Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put predje sav, do kraja. I tuda putujem, gledajuci, gledajuci bez daha. (M.A.)
Nemir nikad ne putuje sam. Uvijek je tu pratnja i podrška… suludih pitanja koja čekaju svoje odgovore. Čekanjem se sami satjerujemo u ćošak. Kraj puta omedjen samo vazduhom koji udara jednoličan takt tenzije slobodi čija smo marioneta postali. Da mnogostruko znamo pogriješiti prema sebi, jasno je; ostaje nejasno zašto se greške ponavljaju, sumanuto se lančano povezuju, zapetljavaju i na koncu dave.
Negdje je memorisan odredjeni kod, u koji je stalo nešto od zapisane neminovnosti. Razumom se može obuhvatiti jedna takva činjenica. A je li to dovoljno da bi se zvalo skloništem ili opravdanjem? Ako ćemo žmuriti na jedno oko, možda. Ali opet samo djelimično. Medjutim, ne živi se život u dijelovima, već u svojoj punini. Niti su dijelovi ljudskih bića ono što nam je drago, što volimo, do čega nam je izuzetno stalo… Ne.
Negdje smo onda zaglavili. U procijepu izmedju sebe i sebe, u provaliji u kojoj stoji kamen bez postolja. Onako, kao čičak zakačen, ni manje ni više, nego na vazduh.
Uznemireni duhovi prošlosti i nevini duhovi života koji nadolazi svoje suočavanje trebaju nalijepiti na ovaj kamen. U igri plakanja zbog svega što priznajemo ili odbacujemo, zbog svega što je dalo kukavičluku vjetar u ledja, a hrabrosti korijen sasjeklo, zbog svih olovnih tuga i vulkanskih osjećanja… nestaće ono naizgled čvrsto tlo na kojem se kao upinjemo opstati. A onda? Ne, neće ostati strah, naprotiv…
Smanjiti procijep izmedju sebe i sebe, neminovnosti i realnog, sanjanog i proživljenog, ponekad može i suzama obilježeni put… Spiranjem, odnosno odbacivanjem svih onih djelimičnih, ili polovičnih ‘ja’ i svega onog što usporava hod po sadašnjosti, za posljedicu donosi jasan pogled na sopstveno biće, ali ne bilo kakvo već – cijelo; biće, koje hodi noseći čiste vidike na svojim putevima zadovoljstva i mira.
Kada se ljudsko biće raspe na paramparčad, čudom nekim, svaki taj dio ponese svoj teret, koji vremenom biva sve teži i teži. Biti živ i biti medju živima tada nose dva posve različita značenja. Samo su oči magleno žive; one skupe sve ono što je biće nekad bilo – listaju se slike kao spomenari, svi koraci životni stoje u tim očima. Sve se tu skupilo i nešto čeka. Ne, neće oči izdržati teret predjenih puteva, kojima se nije smjelo ići; niti onih željenih, a na koje se nikad kročilo nije; neće ni iz dušebrižnosti prema tijelu koje su nekad krasile sačuvati poneku staru sliku. Neće, ne zato što neće, već zato što se to ne može…
Skotrljalo se sve bivše i buduće u nekakvim naletima čudno teških kristala u maramicu bijelu. Rubovi od čipke koznakadaizakogaradjene kao da su tu samo da bi pokušali sakriti u sebe poneki osmijeh, drhtaj srca, pogled stidljiv. Čini se, zalud. Ni za ovaj vremešni obrub bijelog komada platna nema ničeg što bi mu produžilo trajanje. Ma ni za mrvicu makar.
Cijelo jedno postojanje leži prostrto preko maramice, u tišini koja prijekorno odzvanja realnošću sadašnjice. Krune se trenuci pažljivo čuvanih snova i nježno oblikovanih želja koji su trebali sjećanja biti. A nisu. Godine koje su zvonile opomenama sad su doživjele bjelini da se smiju, u lice. Samo čovjek koji je živio ima sjećanja, i njegova je stvar šta će sa njih da radi. Ta sjećanja govore o njemu, raslojeno u svim fazama života. Može mu se, a tako i treba.
Iza osobe koja nema sjećanja, ostane maramica; bijela, vezena, čipkom obrubljena, ali dobrano otežala, možda samo još slanim morima dobrodošla drugarica. I to… do prve oluje.
Svako novo jutro nekome je porod radosti, a nekome tuge. Zimska jutra osviću uz prilično bolne porodjajne muke, s tom razlikom što postoje ljudi koji uz jedan „hop“ uskoče u polutamu novog dana, a drugi se spretno ili manje spretno sa kapom punom bola provuku kroz dnevnu svjetlost.
