Aca Stojanov

Jedna je jesen svukla haljinu

kao ti

I jedna se reka ulenjila kao ti

I nebo posivelo

kao kada posive tvoje oci

kada me lazes

I jedan most je utonuo u maglu

kao tvoje oci kada places

Kada te najvise volim

Sve poredim sa tobom

I ulice i gradove i ptice

I oziljke i dzepove izvrnute

kao sto dusu izvrcem

pa one male jedva vidljive mrve

Bivaju sve sto je od ljubavi ostalo

Skinem kosulju sa sebe

Skinem carape

Kisu skinem sa sebe

Mrak skinem i lepo ga slozim na stolicu

A tebe zamisljenu stavim kraj uzglavlja

Sat zaustavljam i zamisljam kako ti pisem

Dugacko oprostajno pismo

I kako sam ziv samo dok ga citas

A ti sporo citas srices slova

A ja te brzo i sve vise volim

Ali moram umreti.

Posle osvanem ziv

I mislim kako je tesno u pesmama

I kako je skuceno u bajkama

I kako mi je dobro pod jorganom

Bez pizame

I kako je moja nagost jedina istina koju imam

A koja ce pod jorganom

Da se pregreje

i ode

I mislim kako ces u hrpi pepela

Samo ti videti tragove mene

I umeti da tumacis prorocanstvo

Znam da si rodila vetar koji na mene lici

I da si mu dala oziljak pod usnom

Da vetric bude pljunuti ja

I da si ga namirisala bagremom iz moje ulice

Da ne zaluta dok me trazi

kao sto sam ja zalutao trzeci svog oca

Znam da si se dogovorila sa Bogom

I ljudima

Da me neces vise voleti

jer stalno zanovetam

da su moje pesme u stvari

Dugi u uporni zanoveti

Da ces se sledeci put zajubiti

U ucitelja njima su nezne ruke

I nezne oci

I nemaju toliko oziljaka na telu

kao sto ih imam ja

A ja cu i dalje da zanovetam i da se bunim i ljutim na sebe

I da te volim daleku

Kao daleku sumu kroz koju trce vukovi

Kroz koju se cuje njihov urlik

Glasno i jezivo

Pod velikim mesecom