medjuvrijeme

Nemir nikad ne putuje sam. Uvijek je tu pratnja i podrška… suludih pitanja koja čekaju svoje odgovore. Čekanjem se sami satjerujemo u ćošak. Kraj puta omedjen samo vazduhom koji udara jednoličan takt tenzije slobodi čija smo marioneta postali. Da mnogostruko znamo pogriješiti prema sebi, jasno je; ostaje nejasno zašto se greške ponavljaju, sumanuto se lančano povezuju, zapetljavaju i na koncu dave.

Negdje je memorisan odredjeni kod, u koji je stalo nešto od zapisane neminovnosti. Razumom se može obuhvatiti jedna takva činjenica. A je li to dovoljno da bi se zvalo skloništem ili opravdanjem? Ako ćemo žmuriti na jedno oko, možda. Ali opet samo djelimično. Medjutim, ne živi se život u dijelovima, već u svojoj punini. Niti su dijelovi ljudskih bića ono što nam je drago, što volimo, do čega nam je izuzetno stalo… Ne.

Negdje smo onda zaglavili. U procijepu izmedju sebe i sebe, u provaliji u kojoj stoji kamen bez postolja. Onako, kao čičak zakačen, ni manje ni više, nego na vazduh.

Uznemireni duhovi prošlosti i nevini duhovi života koji nadolazi svoje suočavanje trebaju nalijepiti na ovaj kamen. U igri plakanja zbog svega što priznajemo ili odbacujemo, zbog svega što je dalo kukavičluku vjetar u ledja, a hrabrosti korijen sasjeklo, zbog svih olovnih tuga i vulkanskih osjećanja… nestaće ono naizgled čvrsto tlo na kojem se kao upinjemo opstati. A onda? Ne, neće ostati strah, naprotiv…

Smanjiti procijep izmedju sebe i sebe, neminovnosti i realnog, sanjanog i proživljenog, ponekad može i suzama obilježeni put… Spiranjem, odnosno odbacivanjem svih onih djelimičnih, ili polovičnih ‘ja’ i svega onog što usporava hod po sadašnjosti, za posljedicu donosi jasan pogled na sopstveno biće, ali ne bilo kakvo već – cijelo; biće, koje hodi noseći čiste vidike na svojim putevima zadovoljstva i mira.

Kada se ljudsko biće raspe na paramparčad, čudom nekim, svaki taj dio ponese svoj teret, koji vremenom biva sve teži i teži. Biti živ i biti medju živima tada nose dva posve različita značenja. Samo su oči magleno žive;  one skupe sve ono što je biće nekad bilo – listaju se slike kao spomenari, svi koraci životni stoje u tim očima. Sve se tu skupilo i nešto čeka. Ne, neće oči izdržati teret predjenih puteva, kojima se nije smjelo ići; niti onih željenih, a na koje se nikad kročilo nije; neće ni iz dušebrižnosti prema tijelu koje su nekad krasile sačuvati poneku staru sliku. Neće, ne zato što neće, već zato što se to ne može…

Skotrljalo se sve bivše i buduće u nekakvim naletima čudno teških kristala u maramicu bijelu. Rubovi od čipke koznakadaizakogaradjene kao da su tu samo da bi pokušali sakriti u sebe poneki osmijeh, drhtaj srca, pogled stidljiv. Čini se, zalud. Ni za ovaj vremešni obrub bijelog komada platna nema ničeg što bi mu produžilo trajanje. Ma ni za mrvicu makar.

Cijelo jedno postojanje leži prostrto preko maramice, u tišini koja prijekorno odzvanja realnošću sadašnjice. Krune se trenuci pažljivo čuvanih snova i nježno oblikovanih želja koji su trebali sjećanja biti. A nisu. Godine koje su zvonile opomenama sad su doživjele bjelini da se smiju, u lice. Samo čovjek koji je živio ima sjećanja, i njegova je stvar šta će sa njih da radi. Ta sjećanja govore o njemu, raslojeno u svim fazama života. Može mu se, a tako i treba.

Iza osobe koja nema sjećanja, ostane maramica; bijela, vezena, čipkom obrubljena, ali dobrano otežala, možda samo još slanim morima dobrodošla drugarica. I to… do prve oluje.