Koliko smo glumci? Naturščici koji svoje role igraju oskarovski sjajno?! Brojite li u sebi sve one kojima biste rado zakačili o revere maramicu vezenu, moliću lijepo, zlatnim koncem s ovim natpisom? A gdje ste vi; gdje sam ja na ovim izlizanim daskama pretvaranja?
Biti društveno prihvaćen postulat je današnjice, i to zakucan na onom suludom broju jedan. Biti prvi u svemu i svačemu, nepitajući za cijenu, vrlo je primamljiva ponuda, reklo bi se. No… glumci, makar i ovi profesionalni naturščici vole da mijenjaju odijela, namještaju svjetlo pozornice kako im volja, i kad im se baš ne svidja ugao naći će vrlo brzo podobnog reditelja da reflektor obasja baš njih i njihov “oreol”. Tja… nisu operski pjevači, mada, božemoj, glumci i to mogu biti, pa će operske arije, bez pardona, „virtuozno“ izvesti. Ne učini li vam se često da su bespotrebno bučni? Ne čini vam se – jesu, i to toliko da od njihovih glasova, njihovog nastojanja da se kompletno i bezukusno upakuju u „savremeno lijepo“ i ne razumijete salvu izgovorenih riječi koje su od svoje suštine sramotno ogoljene i svedene na svoju žalosnu, beskrupuloznu formu. Znam da svijet ovaj nije zbog mene same stvoren, ali pronicljivo gledajući prema „pozornici“ teško se otimam dojmu da svijet jeste za „takve“ ili „onakve“ glumce stvoren.
Biti cjelina i biti svoj, biti ono što čovjekov istinski duh traži od njega nije više medju ličnim ciljevima koji se nalaze na vrhu piramide ljudskosti.
Ako pretjerujem, ne želim da se izvinjavam; čak ni ako se tu radi samo o decembru… Postoje datumi s kojima ne možete učiniti ništa, osim mirno čekati da prodju, kao što postoje i ljudi koje nikad ne poželite sresti.
Ljepota je stvar nutarnjeg, ne stvar obličja materijalnog. Sloboda je djelanje iz ljubavi, a bez boje moranja i interesa. Ljubav je onaj duboki treptaj u nama koji je prethodnica svakom smislenom životnom koraku. Griješim? Onda je to moja intimna stvar, ljuljaću svoju iluziju na drhtavim rukama sna.
Kad se navuku zavjese, imate li ideju šta ostane na „pozornici“ i iza nje? Postoje znanja koja ne želimo znati, ali su tu, za našim petama…
Ukoliko ste pak od onih „drugih“ koji, uprkos i uprkos, duši haljinu osmijeha rado odijevaju, onda znam da ćete radije vjerovati i osjećati ono što jeste i što je datost u vašoj toploj loži, jer – postoje znanja koja su naša, procesom iskustava utisnutih na kožu, kao i procesom proživljenih emocija stvarana. Takvim je znanjima prijeko potrebno priznanje.
Savršenstvo ne postoji i to je jasno.
Stoga… iz sumornog jutra zakoračih u decembarski hladan dan noseći pod miškom skrivenu tugu, a pod srcem toplu nadu; nadu da ću u svom malom svijetu svojim dragim, velikim ljudima uspjeti našarati krasotice duge u očima. Osmijehom. Uprkos… i uprkos!
Noću su istine drukčije. I sve o čemu mislim kao da se raspukne po svojim šavovima, iako bih se danju mogla zaklinjati u sve svoje da su to ‘cijele’ ili ‘gotove’ stvari. Kad kažem stvari, mislim na sve ono što može biti predmet dodira, vidjenja, mišljenja… whatever… ok… Nisam jednostavna osoba, volim da komplikujem stvari…
Jesen se uvijek iznova čudno u meni uznemiri. Donese nove poglede, shvatanja i pitanja. Kao da se jedan krug zatvara, a novi otvara. Kao da postoje stvari koje jasnije vidim i bolje razumijem. No, isto tako novi se krug otvara, a s njime dolaze i nova nerazumijevanja.
Noću se tako uhvatim u koštac sa starim i novim krugovima. Bolje rečeno oni mene uhvate u kovitlac. Nije rijedak slučaj da noć probdijem budna, uvijena u jesenje magle; hladne, teške, tajnovite.
Tegle se za mnom kao predugi šal. Zapinju zdravorazumskim mislima tok. U stanju su da zamagle i najjasnije jasno donesenu odluku i iz krvnih žila izbiju nadu, pa skoro zauvijek.
