medjuvrijeme

Nisam tražila za sebe da neko mora presuši, da bih po njegovom tlu bosih stopala ostavila trag. Nisam tražila za sebe da neko pticama nebo uskrati, da bi let meni podario. Nisam.

Niko nije mogao u boci poruku poslati. Niko nije mogao golubu izljubljenu maramu uz prsten vezati. Niko.

Nisam tražila za sebe vrh svijeta da dotaknem, niti da odozgo nečijim pogledom zemlju obuhvatim. Nisam tražila za sebe svilom sa istoka tijelo da se pokriva, niti u njenoj mekoti da mi neko padne pred skute. Nisam.

Niko nije mogao osmijehom moga postojanja se buditi. Niko nije mogao snagom mojih želja zvijezdama ukrasti sjaj. Niko.

Postoje ljudi kojima nije dato… Nekima zato što se zapisana tuga, još pri rodjenju, utisnula naglo na skriveno mjesto ispod srca; al’ sve što se snagom munje sruči na živo biće, neminovno žulja, i to po pravilu, na duge staze. Postoje i oni drugi kojima nije dato… zato što za sebe i ne traže ništa. A srce u kavez od čamotinje, nedostatkom samopoštovanja zaključano. Sâmo.

*****

U dlanove sam mora ulijevala. Bosim nogama tragove u pijesku ostavljala. Vjetar je fijukao, kao po posljednjem zadatku nakon kojeg slijedi kraj svijeta. A tragova je bilo raznih, i mnoštvo, ali svaki pogled na njih svjedokom je kako ih vjetar raznosi. Oluja.

Ptice sam na balkonu okupljala. Pričala im nezavršene priče, koje snagu za ljudske oči nikad nisu skupile. A ptičice su me gledale sa puno razumjevanja. Do jeseni. Onda bi odlazile da se više ne vrate. Daleko.

Poruke sam dobivala i držala u ruci. Nekad sa smijehom, nekad sa suzama. Kratke, uopštene… ali i takve su govorile nešto – nekome ko je znao da čita; a onome ko čitati nije mogao, preostajalo je samo da ih sakrije. Tišina.

Golubove sam hranila. Slušala šta mi šapuću. Riječi su lebdile u prostoru omedjene misterijom nevidjenog. Stid.

Kule u oblacima sam zidala. Kroz prozore njihove prostrla širok pogled. Krugovi želja su poput eha odjekivali prostranstvom. Nestajali u daljini. Spuštam kapke.

U svili sam spavala. Izmišljala boje za svoje snove. A jutrom…  sjajem sunca sa istoka vezla jastuk potajnih nadanja. Mir.

*****

Lažni mir. Život u rukavicama. Dame već odavno ne nose rukavice, pa opet su dame, zar ne?

Na katedrali je odzvonilo. Biće da je vrijeme!

*****

Za sebe, ja noćas tražim put do sebe. Za sebe, tražim svoj otisak prsta. Stvarni.

Samo.

Mogu od svoje tišine praviti zmajeve, ili šarene balone, pa ih vinuti u nebo, okačiti ih kao broševe oblacima; mogu i jastucima krišom kazivati ono što rečeno biti ne smije, mogu… mnogo toga. Tačnije, mogla bih, samo kad bih imala snagu. No, snage počesto nemam, ma ni za šapat, a nemoli za okretanje olovnih točkova života. Samoj sebi dodjem kao privid, kao sjenka, kao da su brda koja me okružuju vješto skrila jakost svega mog, pa me samo njišu medj’ stranama svijeta na mreži od vazduha pletenoj.

Prolazim mimo ljudi, ali uspijevam proći i mimo sebe. Onako, kao nestašno dijete kojeg se gužva ne dotiče, pa se kao čigra izmigolji van nje. Na kraju ulice, tu negdje na prvom skretanju okrenem se ovlaš prema tim istim ljudima, ne nalazim lice koje bi da pamtim. Čemu onda ovo zastajkivanje? Što li će mi još jedna potvrda za vlastiti bijeg i pravdanje ovjereno žustrim koracima, koji će se smiriti tek kad ugledaju svoj zid; da, tada se, po nepisanom pravilu, uredno smire, slože, zauzmu svoj nijemi kutak. Prikupe tako snagu za još jedan sutrašnji trk. I tako… stanje je redovno; više nego redovno, i više nego normalan čovjek može podnijeti te i takve redovnosti i pedanterije…

U drugom se kutu onda smjesti jedna tamna sjenka, na zidu desno, pored fotelje, sad sasvim komotno može upisati još jednu recku, još jedan (ne)suvisli bijeg. Ooo, pa napredujemo! Ah, čudna mi čuda?!…

Ta sjenka ne može ponirati u sebe. Samo na tren ima pomisao o tome, ali ona ne dopire do njenog istinskog „ja“. Mnogo krugova je još potrebno proći da bi se stopila sa tijelom, sa bićem koje je nosi. Iz svoje fotelje posmatra maleni kaktus… i on je sigurno danas vidio više nego ona, i imao bi mnogo više i ljepše da priča o svemu vidjenom. Zuri u njegove bodlje. Toliko se čini opakim, oštrim, nepredvidim, divljim čak. Ali, polako kružeći pogledom oko njega, stiže do vrha, na kojem je dočeka bijeli cvijet. Pa njen je drugar procvijetao! Pitala se otkad, koliko dugo to nije primjetila.

Pali svijeću, gasi lampu. Okom motri na drugi kut, gdje odmaraju njeni današnji koraci. Nijemi, teški, poput zidova koji ih okružuju…

I opet… misao se vrati na kaktus. Molim? Od riječi se baš da praviti igranka! Moliću lijepo, sjenka – pa još ima i svoju misao! Hm… neka bude, makar samo noćas. Kaktus je bio miran; izgleda zdravo; bodlje nisu tako jake, mlad je. Još će mnogo vremena da se druže. Danas je njen kaktus i nasmijan, a svoj cvijet kao da nosi na poklon nekom. Vrlo smjelo, bez stida, držanjem nekoga ko zna šta radi i ko zna zašto to radi. Sa smislom i svrhom.

Cvijet je mudro ćutao, na laticama svojim je čuvao odgovore po koje je trebalo doći. Tu su, sjenki nadohvat ruke. No, odgovori čekaju samo one koji ih traže… A šta sjenka traži? Osim možda zida na kojem bi se ogledala? Osim možda…

Do duboko u noć, trajala je igra jednog cvijeta i jedne sjenke. Sa strane je moglo izgledati poput starih filmova, bez tonskog zapisa. Istinsku dramu zapamtiće samo hladnoća zidova, a njenu težinu sluti samo duša, koja se jednom uskovitlala sa dna, ne noseći ključ, neznajući kud i kamo ide,  znajući samo da mora da ide!

Tek ustade sjenka. Ugasi svijeću. Raspali sva svjetla medju svojim zidovima. I uze cvijet u ruke… Podaren osmijeh prvi je korak na putovanju od sjenke do čovjeka.