medjuvrijeme

U šta se broje samoće? Da li iko zna… U šta se svrstava jeza od koje tijelo podrhtava, onda kad samoća grize knjigu stvaranja? Hodeći putevima proljeća, negdje smo se ipak mimoišli. Da li samo za vječnost ili za tren samo?

Uslijed tjeskobe od vremena, kao u inat neizgovorenim riječima, raskršća su se sama otvarala.

Neka mi ne kaže niko da korake svoje uvijek sami biramo, kažite mi da koraka svojih treba da se plašim. Možda bih tako hrabrija bila.

Neka mi ne kaže niko da proći će sve, i da sve može prestati da postoji i boli, jer – neće; uzdah koji se od tuge otkida, kao i suza, iz uzavrele krvi ponikla, ostaće svjedocima nijeme potrebe… za rukama poput zlatnih listova, i očima punim duginog osmijeha.

I u šta se onda broje samoće? U život, smrt, ili pak granicu njihovu? Slutim… da ni prvo ni drugo nije… Slutim… odgovor u nemiru… tišini koja pritiska poput mača presude. Pod kožom biju strašni bubnjevi, pobuna je: i koža neće izdržati; kao što ni koraci moji, ova bespuća bola po kojima hode, ne mogu više podnijeti.

Broje li se samoće i u šta? Vrijedi li pitati?

Oblak od čežnje prostrt nad planinama… kao da šapuće nešto… Pssst! Nešto kao: u knjigu stvaranja, makar bila i jezivom samoćom izgrižena, ostaće utisnuta jedna, nikad izgovorena želja… o rukama poput zlatnih listova, o očima punim duginog osmijeha.

I… ne pitam više u šta se samoće broje…

(*photo by shaporodiva, odlican.com)