Tako… noću se priče otvaraju kao babuške. I upravo kad mislim da je to – to, i da nema dalje… voilà! Ima još… priča u priči, istina u istini. Magla je sumnji saveznica. Umornomtijelu nepobjedivi neprijatelj. Hladni rat izmedju maglovitih noći i utegnute samoće, čini se, biće never ending story. I… ima još… priča u priči, istina u istini… Jedino čega nema, niti u magli, niti u snu, čak ni u najokrutnijoj prevari jeste zagrljaj. Malecki, ali topao i željeni. Onaj zbog kojeg maglovite noći mogu radjati sunčana jutra.
Izbjegavam ogledala, ali me jesen uhvati na prevaru.
Kad postanu tijesni zidovi kože, sopstvene, i kad bi vrištao od nemoći, od saznanja da drukčije biti neće… dodje li ti da tu nemoć kao aždaju smrviš jednim jedinim dahom tjeskobe?! Ne? Ti si sretnik onda. Sretnik je svako ko nije spoznao kako silovit može da bude udar sudbine, zapisane zvijezde, nazovite to već kako hoćete… vjerujte, nevažno joj je ime, istom žestinom razvlači niti duše i poigrava se njima. Izmedju tih niti, kao izmedju paučine, probijati se nije jednostavno ni lako. Svaki uzdah i izdah mogu smotati te niti u mrvicu, tolipacnu da neće biti vrijedna ni pomena.
I pitate me onda šta je realnost, šta snivanje; šta je sudbinsko, a šta volja? Ne znam… Štiklam dan na dan; posmatram sebe i ljude, ljude i sebe… Postoji u nekima od nas prostor, širina veća i od Volje, tolika da sve ikad željeno može lijepo da stane u nju, i lijepa je, tajanstvena, sva važna i moćna… ta Volja. Istinska jedna veličina koja popunjava svaku poru jednog živog bića.
Ali, postoje i neki od nas kod kojih na taj veličanstveni prostor, Voljom i za Volju ispunjen, pane Mrlja. I stoji tako dok je čovjek živ. Stoji, odvaja se jasno od Volje, kao ulje od vode.
Dok će ti drugi olako reći ‘nije to ništa’ ti ćeš znati da jeste itekako ‘nešto’ s čim valja živjeti, svakodnevno se suočavati… ‘nešto’ zbog čega i vlastiti odraz u ogledalu postaje izazov. Dok drugima to samo tako ‘izgleda’, nekima od nas ‘jeste’.
Put je to utisnut u naša stopala još davno… Zato… Hodaj… Nebo strpljive voli…
I avlijom i kućom širio se miris tek pržene kafe. Dok je mati vješto baratala šišom, njena je kći jedinica stajala pored prozora, gledajući na ulicu. Ili se to samo tako činilo? Majka je brižljivo prebirala zrnevlje kafe, ispod oka motreći na prozor. S vremena na vrijeme teški uzdah joj se otkidao iz njedara, pa bi se osmjehnula blago, bojeći se da joj kći ne otkrije strahove.
A Ona je idalje stajala prikovana uz male, zelene prozore. Vrtila je krajičke, poput behara, bijelih zavjesa. Nesvjesno se poigravala vezom na njima, nekada davno prstima njene majke izrađenim. Samo je tijelom bila tu, a dušom… Šetala je Donjom mahalom, u predvečerje. Padine Veleža čuvale su Mostar, ali i nju od same sebe. Nosila je svjež buket jorgovana. Nježan, ljubičasto-bijeli svežanj. Stiskala je blijedim rukama tanke drškice, kao da su one posljednja veza s Onim ko ih je poklonio. Smiješila se, i odbacivala misao da On sutra putuje.
Kaldrmom je zvonio zvuk posljednjeg viđenja, isprekidan stihovima koje joj je recitovao, vješto, živo, toplo; dok je huk Neretve Njegovoj pjesmi držao ujednačeni ritam. I moglo je korzo biti prepuno ljudi, i moglo je sunce u svom zalasku potonuti tamo negdje gdje je konac svijeta, i mogla se svaka mostarska kula urušiti u hladnu neretvanjsku vodu… Ništa od svega toga nije moglo poremetiti Njenu i Njegovu sreću. Dok su se nozdrve opijale mirisom proljeća, dok su riječi sa Njegovih usana milovale svaki treptaj Njenih očiju, a duše narastale do najviše zvijezde nebeske – postojali su samo njih dvoje: pjesnik i muza – sreća i nada, oslonac i snaga jedno drugome.
