Opsednutost je zarazna bolest i vrlo ju je teško dijagnostikovati. Jedna opsednutost proizvodi i drugih nekoliko, a one nastavljaju lanac gde svi učesnici streme ka vrhu. Donji deo nevidljive piramide je hrana, niko ne želi da bude pojeden, niti se obazire na obilje humora, koga ima i do kolena.

Hiljadu i jedan put dobiješ isto pitanje, hiljadu i jedan put odgovoriš isti odgovor: ti si dosadan, jer odgovaraš jedno isto. Hiljadu i drugi put daš isti odgovor, i osvežiš ga da ne bude dosadan. Saputnik pitač, sa kojim se kuvaš u istom loncu se obraduje, ode u vis i veli, eto sad je sve jasno i na ovu temu više ne moramo pričati, jer lažeš i nisi siguran, isto kao drugi ljudi.

Meni ta bitka sa opsednutošću kvazi učenjem o fluidima nije teška, ali je nezanimljiva i guta mnogo vremena. Retko kada prodjem piramidom. Ja opsedam sebe na lakše načine, naprimer šetnjom pored reke. Podjem tako uz, ili niz, i zamišljam da pričam sa nekim. Retko imam priliku zaista da pričam sa nekim, obično pričam kroz nekog sa nekim drugim, ili nečim drugim.

Rekoh vam, baš je nezanimljivo.

Zato stvorim sebi sagovornika, i taj sagovornik obično nešto pita, jer meni je zaista dosta ljudi koji sve znaju. I kad me pita, on me pita zato što želi da čuje, jer meni je zaista dosta ljudi koji me samo proveravaju. To je odvratno.

Moj sagovornik, i ja

I tako, moj sagovornik je pao sa neba i pita me nešto sasvim očigledno, što svi znaju i ne pitaju.

A ja onda kao objašnjavam da je lep ovaj svet, onde potok, onde cvet. Pa velim, eto ovo je muzej Dvadeset peti maj, ono dole je Nebojšina kula. Ovo sve tu gde se nalazimo, to je Beograd i pomenuo bih da u njemu žive beogradjani, ali eskiviram, jerbo ne znam da li se beogradjani beše piše malim ili velikim slovom, ali eto, bilo kako bilo, ovo je jedno naseljeno mesto kakvih ima puno i sva se drugačije zovu, ali postoji svakako i očigledna sličnost.

Kakva sličnost?

Evo, ako imate vremena ja ću da objasnim koja, da ne bi ste kao neobavešteni pravili neke greške, i zbunjivali se bespotrebno.

Dakle: sličnost izmedju različitih naseljenih mesta.

U naseljenim mestima, naime, primetićete da postoji neki skup pravila koji struji medju ljudima. Nemojte da vas zbune reči: pravila i zakoni, pravda i poštenje, i td. Ovi ljudi ne rade ono što pričaju, a neki čak uopšte ne obraćaju pažnju.

Znate… Nekada davno nije bilo nikakvih pravila, i u to vreme je živeo jedan pametan čovek, a i snagator pri tom. Ali niko ga se nije bojao, jer on kad krene na nekog – taj samo pobegne i sve bude lepo, svi zadovoljni. Niko se ne stidi ničega, niko se ne plaši nikoga, sve je normalno, ili bolje da kažemo – uobičajeno za to doba bez pravila.

I sedeo on na terasi i pio kafu, i gledao tako često kroz prozor, a dole uvek buka, svadja i kradja. On se nekako i navikao. I gleda on tako i razmišlja, kako su glupi i slabi oni dole. A onda pogleda sebe, pa se upita u čemu je razlika izmedju njega i njih. Pa nema velike razlike, misli se on. Bio je mlad, sad više nije. Sad postoji, a za neko vreme će umreti, i ništa ostati neće od njega, isto kao i od njih. Ništa neće postati, što će ostati. Osim dece.

I opet jedan dan, kao što rekoh, on tako sedi na terasi i pije kafu i razmišlja, i neraspoložen bio, jer i to dete počelo nešto da zeza i neće da uči, donelo keca iz matematike, i smuči se tom čoveku sve, sidje dole i poviče, dosta je više.

I oni stanu i gledaju i pitaju, šta je.

