Kad postanu tijesni zidovi kože, sopstvene, i kad bi vrištao od nemoći, od saznanja da drukčije biti neće… dodje li ti da tu nemoć kao aždaju smrviš jednim jedinim dahom tjeskobe?! Ne? Ti si sretnik onda. Sretnik je svako ko nije spoznao kako silovit može da bude udar sudbine, zapisane zvijezde, nazovite to već kako hoćete… vjerujte, nevažno joj je ime, istom žestinom razvlači niti duše i poigrava se njima. Izmedju tih niti, kao izmedju paučine, probijati se nije jednostavno ni lako. Svaki uzdah i izdah mogu smotati te niti u mrvicu, tolipacnu da neće biti vrijedna ni pomena.
I pitate me onda šta je realnost, šta snivanje; šta je sudbinsko, a šta volja? Ne znam… Štiklam dan na dan; posmatram sebe i ljude, ljude i sebe… Postoji u nekima od nas prostor, širina veća i od Volje, tolika da sve ikad željeno može lijepo da stane u nju, i lijepa je, tajanstvena, sva važna i moćna… ta Volja. Istinska jedna veličina koja popunjava svaku poru jednog živog bića.
Ali, postoje i neki od nas kod kojih na taj veličanstveni prostor, Voljom i za Volju ispunjen, pane Mrlja. I stoji tako dok je čovjek živ. Stoji, odvaja se jasno od Volje, kao ulje od vode.
Dok će ti drugi olako reći ‘nije to ništa’ ti ćeš znati da jeste itekako ‘nešto’ s čim valja živjeti, svakodnevno se suočavati… ‘nešto’ zbog čega i vlastiti odraz u ogledalu postaje izazov. Dok drugima to samo tako ‘izgleda’, nekima od nas ‘jeste’.
Put je to utisnut u naša stopala još davno… Zato… Hodaj… Nebo strpljive voli…
liliana