medjuvrijeme

I razlog borbe je… u potrebi za poezijom korisnog.

II razlog borbe je… u potrebi za poezijom čopora,
poezijom proždrljivosti i vernosti,
i poezijom poslušnosti i najezde.

III razlog borbe je… u traganju za onim što je sopstveno.

IV razlog borbe je… u poeziji otvaranja.

V razlog borbe je… poezija avanture.

VI razlog borbe je… u poeziji produžetka sebe samog.

VII razlog borbe je… u iskivanju najvećih oštrica
u sebi samom.

VIII razlog borbe je… u nedostojanstvu.

IX razlog borbe je… u poeziji razumevanja i nerazumevanja smrti.

X razlog borbe je… san o slobodi.

XI razlog borbe je… je razmišljanje o konačnom.

XII razlog borbe je… u obećanju jednog sutra.

Pjesma i slika: Miroslav Mika Antić

Ovo je moja šolja za kafu… jedna vrlo obična svakodnevna stvar… sigurno ste to pomislili. Tako vam se samo čini. Ta šolja jeste samo svakodnevna, ali nikako nije obična.

Ovako počinje moj dan, to je ulaznica u moj „crno-bijeli“ svijet.

Godinama slažem svoje ideale uredno, pod konac, na police predviđene samo za to. Godinama živim svoja ubjeđenja, smatrajući ih vrlo ispravnim i zdravim. Nosim pečat jednog drugog vremena, jednog odgoja u kući stečenog, u zdravoj kući i zdravoj porodici, nosim navike koje su možda mojim roditeljima izgledale sasvim normalne, a meni su kasnije stvorile masu neugodnosti u životu.

Zašto? Zato što je ono za što su moji roditelji živjeli, u međuvremenu, dok sam ja postala odrasla osoba – postalo stvar koju treba prećutati, o kojoj treba ponekad i slagati, čisto da bi se ostavio utisak takozvane „normalnosti“ i pripadanja svijetu u kojem trenutno živimo. Jutrom se obično pitam koji to svijet mi zapravo živimo? Ne očekujte odgovor od mene… ja samo malo naglas razmišljam… Došlo mi tako…

Ova me šolja podsjeća na djetinjstvo, podsjeća me vrijedno na moje ideale, podsjeća me na djetinje priče o borbi mračnih i svijetlih sila, o vječitoj borbi dobra protiv zla, podsjeća me na sve ispričane i neispričane bajke. Zvuči kao kliše, mada ja ne volim klišee, nisam pristalica nužnog uklapanja u standarde koje neko „treći“ nameće. Ali jesam pristalica toga da svaki novi dan rađa novu šansu, da u svakom novom danu ima nečeg dobrog, da će svaki novi dan izroditi novu nafaku… I sklona sam da sve „crno“, što je sušta suprotnost ovom „bijelom“ dijelu dana, nastojim potisnuti u vječiti zaborav.

Set ovih šolja sam dobila na poklon; bila sam jako sretna zbog njih. Svoje djetinje snove i svoje ideale sam dobila također na poklon, od svojih roditelja. I zbog toga se smatram vrlo sretnom osobom.

Danas, skoro da ništa više nije potpuno crno-bijelo u našim životima. Između straha i grčevite želje da ne smije biti „crno“, da ne smijemo svjesno živjeti „crno“ i gole ljudske nemoći da sve bude isključivo „bijelo“ – mi ustvari živimo „sivo“… Uglavnom.

I to nam još dođe kao najbolji kompromis koji nam je život mogao učiniti.

Kako god… Neko Velik reče da je život ljudima dat samo na poslugu. Znam… to vrlo dobro znam… Ali, isto tako znam da „siva“ ima svoje nijanse, kao što znam da mi moja „crno-bijela“ jutra niko ne može zabraniti.