medjuvrijeme

Kada se ljudsko biće raspe na paramparčad, čudom nekim, svaki taj dio ponese svoj teret, koji vremenom biva sve teži i teži. Biti živ i biti medju živima tada nose dva posve različita značenja. Samo su oči magleno žive;  one skupe sve ono što je biće nekad bilo – listaju se slike kao spomenari, svi koraci životni stoje u tim očima. Sve se tu skupilo i nešto čeka. Ne, neće oči izdržati teret predjenih puteva, kojima se nije smjelo ići; niti onih željenih, a na koje se nikad kročilo nije; neće ni iz dušebrižnosti prema tijelu koje su nekad krasile sačuvati poneku staru sliku. Neće, ne zato što neće, već zato što se to ne može…

Skotrljalo se sve bivše i buduće u nekakvim naletima čudno teških kristala u maramicu bijelu. Rubovi od čipke koznakadaizakogaradjene kao da su tu samo da bi pokušali sakriti u sebe poneki osmijeh, drhtaj srca, pogled stidljiv. Čini se, zalud. Ni za ovaj vremešni obrub bijelog komada platna nema ničeg što bi mu produžilo trajanje. Ma ni za mrvicu makar.

Cijelo jedno postojanje leži prostrto preko maramice, u tišini koja prijekorno odzvanja realnošću sadašnjice. Krune se trenuci pažljivo čuvanih snova i nježno oblikovanih želja koji su trebali sjećanja biti. A nisu. Godine koje su zvonile opomenama sad su doživjele bjelini da se smiju, u lice. Samo čovjek koji je živio ima sjećanja, i njegova je stvar šta će sa njih da radi. Ta sjećanja govore o njemu, raslojeno u svim fazama života. Može mu se, a tako i treba.

Iza osobe koja nema sjećanja, ostane maramica; bijela, vezena, čipkom obrubljena, ali dobrano otežala, možda samo još slanim morima dobrodošla drugarica. I to… do prve oluje.