Priča unutar priče

On veli dosta, nećemo više ovako, a od sada ćemo drugačije. Oni vele kako. On veli, e pa sad ćete da vidite: prvo što ćemo da uradimo ćemo da uzmemo belu farbu i po sred puteva da povučemo isprekidanu liniju, i oni koji idu ovamo nek idu jednom stranom, oni koji idu tamo nek idu drugom stranom, pa ćemo onda i znakove da stavimo. I kada se susretnemo od sad ćemo jedan drugom zdravo i dobar dan da govorimo. A kada ti neko pruži nešto, moraš hvala da mu kažeš, i ne smeš ništa više uzimati bez pitanja i odobrenja, niti smeš koju ženu za dupe i sise hvatati, osim jedne koju odabereš i rezervišeš za sebe, a i nju ne smeš kad drugi gledaju, nego se sklonite negde, i svako nek ima vlast u svojoj kući činiti što mu volja, niko mu je ne sme dirati i napravićemo katance i brave da štite kuće u našem odsustvu, a onoga ko katanac napadne sudićemo mu kao da je čoveka napao, i napravićemo skupštinu ovde, i posadićemo cveće, i dogovorićemo se šta je poštenje, ljubav, dobrota i sve ćemo to negovati, i eto, tako ćemo.

Oni svi stali. Gledaju.

Pa pitaju, a što. On veli, zato što je tako bolje. Oni pitaju, a što je tako bolje. On veli, zato što ovako više ne može. Oni pitaju, a što ne može. On veli, jer ovo ne vodi nikuda. Oni pitaju, a što ne vodi nikuda. On gleda, pa veli… Zato što se ovako rasipamo, i sve u pepeo pretvaramo, ili na usta uzimamo, pa iz sebe posle izbacujemo, i na kraju kao da ništa nije bilo, jer, gledajte: iza nas ništa ne ostaje, braćo. Oni pitaju, a zašto ne ostaje. On veli, zato što ne mislimo. Oni pitaju, a zašto ne mislimo. On veli, pa eto, valjda zato što ne radimo na sebi. Oni pitaju, a zašto ne radimo na sebi. On veli, zato što ću da vam jebem mater svima ko me ne bude slušao od sad, i ruke ću da vam polomim, a noge ću sačmarom, tojest patronom za krupnu divljač, sa odredjene udaljenosti kao sito da vam izbušim, da me se sećate dok ste živi, a na ledjima ima nožem čiviluk da vam napravim i o njega kaput okačim, i ima da vas prcam u dupe kao budale, da serete govna metar i dvaes u prečniku. Oni kažu, dobro, neka bude ono prvo kako si rekao pre ovoga.

I tako nastade tada taj neki mir. Snagator je umro davno i niko ne zna ni kako se zvao, ali eto i dan danas su se održala ta neka pravila, na neki način.

Priča posle one unutra

A o čemu se radi? E, kad je on umro, onda su se u jednom podrumu sakupili tajno neki podlaci i napravili dogovor, rekli ej bre pa ovo je dobro, vidiš ti to… Ova pravila i te gluposti su odličan način da mi upravljamo i manipulišemo ovim budalama, jer vidiš ti kako se oni primaju. Hajde da pričamo jedno, a da radimo drugo i biće nam bolje nego njima. I ostali podlaci veselo skočiše i ništa ne pitaše, već oduševiše se silno.

Narod u početku ništa nije primetio, još je bio mlad i tek posle kad je malo taj narod ostario, onda je uvideo da nešto nije u redu. Ali nije mu opet jasno šta, i – sad nema više koga da pita. Onaj snagator je umro, a ovi podlaci sve to nekako čudno objašnjavaju, ta objašnjenja su slatka u ustima, a u želucu gorka.

Tada je nastao običaj, koji se do dana današnjeg zadržao – običaj klimanja glavom. To su ovi ljudi što idu ulicama i klimaju glavom, primetićete sigurno. Sve im je jasno, ništa ne razumeju, a samo klimaju glavom vertikalno, gore dole.

