medjuvrijeme

Jednom su se dotakle dvije duše, dva su se srca razlila u jedno. Jednom je isto što i zauvijek. Nema razlike, ama baš nikakve.

Jednom… samo jednom su te usne popile cijelog, i tijelo je progutalo bivšeg, sadašnjeg i budućeg tebe. Bili smo i ostali jedinka. Nisi postojao više ti, nisam postojala više ja, postojali smo „samo“ mi.

Možda sam ja zaludna samo sanjala tu „jednoću“, to „jedinstvo“. Možda sam te izmislila, možda sam te iz ničega stvorila. Ako smo bili, zašto više nismo?… Ako nisi postojao, što te sada tražim? Možda sam… hiljadu možda… ali znam da sam te imala za cijeli jedan treperavi život.

Od tada ne postoji vrijeme, ne postoji prošlost, sadašnjost, budućnost. Postoje oči koje te još jasno vide, obrisi srca koje te sluti, usne jedne koje te ćute… Meni dovoljno da znam da si jedini.

I da… postoje ruke koje tebi žure, strpljivo čekaju jedan dodir blag.

Postoji još i jedan nevin san koji se nada tvome nježnom šapatu na uho, šapatu koji će utisnuti riječ „mi“ zauvijek u moje žile, i tako poništiti svako slijedeće „možda“.

more se suza pretvorilo u prozirni veo.

riječi su nestale, umrla je tišina.

bezdan…

I da se nebo rastoči, i mjesec da raspukne,

i zvijezda svaka u suzu da se pretvori,

ništa, ali ništa ne može da potopi

jedan osmjeh,

oka jednog sjaj.

Zemlja da se u prah i pepeo satre,

sunce da zauvijek iza horizonta pobjegne,

sjenka će tvoja kročiti uz moju,

sve i da budemo jedino

što od vasione ostane.

(*photo by thinboyfatter, flickr.com)

„Sindrom stečene imunodeficijencije (franc. – Syndrome d’ImmunoDéficience Acquise – SIDA), (eng. – Acquired Immunodeficiency Syndrome – AIDS). Osnovna osobina te bolesti je teško oštećenje imunološkog sistema, tj. nemogućnost da se taj sistem brani od štetnog djelovanja različitih bolesti. Tada se smanjuje broj leukocita u krvi, smanjen je broj limfocita u limfnim čvorovima i slezeni, smanjen je broj zrelih T limfocita te se smanjuje količina protutijela. Pojam «imunodeficijencija» podrazumijeva smanjenu ili neučinkovitu sposobnost imunološkog sistema u bolesnika.“

Naravno, o bolesti bi detaljno mogao govoriti samo neko kome je medicina profesija, što meni nije. Tako da se ne bih upuštala u detalje. Ali vjerujem da svi imamo minimum znanja koje je makar dovoljno da prepoznamo HIV-Aids kao ozbiljan problem. Više informacija može se naći na wikipedia.org.

Ono što sam ovdje htjela pokazati jesu crteži koje su radila djeca od petog do osmog razreda nekolicine osnovnih škola u Sarajevu. Mala izložba njihovih radova je upriličena u zgradi Zavoda za javno zdravstvo.

Potreba da se djeci ukaže na problem, posebno potreba da ih se adekvatno edukuje i upozori na sve moguće posljedice njihovih postupaka treba naravno biti u prvom planu. Rizik da će takva djeca potpasti pod (loš) uticaj okoline bi trebao biti manji. Akcenat jeste i treba da bude na prevenciji, jer samo pravovremeno ulaganje u preventivu može spriječiti porast oboljelih. Šta su sve ta djeca iz svoje edukacije naučila i kako su oni doživjeli priču o HIV-Aidsu vidi se iz crteža koji slijede. Bistre male glavice, veliko srce, malo papira i boja i preobraziše se iz edukovanih u edukatore.

Pod mojom te kožom ima više nego mene,

Mojim venama teče tvoja krv.

Tu si a nisi.

Ja više ne postojim,

Ti si sve što je od mene ostalo.

Želim…

A bježim…

Volim…

A strahujem…

Dok tijelo me boli,

Srce ludjački gori…

moje, za tebe.

Tvoje, ko zna za koga.

Boliš me…

Ali ni ovaj bol ja ne dam nikome.

Jer – samo tako znam

Da si ipak moj.