Kiša je tutnjala o okna prozora,
java se udvarala snu,
ili sam ja to samo tako mislila, ko će ga znati?…
U polusnu, u snu, u nekom dijelu mene,
čuo se topot vojske dječjih koraka,
nadirali su prema meni, opkoljavali me,
svojim rukicama grlili,
u grohotu smijeha padali…
Tutnje veseli glasovi,
zvoni cijeli jedan svijet satkan od neiskvarenog smijeha,
vuku me, padam,
širom otvorene znatiželjne okice postavljaju pitanja,
ja dajem odgovore… I to sve tačno!
I sve kao čudeći se što nigdje ne griješim…
A onda me oni ponosno ponovo grle,
ponovo smijeh, i ponovo glasovi…
Budim se na jastuku mokrom od (ne)sna.
Tišina je.
U polusnu, u snu, u nekom dijelu sebe
dobro znam da nijedan taj glas
nije otkinut od mene,
i nije posve moj…
Kiša je prestala padati.
Tišina…
Tišina, koju više ne mogu podnijeti.
liliana