To su povlašteni ljudi, oni su spona izmedju običnih glupih ljudi i onih podlaca što su skovali onaj plan u onom podrumu. Naime, preko ovih klimača glavom oni podlaci interaktivno komuniciraju sa običnim narodom, i zato ti klimači kupe proviziju i mnogo bolje žive od ostalih. Većina običnog sveta želi da klima, ali ne ume i onda su podlaci napravili škole i fakultete na kojima se uči klimanje, pa se čak i vežba u praksi – uzmu tamo par nekih zamorčića kunića, miševa, ili ljudi, pa na njima vežbaju, klimaju, dok ovi ne skapaju.

U čemu je štos? Naime, ona pravila od onog snagatora, su ostala zapisana, ali su ih nasledila nova, koja su doneli podlaci u podrumu. E, ali oni neće da ih napišu, jer bi im škodilo, već imaju agenciju jednu koja odredjuje šta klimačima dodeliti da klimaju dalje ka običnom svetu. Klimači samo paze da ne klimaju jedan prema drugom, da se ne sudare glavama, već kad klimaju individualno – onda se sinhronizuju i klimaju na istu stranu.

Tek onda kad stigne naredba od podlaca da se klima glavom organizovano u čoporu, onda klimaju jedni protiv drugih, onako kako su na fakultetima učili: ne u one klimače sa druge strane da ne bi postradali, narušavajući time društvenu ravnotežu, već da klimaju u budale koje se zbunjene zateknu izmedju.

I tako. Da vas ne davim više, ostalo ćete videti i sami. Čuvajte se samo klimača amatera i klimača pripravnika, oni su uglavnom najgori.

- A ti u svakoj svojoj priči pobediš na kraju, jel da?

Kraj priče

I tu vam se ja malo zbunim. Ti moji izmišljeni sagovornici meni retko postavljaju ovu vrstu pitanja, i oni se često nadovezuju na ono što ja kažem, i pitaju ono što treba. Ovo mene neko zeza iz vazduha. I ja tako stojim, razmišljam i gledam ko bi mogo biti. Prvo nastade tajac, a onda kada se nešto praćnulo u plićaku, vidim pa to je – reka. Ona me zeza. Mirno teče nizvodno, njoj je sve jasno i našla je da zeza pošten svet koji pored tumara.

- Dobro, de. U svakoj priči pobedi onaj ko stvori priču. Šta je tu čudno?

- Iz svake priče, onaj ko priča, izvuče profit. Gde je tvoj profit?

- Ne treba meni profit, ja ovo pričam sebi, treba mi mir.

- Ne seri, priča ti je tanka kao paučina, nemaš kome drugo je da pričaš osim sebi.

- Ti si jedna nadrkana reka. Šta tebi smeta moja priča?

- A što ti ne šetaš planinom malo, ili šumom, i šta tražiš ovde?…

- E znaš šta… Ti izvireš gore, kod onih slovenačkih prepredenjaka, u Alpima…

- Ej… Dečko?…

- I onda prolaziš kroz Hrvatsku, a oni u tebe seru i pišaju namerno zato što ideš ovamo…

- Alo… Momak!…

- I ti sva ta sranja donosiš ovde, u Beograd, i kenjaš tu, meni, o mojoj priči!

- Alo, Ajnštajne, daj se smiri. Eno ti je dole Sava, stopedeset metara nizvodno, ako si joj hteo nešto reći. Ja sam Dunav. Zašto peniš?

Ma nosi se, nešto mislim, u tri lepe. Uzmem i frknem cigaretu tamo daleko, u vodu, začuje se pfff, okrenem se na drugu stranu i podjem dalje. Zaboleše me moje noge od moje priče.

I nadjem neke klupe, ali oko jedine slobodne su pobacane konzerve, omoti od čipsa, dole semenke. Neko sedeo, glodao, pa pljuckao. Na klupi je urezan zapis da Bane voli Vesnu. Jedna Vesna vredi hiljadu klupa, Bane je svestan toga, a iako nisu njegove on ih bez trunke sebičnosti žrtvuje i rezbari dokaz ljubavi prema svojoj Vesni. Divno mlado biće je već shvatilo da mora dokazati svoje reči. Svaka budala može reći „volim te“, ali treba imati „ono“. Vesna i Bane su sigurno negde srećni, i ponose kad prodju ovuda, i vide dokaz da Bane ima „ono“.

- Sedi ovde, komšija, ja ću još malo tu pa odoh.

