Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put predje sav, do kraja. I tuda putujem, gledajuci, gledajuci bez daha. (M.A.)
Onaj ko je jednom držao kist u ruci pozna uzvišeni drhtaj duše u trenu kad magija radjanja nove slike polako ispliva na svjetlost sunca. Puls stvaranja lagano udiše život tihoželjenom, dugomišljenom, tajnočekanom… Priča jedna, a čarolija hiljadu i jedna.
Maleni je kist otrgnut jednoj dječijoj ruci, davno; sagorio je u pepelu nevinih, al’ silom sahranjenih snova. Godine su donosile teška sunca i mutne oblake, ma sjajne motive za prazninu i pustoš, pa može li onda u cvatu iskidani cvijet ponovo biti otvoren i lijep?
Izmedju dvaju obala Nekada i Sad drijema beživotna jara, lebde bezbojni ljudi, bezoblične stvari, na tren se čine kao u najlon umotani, neko bi rekao i novi, a neotpakovani. Drijema metež od ispreturanih godina, umornih od vertigo plesova, nedovršenih i blijedih; i sve su one pale odjednom, naprečac, kao na kraju bitke, u momentu kad je i vremensko klatno izgubilo interes za njih.
Ne postoji filmska traka toliko duga ni takvog kvaliteta da bi na sebi podnijela svekolika trajanja i istrajavanja koja ne vode nikuda; otuda je i jednolični šum nade utihnuo, izgubio se kao tudj. Samoća u svečanoj haljini tišine tu se ukopala… Mimo, van, tamo, negdje, nešto… je prolazilo.
***
Nijemost koja se razliježe od obale do obale narušena bi stidljivim kretanjem. Negdje na dnu, ispod tereta izgorijelih olupina, sada već stari kist pokazivao je mimikom slabašne znakove… avaj! Ali, ko umije da ih iščita? Prah se krunio, česticama pričao, pokazivao…
Kist je bio poklonjen djetetu iskrenošću i nadom da će biti zvijezda vodilja, a ono čemu je udahnuta sudbina, mora svoj put i preći, takve se ne pita za vrijeme i način. Izgleda da ništa u životu nije slučajno. Srce je jedini most koji se možda i urušiti može, ali idalje kuca. Tuga pa vjera, strah pa snaga…
***
Nikad veće tišine, ni tjeskobnog proljeća kao što je ovo. Smanjuje se dah, pa skoro da ga nestaje. Sužavaju se vidici i svaki trepet oka prestaje. Baš, kao pred sve velike stvari. Tako tvrde oni koji znaju, pa valjda i znaju.
Jedno je nejasno svitanje uspjelo pronijeti dašak nekakvog krnjeg sunca do kista i njegovog praha. Šarali su nešto, kao u lahoru se prošivali, kao kroz dugu da je prošla želja… Njihov je šeret trajao tako dugo dok se ne ukaza zlatni ram. Za bijelo platno.
***
Kroz spuštene vjedje svijet se ne može gledati jasno, kao što nema ni slikara koji dušom ne gleda. Makar i kroz onaj slabašni dah, živ čovjek dušom glasno govori. Pa…
Otvorih oči i ugledah ram, dočeka me široko platno.
Progledah srcem, kist prosu zlatni prah, i pokrenu se vremena klatno.
Do gole istine svučena želja stoji na otoku kamene samoće. Koliko god da je jasna i čista, vidljiva i čedna, ostaje zakopana mjestom; ukorijenjena komadićima davno razbijenog ogledala, zamućenog stradanjem, suzama, tugama, prećutanim romanima. Nepregledni i široki putevi postaše neobilježene staze, uske, skučene, s pogledom na ponor. I taj se pogled jedared sunovratio, a s njim i ‘zera’ tla za pod cipelu budućim koracima.
Vrijeme je iluzija, ali idalje ne miluje. Ostao je krug, ponekad izgleda dovršeno, ponekad iscjepkano; sigurno je postalo samo da širiti se neće. Ostala je i jedna tačka u središtu njegovom, poput ose oko koje se ništa ne vrti. Božemoj, i stajati i gledati je takodjer dar. Uvjerili su me.