Pala je noć i majka je, kao i svaka, brinula; na kapiju avlije izvirivala već nekoliko puta. Eh, konačno ugleda kći, svijetle joj oči tamne i u mraku. A koraci teški. Baš kao da slute, da se ova noć mora produžiti, da bijeli dan ne smije osvanuti. Nikada. Ugledavši ih, majka se povukla u kuću.
Stajali su tako pod prozorima; vrijeme je krojilo urotu protiv njih, zajedno sa teškim oblakom koji se pojavio niotkud, samo što nije ugušio cijeli grad. A Ona… Upijala je svaku Njegovu riječ, ponavljala sve što je govorio. On se smijao, zadirkivao… Prinosila je buketić prema usnama… a već se teglila čežnja svih budućih dana između njih… zlurado, podlo i surovo.
Oči su sjale, usne se smijale, zvonko i grohotom, kao što samo mladost može da se smije. Pozdrav, dugo otezani, umotao se u jedan iznenadni trenutak, i progutao svu ljepotu gugutanja, poezije i miomirisa. Njeno Sve, Najdraži Njen obećao je da neće ostati dugo, obećao je da će misliti svakog trena na nju, obećao je zlatne čase koje će da dijele kad se vrati… U mirisu jorgovana ostala je zapletena nada krunjena sa usana Njegovih…
Nije se vratio. Mislio je na Nju svakog trena, ali do kraja svog kratkog života. Sudbina je zaustavila kazaljke onda kad je htjela. Nemilosrdno. Zlatni su se časi njihove zajedničke mladosti naprasno pretvorili u gorke kapi prostog trajanja, tavorenja.
Minule su godine, i mnogo korzoa, puno je vode Neretva pronijela. Samo je miris jorgovana čuvao Nadu, samo je bjelina zavjesa, zajedno s Njom, napamet znala svaki Njegov izgovoreni stih. Svojim je perom ispisao, ne jednu, već sudbine dvije, najmanje…
Ona još stoji uz prozor. Isti onaj pod kojim su se posljednji put gledali. Sama je. Osluškuje bat koraka koji ne dolaze i osjeća stravično komešanje neodsanjanih snova razbacanih stazom između Njega i Nje. Tamne su se oči od težine suza mutile…
Majka ju je zvala. Ona nije čula. Popela se u sobu, noseći na tacni kafu. Mirišljavu, svježu. Znala je da nemir, koji ju je svladao dok je bila u avliji, nikad ne dolazi tek onako.
Okrenula je kći prema sebi. Spustila topli majčinski poljubac na njeno čelo. Sjele su…
Još jedan u nizu dana koji ispisuju trajanje, ljudsko i ono nadljudsko. Svakodnevno saznaju obje koliko su im daleko postavljene granice… Koliko su jake, i dokle sve mogu… Sobu, po ko zna koji put, puni razgovor o Njemu, započet stihovima: „U ove čase zvijezdâ i snovâ/U vašu baštu ja sam dolazio;/Mirisao je jorgovan i zova/I mrki čempres povijô se ti’o…“
Donjom mahalom danas se čuju neki drugi zvuci, bat nekih drugih koraka. Neretva teče, neumitno. I šta bi drugo? Jaka je i silovita ko pet rijeka… Samo u jednoj kući, u dnu ulice, jedan krhki jorgovan, u tišini pazi na jedno žensko srce…pjesnik i muza, sreća i nada, oslonac i snaga jedno drugome.
U šta se broje samoće? Da li iko zna… U šta se svrstava jeza od koje tijelo podrhtava, onda kad samoća grize knjigu stvaranja? Hodeći putevima proljeća, negdje smo se ipak mimoišli. Da li samo za vječnost ili za tren samo?
Uslijed tjeskobe od vremena, kao u inat neizgovorenim riječima, raskršća su se sama otvarala.
Neka mi ne kaže niko da korake svoje uvijek sami biramo, kažite mi da koraka svojih treba da se plašim. Možda bih tako hrabrija bila.
Neka mi ne kaže niko da proći će sve, i da sve može prestati da postoji i boli, jer – neće; uzdah koji se od tuge otkida, kao i suza, iz uzavrele krvi ponikla, ostaće svjedocima nijeme potrebe… za rukama poput zlatnih listova, i očima punim duginog osmijeha.
I u šta se onda broje samoće? U život, smrt, ili pak granicu njihovu? Slutim… da ni prvo ni drugo nije… Slutim… odgovor u nemiru… tišini koja pritiska poput mača presude. Pod kožom biju strašni bubnjevi, pobuna je: i koža neće izdržati; kao što ni koraci moji, ova bespuća bola po kojima hode, ne mogu više podnijeti.