Tudja priča

Sa susedne klupe neki bradonja video da stojim i gledam, i zove da sednem. Hajde, dobro. Nosi kožni kaput, ispod neki braon sako (tačno se vidi da je oženjen i da mu je žena punačka i niska), a od kose, brade i brkova ne vidi mu se puno lica. To lice što se vidi, i ono je nekako crno, umorno kao kaput koji nosi.

Svojim pogledom kao da uzdiše. Svaki put kad pogleda nešto, osetiš u tom pogledu uzdah, a ne čuješ ga. Ne gleda u mene, to sam ja onako primetio.

- Ja ću tu još malo, dugo već sedim.

Nemam nameru da pričam. Sve vreme nisam reč izustio, pravim se da gledam negde dole, prema luci.

- Ja sam došao malo da se smirim, nervozan sam, ne mogu sedim kući.

Priča sam, a priča meni. Budala neka.

- Ja sam ti neki, kao muzičar. Imam studio gore, u Uzun Mirkovoj, pa mi tu dolaze tako te neke… zvezde u usponu, ja sam malo jeftiniji, a znam posao i dugo se već bavim ovim. Imam i opremu sa lampama još onu. Ovo integrisano kad je počelo, i sad ovo mikroprocesorsko, to je meni sve smuti pa prospi. Ali nije loše, dolaze mi… tako… dolaze mi oni koji znaju sve, i oni koji ne znaju ništa. Oni izmedju se retko pojavljuju kod mene.

Razmišljam da li gleda ovamo, ali neću da proveravam.

- A stanujem gore na Voždovcu, u Vojvode Stepe, u jednom soliteru. Imam bebu od šest meseci.

Otkud njemu, ovakvom, beba i kakva li je to bradata beba, pitam se. Maznuo negde.

- I noćas, eto, nismo mogli da spavamo. Budala iznad mene napravila žurku, muzika do daske, sine… sve se trese. Zvali miliciju, oni dodju, odu, ono trešti, ja gledam ono dete… Ono kao spava, a ono dudnji odozgo. Jebem ti život ovakav.

Svima nam je teško. Ali, stvarno šteta za dete, to već nema smisla.

- Prijatelju, pun je svet ludaka. I svi se lažno predstavljaju kao normalni ljudi.

Ti da si normalan, ćutao bi kao i ja.

- Predstavljaju se kao normalni, a ostavljaju djubre na klupi za sobom, kao što vidiš, ili slušaju muziku noću u tri sata do daske, i pevaju, i skaču po stanu. Eto, može im se.

Tačno, tebi i tvom komšiji fali jedna ista daska, ali ti makar znaš koja.

- E pa prijatelju moj, ako si mislio da smo ti i ja, koji sedimo sada ovde, ovako zasrani, nešto bolji od njih, onda si se grdno prevario.

Nisam ja tvoj prijatelj, i nisam zasran.

- A znaš zašto?…

Idi, čoveče, davi nekog drugog, ili davi samog sebe, kao ja.

- Zato što su, burazeru moj, to naša govna, ta u koja smo zasrani.

Budala, a nizak čovek, malo debeljuškast. Ustao, krenuo, zastao i pogledao me.

- Tu muziku, što je treštala do jutros, sam ja snimio prošle zime, kod mene u studiju. To je moje. Ja snimio, otisnuo medju ljude, i ono kruži tako, i naišlo noćas kod mene. Otkud to mom komšiji? Skinuo piratski em pe tri sa Interneta. Jebem ti taj Internet, i ko ga izmisli.

Ja sporo razmišljam, a on lagano ode, gleda ispred sebe kao da prati neki trag. Meni ostaše moje reči, koje sam zaustio, a nisam izgovorio.

Gledam za njim.

Ode nazad u realnost, da snima muziku. I setih se da bih mogao i ja, da polako krenem, da nadjem i pratim neki trag. Onda mi je zazvonio mobilni telefon.

Gledam u njega, on zvoni, ja treba da se javim.

Gledam u njega, nerviram se. Nisam se ni javio, a već ne znam šta da kažem i tačno znam, kad se javim, ponovo ću morati da objasnim to što ni meni nije jasno: kako je moguće da sam postao ono što slutio nisam.

Povratak u realnost

Bradonja nema pojma. Internet je dobar. I tačka.