Odstajati i ogledati se – pa poći dalje, davno je prošlo vrijeme, ali to već pripada nekim bivšim životima. A druga je stvar što poneki tunel nema svoj kraj, i druga je stvar što su neke sudbine kao zimzeleno drveće, koje nijemo stoji, nikud se ne miče, ljudskom oku ugodno u svako godišnje doba, a njemu samom nelagodno od svoga postojanja i silnih, začudjujućih pogleda. Nažalost, uvijek je lakše pričati o onome što je „druga stvar“, što nije „moja stvar“, što je na margini i slično. A na koju se notu zakačio odgovor na „prvo i pravo pitanje“? Biće na neku koju mjesto ne drži, osim ako…
Tango. Svilena misao o tebi sačuvana od beskupuloznog izjedanja vremena. Znam, ne može se plesati u mjestu, ali još čuvam jedan ples duše, i zagrljaj vreo, taman za tvoj vrat. Još… Znam, prerano si otkinut notni zapis od srca, od mene, ali te pamti krvotok i drhtaj nedovršen; nije li dovoljno za čekanje?
Radi se o jednostavnom čekanju, da jedna kompozicija posloži svoje tonove, o čekanju koje će da ispuni posljednji tango za ono što nikad nismo bili. Bliskost ujednačenog ritma dvaju tijela jedini je damar još živom snu! Dugujem ti svaki neodsvirani takt koji od plesa radja poeziju. Duguješ mi pogled, koji, dugo traženim biserima, pravi ogrlicu za moj vrat.
Želja, i tuga, roj nedovršenih nota stvara ponekad rat; ruža puna trnja ometa mi horizonte snivanja; suze, izvjestan kraj, pokrivač od paučine štiti me od noći… jer, noći su strašne. Tišina razlaže tijelo kao kakvu nepovezanu buku nenaštimani klavir. Misli se vrte u zanosu nadanja; još samo fragmentarno do sebe dopirem… tvoj dah mi treba u ličnost da me poveže. Ali…
Ako moju neveselu misao vjetar ikad spusti tebi na dlan, molim te, sklopi oči, prepusti se, zapleši s njom tango, onakav kakav nisi nikad plesao; neka taj ples bude sve što bili bismo mi… da nije nemilih darova stajanja i gledanja…
Ponor ka unutra, ka dnu bića, kažu, da je jedan od koraka koji će da osvijetle buduća mora. Potrebno je duboko roniti pa iznaći izgubljena jedra. Znam. A vazduha nema. Svakoga dana sve ga je manje.
Kao sa kuglom od čelika, ponekad stopala lako dotiču dno, ono koje nisu željela. I tada nam se učini to tako mora. Uvijek ima stvari na koje olako nalijepimo etiketu moranja. Psihološki efekat koji time stvaramo vrlo je upitan, i to sa više tačaka, no valjda je u ljudskoj prirodi, s vremena na vrijeme, ponekad i duže vrijeme – da sklapa oči. Lakše je. Ne vidim, pa manje peče.
Otvoriti oči, čije trepuške više nisu trepuške već u vrtlogu strahova i sjenki, čelične rešetke kaveza – ne mogu naprečac. Svjetlo ubija, svaka naglost pokosi, a ljudi nemaju milosti.
I kad se desi da naidju neki južni, razigrani vjetrovi, i kad bih možda rado brodila, i suncu, i mjesecu viteški prkosila… odjednom tajac. Izbačena na obali, u haljama nesigurnosti, shvatam da vjetar ne goni one koji su korijen pustili na nenamijenjeno im mjesto, na tlu gdje nisu smjeli ni trebali.
U pokori, u molitvi, u cvrkutu ptica šapućem izmišljene riječi, tražim mape za puteve padanja, suzom bilježim staze lutanja.