Broje li se samoće i u šta? Vrijedi li pitati?
Oblak od čežnje prostrt nad planinama… kao da šapuće nešto… Pssst! Nešto kao: u knjigu stvaranja, makar bila i jezivom samoćom izgrižena, ostaće utisnuta jedna, nikad izgovorena želja… o rukama poput zlatnih listova, o očima punim duginog osmijeha.
Noc, gluho doba noci, nije spavao. Nocas su, cinilo mu se, sve kazaljke svijeta odlucile da stoje, njemu u inat, tako kujuci zavjeru da ova noc nikad ne prestane. Trznuo se, naglo, okrenuvsi rucni sat koji je stajao na stolu pored kreveta; ooo, ne!Pa to su tek tri sata i jedanaest minuta. I nije to prva noc koju je budan probdio. Nije. A da jeste najduza – jeste.
U vrtlogu misli, u kosmaru svojih sanja, davno je prestao i pokusavati razgraniciti kad je Ona tu, a kada nije tu i… gdje uopste tu. I na sami nagovjestaj da je mozda nema kraj njega, sada, nocas, zmarci bi ga prozeli cijelim tijelom. Samo su silina bliskosti i blizina njenog daha koji je tako zivo osjecao bili nijemi svjedoci da ona nikada i nikud nije otisla. Jedini svjedoci i jedini siguran znak da je svaka unutrasnja borba unaprijed osudjena na propast.
Odakle mu onda nocas ta strasna potreba da nju, svoju muzu i ikonu, smjesti negdje, da joj da tacno definisano mjesto u svom svijetu i da je ulije u oblik srca svoga zauvijek. Cega li se to tako jezivo bojao? Nije sumnjao u snagu njene ljubavi, vjerovao je njoj vise no sebi, volio nju i sve sto ima i trun veze s njom vise no ista svoje. Otkud mu nocas ta potreba da trazi dokaz za lupanje njenog srca; da provjerava svoj odraz u njenim bistrim ocima; cinio se sam sebi malim, nezrelim, slabim, otisao tako daleko da bi pomisljao da je uopste nije vrijedan. Koje se to sile roje protiv njega? I zasto? Da li je ovo samo noc punog mjeseca?
Znao je da rijeci jesu nozevi, s ostricama vrlo britkim, znao je tacno koliko puta ju je povrijedio svjesno kusajuci njenu ljubav; a nakon toga se stidio samog sebe. Znao je da nije bilo niceg toliko velikog ni ozbiljnog da mu ona ne bi oprostila, znao je… da neke slabosti nikad nece pobijediti razum. Sve je to znao,kao sto je znao da mu upravo to ne daje za pravo suditi bilo kome, njoj ponajmanje.
Nastupi stanka, u njegovom bilu, izmedju cetiri zida koja osluskuju tajni bat njegovih misli. A nakon toga provalise u sjecanja sva sitna radovanja koja mu je ona podarila, kako se samo nesebicno davala, kako se samo zvonko i djetinje smijala. Uhvati sebe kako u ruci steze svoj rucni sat, od kada je gledao koliko je sati, nije ga bio ispustio, a nije toga uopste bio svjestan. Svom svojom snagom je stezao sat u ruci, kao da ce time natjerati vrijeme da pocne teci. Ali, i u takvom grcu pomisao na njen osmijeh je bila dovoljna da se osjeti nevjerovatno velikim, jakim, stamenim da bi cio svijet nosio na dlanu, samo za nju, samo zbog nje. U toj tisini jasno je cuo njen sapat i osjetio toplinu usana. Tesko je disao… ali je shvatio da ce Ona samo slobodna na nacin na koji je morala biti – biti posve i sigurno njegova. Dok su se njegove usne sirile u lagani osmijeh, pomisli ‘leti golubice, leti mila moja, slobodno… gdje god da odes, ja sada znam da ces se na moje rame vratiti, jer – u tvojim krilima je i moja snaga, u tvojim ocima sva moja radost, a tvoja je dusa jedino ogledalo u kojem mogu znati ko sam zaista.’
Odjednom je jako dobro znao zasto su kazaljke nocas tako tvrdoglavo stajale. Ispustio je sat na stolic pored kreveta; pomislio ‘voz stize u 9:15, moras izgledati svjez i odmoran, ta znas kako se ona brizno duri cim osjetida to nije tako’. Okrenuo se prema zidu i zaspao.
liliana