medjuvrijeme

I avlijom i kućom širio se miris tek pržene kafe. Dok je mati vješto baratala šišom, njena je kći jedinica stajala pored prozora, gledajući na ulicu. Ili se to samo tako činilo? Majka je brižljivo prebirala zrnevlje kafe, ispod oka motreći na prozor. S vremena na vrijeme teški uzdah joj se otkidao iz njedara, pa bi se osmjehnula blago, bojeći se da joj kći ne otkrije strahove.

A Ona je idalje stajala prikovana uz male, zelene prozore. Vrtila je krajičke, poput behara, bijelih zavjesa. Nesvjesno se poigravala vezom na njima, nekada davno prstima njene majke izrađenim. Samo je tijelom bila tu, a dušom… Šetala je Donjom mahalom, u predvečerje. Padine Veleža čuvale su Mostar, ali i nju od same sebe. Nosila je svjež buket jorgovana. Nježan, ljubičasto-bijeli svežanj. Stiskala je blijedim rukama tanke drškice, kao da su one posljednja veza s Onim ko ih je poklonio. Smiješila se, i odbacivala misao da On sutra putuje.

Kaldrmom je zvonio zvuk posljednjeg viđenja, isprekidan stihovima koje joj je recitovao, vješto, živo, toplo; dok je huk Neretve Njegovoj pjesmi držao ujednačeni ritam. I moglo je korzo biti prepuno ljudi, i moglo je sunce u svom zalasku potonuti tamo negdje gdje je konac svijeta, i mogla se svaka mostarska kula urušiti u hladnu neretvanjsku vodu… Ništa od svega toga nije moglo poremetiti Njenu i Njegovu sreću. Dok su se nozdrve opijale mirisom proljeća, dok su riječi sa Njegovih usana milovale svaki treptaj Njenih očiju, a duše narastale do najviše zvijezde nebeske – postojali su samo njih dvoje: pjesnik i muza – sreća i nada, oslonac i snaga jedno drugome.

Pala je noć i majka je, kao i svaka, brinula; na kapiju avlije izvirivala već nekoliko puta. Eh, konačno ugleda kći, svijetle joj oči tamne i u mraku. A koraci teški. Baš kao da slute, da se ova noć mora produžiti, da bijeli dan ne smije osvanuti. Nikada. Ugledavši ih, majka se povukla u kuću.

Stajali su tako pod prozorima; vrijeme je krojilo urotu protiv njih, zajedno sa teškim oblakom koji se pojavio niotkud, samo što nije ugušio cijeli grad. A Ona… Upijala je svaku Njegovu riječ, ponavljala sve što je govorio. On se smijao, zadirkivao… Prinosila je buketić prema usnama… a već se teglila čežnja svih budućih dana između njih… zlurado, podlo i surovo.

Oči su sjale, usne se smijale, zvonko i grohotom, kao što samo mladost može da se smije. Pozdrav, dugo otezani, umotao se u jedan iznenadni trenutak, i progutao svu ljepotu gugutanja, poezije i miomirisa. Njeno Sve, Najdraži Njen obećao je da neće ostati dugo, obećao je da će misliti svakog trena na nju, obećao je zlatne čase koje će da dijele kad se vrati… U mirisu jorgovana ostala je zapletena nada krunjena sa usana Njegovih…

Nije se vratio. Mislio je na Nju svakog trena, ali do kraja svog kratkog života. Sudbina je zaustavila kazaljke onda kad je htjela. Nemilosrdno. Zlatni su se časi njihove zajedničke mladosti naprasno pretvorili u gorke kapi prostog trajanja, tavorenja.

Minule su godine, i mnogo korzoa, puno je vode Neretva pronijela. Samo je miris jorgovana čuvao Nadu, samo je bjelina zavjesa, zajedno s Njom, napamet znala svaki Njegov izgovoreni stih. Svojim je perom ispisao, ne jednu, već sudbine dvije, najmanje…

Ona još stoji uz prozor. Isti onaj pod kojim su se posljednji put gledali. Sama je. Osluškuje bat koraka koji ne dolaze i osjeća stravično komešanje neodsanjanih snova razbacanih stazom između Njega i Nje. Tamne su se oči od težine suza mutile…

Majka ju je zvala. Ona nije čula. Popela se u sobu, noseći na tacni kafu. Mirišljavu, svježu. Znala je da nemir, koji ju je svladao dok je bila u avliji, nikad ne dolazi tek onako.

Okrenula je kći prema sebi. Spustila topli majčinski poljubac na njeno čelo. Sjele su…

Još jedan u nizu dana koji ispisuju trajanje, ljudsko i ono nadljudsko. Svakodnevno saznaju obje koliko su im daleko postavljene granice… Koliko su jake, i dokle sve mogu… Sobu, po ko zna koji put, puni razgovor o Njemu, započet stihovima: „U ove čase zvijezdâ i snovâ/U vašu baštu ja sam dolazio;/Mirisao je jorgovan i zova/I mrki čempres povijô se ti’o…“

Donjom mahalom danas se čuju neki drugi zvuci, bat nekih drugih koraka. Neretva teče, neumitno. I šta bi drugo? Jaka je i silovita ko pet rijeka… Samo u jednoj kući, u dnu ulice, jedan krhki jorgovan, u tišini pazi na jedno žensko srce… pjesnik i muza, sreća i nada, oslonac i snaga jedno drugome.

(*fotografija: odlican.com)

U šta se broje samoće? Da li iko zna… U šta se svrstava jeza od koje tijelo podrhtava, onda kad samoća grize knjigu stvaranja? Hodeći putevima proljeća, negdje smo se ipak mimoišli. Da li samo za vječnost ili za tren samo?

Uslijed tjeskobe od vremena, kao u inat neizgovorenim riječima, raskršća su se sama otvarala.

Neka mi ne kaže niko da korake svoje uvijek sami biramo, kažite mi da koraka svojih treba da se plašim. Možda bih tako hrabrija bila.

Neka mi ne kaže niko da proći će sve, i da sve može prestati da postoji i boli, jer – neće; uzdah koji se od tuge otkida, kao i suza, iz uzavrele krvi ponikla, ostaće svjedocima nijeme potrebe… za rukama poput zlatnih listova, i očima punim duginog osmijeha.

I u šta se onda broje samoće? U život, smrt, ili pak granicu njihovu? Slutim… da ni prvo ni drugo nije… Slutim… odgovor u nemiru… tišini koja pritiska poput mača presude. Pod kožom biju strašni bubnjevi, pobuna je: i koža neće izdržati; kao što ni koraci moji, ova bespuća bola po kojima hode, ne mogu više podnijeti.

Broje li se samoće i u šta? Vrijedi li pitati?

Oblak od čežnje prostrt nad planinama… kao da šapuće nešto… Pssst! Nešto kao: u knjigu stvaranja, makar bila i jezivom samoćom izgrižena, ostaće utisnuta jedna, nikad izgovorena želja… o rukama poput zlatnih listova, o očima punim duginog osmijeha.

I… ne pitam više u šta se samoće broje…

(*photo by shaporodiva, odlican.com)