Sada, kad bih da se dotakne jedno drugo i drugačije dno, koje možda u sebi krije odgonetku za bistrije vode, kuglu od čelika nema ko da ponudi, da se to što mora što prije završi. Ne. I kamen se zarekao na ćutanje i cinični smijeh. More odzvanja blijedim duhovima koje treba smiriti. A fenjer, za nastavak puta, izgleda, nužda će da potpali.
Da li ste znali kako dubokih mora ima? I tamnih, pa hirovitih; bjesnih, pa tužnih; olujnih, pa beživotnih. A jedra su jedna. Za jedan pogled krojena, otvoren i jasan, nezamućen i bistar. Kako pjesma ima svoju muzu, tako vjetar ima svoje jedro; kao veo za čuvanje, kao šapat za tajnu. S očima tog vjetra uprtim u ledja, propadam iz pitanja u pitanje, iz ambisa u provaliju, sa kraja u beskraj…
Kovitlac. Bura. Kiša. Oluja. Led… Ne prestaje.
Raskvašeno nebo s morem se stopilo… Ponovo.
Negdje iz malog prsta vučem snagu, s mukom, al’… potpaljeni fenjer u odsjaju svoga jedra, mora naći mir. Jednom.
Nisam tražila za sebe da neko mora presuši, da bih po njegovom tlu bosih stopala ostavila trag. Nisam tražila za sebe da neko pticama nebo uskrati, da bi let meni podario. Nisam.
Niko nije mogao u boci poruku poslati. Niko nije mogao golubu izljubljenu maramu uz prsten vezati. Niko.
Nisam tražila za sebe vrh svijeta da dotaknem, niti da odozgo nečijim pogledom zemlju obuhvatim. Nisam tražila za sebe svilom sa istoka tijelo da se pokriva, niti u njenoj mekoti da mi neko padne pred skute. Nisam.
Niko nije mogao osmijehom moga postojanja se buditi. Niko nije mogao snagom mojih želja zvijezdama ukrasti sjaj. Niko.
Postoje ljudi kojima nije dato… Nekima zato što se zapisana tuga, još pri rodjenju, utisnula naglo na skriveno mjesto ispod srca; al’ sve što se snagom munje sruči na živo biće, neminovno žulja, i to po pravilu, na duge staze. Postoje i oni drugi kojima nije dato… zato što za sebe i ne traže ništa. A srce u kavez od čamotinje, nedostatkom samopoštovanja zaključano. Sâmo.
*****
U dlanove sam mora ulijevala. Bosim nogama tragove u pijesku ostavljala. Vjetar je fijukao, kao po posljednjem zadatku nakon kojeg slijedi kraj svijeta. A tragova je bilo raznih, i mnoštvo, ali svaki pogled na njih svjedokom je kako ih vjetar raznosi. Oluja.
Ptice sam na balkonu okupljala. Pričala im nezavršene priče, koje snagu za ljudske oči nikad nisu skupile. A ptičice su me gledale sa puno razumjevanja. Do jeseni. Onda bi odlazile da se više ne vrate. Daleko.
Poruke sam dobivala i držala u ruci. Nekad sa smijehom, nekad sa suzama. Kratke, uopštene… ali i takve su govorile nešto – nekome ko je znao da čita; a onome ko čitati nije mogao, preostajalo je samo da ih sakrije. Tišina.
Golubove sam hranila. Slušala šta mi šapuću. Riječi su lebdile u prostoru omedjene misterijom nevidjenog. Stid.
Kule u oblacima sam zidala. Kroz prozore njihove prostrla širok pogled. Krugovi želja su poput eha odjekivali prostranstvom. Nestajali u daljini. Spuštam kapke.
U svili sam spavala. Izmišljala boje za svoje snove. A jutrom… sjajem sunca sa istoka vezla jastuk potajnih nadanja. Mir.
*****
Lažni mir. Život u rukavicama. Dame već odavno ne nose rukavice, pa opet su dame, zar ne?
Na katedrali je odzvonilo. Biće da je vrijeme!
*****
Za sebe, ja noćas tražim put do sebe. Za sebe, tražim svoj otisak prsta. Stvarni.
