Mogu od svoje tišine praviti zmajeve, ili šarene balone, pa ih vinuti u nebo, okačiti ih kao broševe oblacima; mogu i jastucima krišom kazivati ono što rečeno biti ne smije, mogu… mnogo toga. Tačnije, mogla bih, samo kad bih imala snagu. No, snage počesto nemam, ma ni za šapat, a nemoli za okretanje olovnih točkova života. Samoj sebi dodjem kao privid, kao sjenka, kao da su brda koja me okružuju vješto skrila jakost svega mog, pa me samo njišu medj’ stranama svijeta na mreži od vazduha pletenoj.
Prolazim mimo ljudi, ali uspijevam proći i mimo sebe. Onako, kao nestašno dijete kojeg se gužva ne dotiče, pa se kao čigra izmigolji van nje. Na kraju ulice, tu negdje na prvom skretanju okrenem se ovlaš prema tim istim ljudima, ne nalazim lice koje bi da pamtim. Čemu onda ovo zastajkivanje? Što li će mi još jedna potvrda za vlastiti bijeg i pravdanje ovjereno žustrim koracima, koji će se smiriti tek kad ugledaju svoj zid; da, tada se, po nepisanom pravilu, uredno smire, slože, zauzmu svoj nijemi kutak. Prikupe tako snagu za još jedan sutrašnji trk. I tako… stanje je redovno; više nego redovno, i više nego normalan čovjek može podnijeti te i takve redovnosti i pedanterije…
U drugom se kutu onda smjesti jedna tamna sjenka, na zidu desno, pored fotelje, sad sasvim komotno može upisati još jednu recku, još jedan (ne)suvisli bijeg. Ooo, pa napredujemo! Ah, čudna mi čuda?!…
Ta sjenka ne može ponirati u sebe. Samo na tren ima pomisao o tome, ali ona ne dopire do njenog istinskog „ja“. Mnogo krugova je još potrebno proći da bi se stopila sa tijelom, sa bićem koje je nosi. Iz svoje fotelje posmatra maleni kaktus… i on je sigurno danas vidio više nego ona, i imao bi mnogo više i ljepše da priča o svemu vidjenom. Zuri u njegove bodlje. Toliko se čini opakim, oštrim, nepredvidim, divljim čak. Ali, polako kružeći pogledom oko njega, stiže do vrha, na kojem je dočeka bijeli cvijet. Pa njen je drugar procvijetao! Pitala se otkad, koliko dugo to nije primjetila.
Pali svijeću, gasi lampu. Okom motri na drugi kut, gdje odmaraju njeni današnji koraci. Nijemi, teški, poput zidova koji ih okružuju…
I opet… misao se vrati na kaktus. Molim? Od riječi se baš da praviti igranka! Moliću lijepo, sjenka – pa još ima i svoju misao! Hm… neka bude, makar samo noćas. Kaktus je bio miran; izgleda zdravo; bodlje nisu tako jake, mlad je. Još će mnogo vremena da se druže. Danas je njen kaktus i nasmijan, a svoj cvijet kao da nosi na poklon nekom. Vrlo smjelo, bez stida, držanjem nekoga ko zna šta radi i ko zna zašto to radi. Sa smislom i svrhom.
Cvijet je mudro ćutao, na laticama svojim je čuvao odgovore po koje je trebalo doći. Tu su, sjenki nadohvat ruke. No, odgovori čekaju samo one koji ih traže… A šta sjenka traži? Osim možda zida na kojem bi se ogledala? Osim možda…
Do duboko u noć, trajala je igra jednog cvijeta i jedne sjenke. Sa strane je moglo izgledati poput starih filmova, bez tonskog zapisa. Istinsku dramu zapamtiće samo hladnoća zidova, a njenu težinu sluti samo duša, koja se jednom uskovitlala sa dna, ne noseći ključ, neznajući kud i kamo ide, znajući samo da mora da ide!
Tek ustade sjenka. Ugasi svijeću. Raspali sva svjetla medju svojim zidovima. I uze cvijet u ruke… Podaren osmijeh prvi je korak na putovanju od sjenke do čovjeka.
liliana