Kao što postoje razni ljudi, postoje i razna pitanja. Kako u mnogim ljudima ne nalazimo ono što očekujemo, pa nekad ni ono što oni sami tvrde da u njima ima, tako je i sa pitanjima – neka nisu upitna, neka nisu uputna.

Poniženje je za svaki život postavljati pitanje njegove smislenosti, kao što je besmisleno biti kolekcionar jalovih iskustava. Najkvalitetnije se diše kada se razmišlja u sebi.

Samo onaj ko ne vodi računa na šta troši svoj život ima pravo da pitanje njegovog smisla postavi javno, ali i obavezu da za sobom pokupi djubre koje napravi.

Pitanje smisla života i odgovor na njega

Život ima svoj početak, sredinu, kraj, a kvarljiva je roba. Kad malo zasmrdi, najlakše je izgenerisati krivca, ali je bolje od toga držati se pravca. Najgori životi su oni u kojima je mamurkuk znak da je stiglo jutro.

Ustvari, stali smo kod pitanja.

Uzmite papir i nacrtajte svoj život, onda ga izbaždarite na podeoke. Odbacite odmah porez na dodatu vrednost koji iznosi osamnaest posto i razmislite šta raditi sada sa preostalih osamdeset dva. Početak tog života nije početak svih početaka, njegov kraj nije kraj svih krajeva i trudite se da iza vas ostane nešto.

Avaj, bojim se da sam rekao više nego što smem…

A ustvari ni sam ne znam šta želim ni da li uopšte želim nešto da kažem, ali ovo što sam rekao do sada je premalo za jedan post na blogu i ostatak stranice bih mogao da popunim zen pričom koja mi je prva pala na pamet upravo.

Primer iz života

Elem, bio neki Kinez na nekoj livadi. Jebavao se tamte vamte, mirisao cveće valjda, nemam pojma kojeg je djoku na livadi tražio. Medjutim, naleti tigar. Ili lav. Tigar. Nebitno da li je tigar ili lav, ali pojuri ga.

I on levo, ovaj za njim, on desno, on za njim, nigde da mu zbriše, a ovaj sve bliže. I Kinez ti vidi neki zaklon i skoči u zaklon. Kad ono nije zaklon, nego provalija i on bežeći od tigra padne u provaliju.

I dok je padao, rukama se uhvati za neku granu. Malu granu. Slamku spasa koja polako krcka, samo što nije popustila… Krcka ono, on visi, a sa strane primeti na kamenu žbun šumskih jagoda. Proba jednu i pomisli „ovo su najlepše jagode koje postoje“.

I to je kraj priče. Ma čitao sam te kineske priče, znam da su jako glupe i nedorečene, ali ima tu nešto drugo.

Te jagode, šta znam. Ja sam uvek kad me neko ponudi, ja odbijem. Onda rekoh sebi, pa zašto odbijam, ok su jagode.

I od tada ja prihvatam jagode kad me neko ponudi i ne jebavam se na livadi, po travi.

Ma, hteo sam bio nešto sasvim drugo da pišem, ali mi bilo bezveze.