Mogu od svoje tišine praviti zmajeve, ili šarene balone, pa ih vinuti u nebo, okačiti ih kao broševe oblacima; mogu i jastucima krišom kazivati ono što rečeno biti ne smije, mogu… mnogo toga. Tačnije, mogla bih, samo kad bih imala snagu. No, snage počesto nemam, ma ni za šapat, a nemoli za okretanje olovnih točkova života. Samoj sebi dodjem kao privid, kao sjenka, kao da su brda koja me okružuju vješto skrila jakost svega mog, pa me samo njišu medj’ stranama svijeta na mreži od vazduha pletenoj.
Prolazim mimo ljudi, ali uspijevam proći i mimo sebe. Onako, kao nestašno dijete kojeg se gužva ne dotiče, pa se kao čigra izmigolji van nje. Na kraju ulice, tu negdje na prvom skretanju okrenem se ovlaš prema tim istim ljudima, ne nalazim lice koje bi da pamtim. Čemu onda ovo zastajkivanje? Što li će mi još jedna potvrda za vlastiti bijeg i pravdanje ovjereno žustrim koracima, koji će se smiriti tek kad ugledaju svoj zid; da, tada se, po nepisanom pravilu, uredno smire, slože, zauzmu svoj nijemi kutak. Prikupe tako snagu za još jedan sutrašnji trk. I tako… stanje je redovno; više nego redovno, i više nego normalan čovjek može podnijeti te i takve redovnosti i pedanterije…
U drugom se kutu onda smjesti jedna tamna sjenka, na zidu desno, pored fotelje, sad sasvim komotno može upisati još jednu recku, još jedan (ne)suvisli bijeg. Ooo, pa napredujemo! Ah, čudna mi čuda?!…
Ta sjenka ne može ponirati u sebe. Samo na tren ima pomisao o tome, ali ona ne dopire do njenog istinskog „ja“. Mnogo krugova je još potrebno proći da bi se stopila sa tijelom, sa bićem koje je nosi. Iz svoje fotelje posmatra maleni kaktus… i on je sigurno danas vidio više nego ona, i imao bi mnogo više i ljepše da priča o svemu vidjenom. Zuri u njegove bodlje. Toliko se čini opakim, oštrim, nepredvidim, divljim čak. Ali, polako kružeći pogledom oko njega, stiže do vrha, na kojem je dočeka bijeli cvijet. Pa njen je drugar procvijetao! Pitala se otkad, koliko dugo to nije primjetila.
Pali svijeću, gasi lampu. Okom motri na drugi kut, gdje odmaraju njeni današnji koraci. Nijemi, teški, poput zidova koji ih okružuju…
I opet… misao se vrati na kaktus. Molim? Od riječi se baš da praviti igranka! Moliću lijepo, sjenka – pa još ima i svoju misao! Hm… neka bude, makar samo noćas. Kaktus je bio miran; izgleda zdravo; bodlje nisu tako jake, mlad je. Još će mnogo vremena da se druže. Danas je njen kaktus i nasmijan, a svoj cvijet kao da nosi na poklon nekom. Vrlo smjelo, bez stida, držanjem nekoga ko zna šta radi i ko zna zašto to radi. Sa smislom i svrhom.
Cvijet je mudro ćutao, na laticama svojim je čuvao odgovore po koje je trebalo doći. Tu su, sjenki nadohvat ruke. No, odgovori čekaju samo one koji ih traže… A šta sjenka traži? Osim možda zida na kojem bi se ogledala? Osim možda…
Do duboko u noć, trajala je igra jednog cvijeta i jedne sjenke. Sa strane je moglo izgledati poput starih filmova, bez tonskog zapisa. Istinsku dramu zapamtiće samo hladnoća zidova, a njenu težinu sluti samo duša, koja se jednom uskovitlala sa dna, ne noseći ključ, neznajući kud i kamo ide, znajući samo da mora da ide!
Tek ustade sjenka. Ugasi svijeću. Raspali sva svjetla medju svojim zidovima. I uze cvijet u ruke… Podaren osmijeh prvi je korak na putovanju od sjenke do čovjeka.
Nemir nikad ne putuje sam. Uvijek je tu pratnja i podrška… suludih pitanja koja čekaju svoje odgovore. Čekanjem se sami satjerujemo u ćošak. Kraj puta omedjen samo vazduhom koji udara jednoličan takt tenzije slobodi čija smo marioneta postali. Da mnogostruko znamo pogriješiti prema sebi, jasno je; ostaje nejasno zašto se greške ponavljaju, sumanuto se lančano povezuju, zapetljavaju i na koncu dave.
Negdje je memorisan odredjeni kod, u koji je stalo nešto od zapisane neminovnosti. Razumom se može obuhvatiti jedna takva činjenica. A je li to dovoljno da bi se zvalo skloništem ili opravdanjem? Ako ćemo žmuriti na jedno oko, možda. Ali opet samo djelimično. Medjutim, ne živi se život u dijelovima, već u svojoj punini. Niti su dijelovi ljudskih bića ono što nam je drago, što volimo, do čega nam je izuzetno stalo… Ne.
Negdje smo onda zaglavili. U procijepu izmedju sebe i sebe, u provaliji u kojoj stoji kamen bez postolja. Onako, kao čičak zakačen, ni manje ni više, nego na vazduh.
Uznemireni duhovi prošlosti i nevini duhovi života koji nadolazi svoje suočavanje trebaju nalijepiti na ovaj kamen. U igri plakanja zbog svega što priznajemo ili odbacujemo, zbog svega što je dalo kukavičluku vjetar u ledja, a hrabrosti korijen sasjeklo, zbog svih olovnih tuga i vulkanskih osjećanja… nestaće ono naizgled čvrsto tlo na kojem se kao upinjemo opstati. A onda? Ne, neće ostati strah, naprotiv…
Smanjiti procijep izmedju sebe i sebe, neminovnosti i realnog, sanjanog i proživljenog, ponekad može i suzama obilježeni put… Spiranjem, odnosno odbacivanjem svih onih djelimičnih, ili polovičnih ‘ja’ i svega onog što usporava hod po sadašnjosti, za posljedicu donosi jasan pogled na sopstveno biće, ali ne bilo kakvo već – cijelo; biće, koje hodi noseći čiste vidike na svojim putevima zadovoljstva i mira.
Kada se ljudsko biće raspe na paramparčad, čudom nekim, svaki taj dio ponese svoj teret, koji vremenom biva sve teži i teži. Biti živ i biti medju živima tada nose dva posve različita značenja. Samo su oči magleno žive; one skupe sve ono što je biće nekad bilo – listaju se slike kao spomenari, svi koraci životni stoje u tim očima. Sve se tu skupilo i nešto čeka. Ne, neće oči izdržati teret predjenih puteva, kojima se nije smjelo ići; niti onih željenih, a na koje se nikad kročilo nije; neće ni iz dušebrižnosti prema tijelu koje su nekad krasile sačuvati poneku staru sliku. Neće, ne zato što neće, već zato što se to ne može…
Skotrljalo se sve bivše i buduće u nekakvim naletima čudno teških kristala u maramicu bijelu. Rubovi od čipke koznakadaizakogaradjene kao da su tu samo da bi pokušali sakriti u sebe poneki osmijeh, drhtaj srca, pogled stidljiv. Čini se, zalud. Ni za ovaj vremešni obrub bijelog komada platna nema ničeg što bi mu produžilo trajanje. Ma ni za mrvicu makar.
Cijelo jedno postojanje leži prostrto preko maramice, u tišini koja prijekorno odzvanja realnošću sadašnjice. Krune se trenuci pažljivo čuvanih snova i nježno oblikovanih želja koji su trebali sjećanja biti. A nisu. Godine koje su zvonile opomenama sad su doživjele bjelini da se smiju, u lice. Samo čovjek koji je živio ima sjećanja, i njegova je stvar šta će sa njih da radi. Ta sjećanja govore o njemu, raslojeno u svim fazama života. Može mu se, a tako i treba.
Iza osobe koja nema sjećanja, ostane maramica; bijela, vezena, čipkom obrubljena, ali dobrano otežala, možda samo još slanim morima dobrodošla drugarica. I to… do prve oluje.
Svako novo jutro nekome je porod radosti, a nekome tuge. Zimska jutra osviću uz prilično bolne porodjajne muke, s tom razlikom što postoje ljudi koji uz jedan „hop“ uskoče u polutamu novog dana, a drugi se spretno ili manje spretno sa kapom punom bola provuku kroz dnevnu svjetlost.
Koliko smo glumci? Naturščici koji svoje role igraju oskarovski sjajno?! Brojite li u sebi sve one kojima biste rado zakačili o revere maramicu vezenu, moliću lijepo, zlatnim koncem s ovim natpisom? A gdje ste vi; gdje sam ja na ovim izlizanim daskama pretvaranja?
Biti društveno prihvaćen postulat je današnjice, i to zakucan na onom suludom broju jedan. Biti prvi u svemu i svačemu, nepitajući za cijenu, vrlo je primamljiva ponuda, reklo bi se. No… glumci, makar i ovi profesionalni naturščici vole da mijenjaju odijela, namještaju svjetlo pozornice kako im volja, i kad im se baš ne svidja ugao naći će vrlo brzo podobnog reditelja da reflektor obasja baš njih i njihov “oreol”. Tja… nisu operski pjevači, mada, božemoj, glumci i to mogu biti, pa će operske arije, bez pardona, „virtuozno“ izvesti. Ne učini li vam se često da su bespotrebno bučni? Ne čini vam se – jesu, i to toliko da od njihovih glasova, njihovog nastojanja da se kompletno i bezukusno upakuju u „savremeno lijepo“ i ne razumijete salvu izgovorenih riječi koje su od svoje suštine sramotno ogoljene i svedene na svoju žalosnu, beskrupuloznu formu. Znam da svijet ovaj nije zbog mene same stvoren, ali pronicljivo gledajući prema „pozornici“ teško se otimam dojmu da svijet jeste za „takve“ ili „onakve“ glumce stvoren.
Biti cjelina i biti svoj, biti ono što čovjekov istinski duh traži od njega nije više medju ličnim ciljevima koji se nalaze na vrhu piramide ljudskosti.
Ako pretjerujem, ne želim da se izvinjavam; čak ni ako se tu radi samo o decembru… Postoje datumi s kojima ne možete učiniti ništa, osim mirno čekati da prodju, kao što postoje i ljudi koje nikad ne poželite sresti.
Ljepota je stvar nutarnjeg, ne stvar obličja materijalnog. Sloboda je djelanje iz ljubavi, a bez boje moranja i interesa. Ljubav je onaj duboki treptaj u nama koji je prethodnica svakom smislenom životnom koraku. Griješim? Onda je to moja intimna stvar, ljuljaću svoju iluziju na drhtavim rukama sna.
Kad se navuku zavjese, imate li ideju šta ostane na „pozornici“ i iza nje? Postoje znanja koja ne želimo znati, ali su tu, za našim petama…
Ukoliko ste pak od onih „drugih“ koji, uprkos i uprkos, duši haljinu osmijeha rado odijevaju, onda znam da ćete radije vjerovati i osjećati ono što jeste i što je datost u vašoj toploj loži, jer – postoje znanja koja su naša, procesom iskustava utisnutih na kožu, kao i procesom proživljenih emocija stvarana. Takvim je znanjima prijeko potrebno priznanje.
Savršenstvo ne postoji i to je jasno.
Stoga… iz sumornog jutra zakoračih u decembarski hladan dan noseći pod miškom skrivenu tugu, a pod srcem toplu nadu; nadu da ću u svom malom svijetu svojim dragim, velikim ljudima uspjeti našarati krasotice duge u očima. Osmijehom. Uprkos… i uprkos!
liliana