medjuvrijeme

Do gole istine svučena želja stoji na otoku kamene samoće. Koliko god da je jasna i čista, vidljiva i čedna, ostaje zakopana mjestom; ukorijenjena komadićima davno razbijenog ogledala, zamućenog stradanjem, suzama, tugama, prećutanim romanima. Nepregledni i široki putevi postaše neobilježene staze, uske, skučene, s pogledom na ponor. I taj se pogled jedared sunovratio, a s njim i ‘zera’ tla za pod cipelu budućim koracima.

Vrijeme je iluzija, ali idalje ne miluje. Ostao je krug, ponekad izgleda dovršeno, ponekad iscjepkano; sigurno je postalo samo da širiti se neće. Ostala je i jedna tačka u središtu njegovom, poput ose oko koje se ništa ne vrti. Božemoj, i stajati i gledati je takodjer dar. Uvjerili su me.

Odstajati i ogledati se – pa poći dalje, davno je prošlo vrijeme, ali to već pripada nekim bivšim životima. A druga je stvar što poneki tunel nema svoj kraj, i druga je stvar što su neke sudbine kao zimzeleno drveće, koje nijemo stoji, nikud se ne miče, ljudskom oku ugodno u svako godišnje doba, a njemu samom nelagodno od svoga postojanja i silnih, začudjujućih pogleda. Nažalost, uvijek je lakše pričati o onome što je „druga stvar“, što nije „moja stvar“, što je na margini i slično. A na koju se notu zakačio odgovor na „prvo i pravo pitanje“? Biće na neku koju mjesto ne drži, osim ako…

Tango. Svilena misao o tebi sačuvana od beskupuloznog izjedanja vremena. Znam, ne može se plesati u mjestu, ali još čuvam jedan ples duše, i zagrljaj vreo, taman za tvoj vrat. Još… Znam, prerano si otkinut notni zapis od srca, od mene, ali te pamti krvotok i drhtaj nedovršen; nije li dovoljno za čekanje?

Radi se o jednostavnom čekanju, da jedna kompozicija posloži svoje tonove, o čekanju koje će da ispuni posljednji tango za ono što nikad nismo bili. Bliskost ujednačenog ritma dvaju tijela jedini je damar još živom snu! Dugujem ti svaki neodsvirani takt koji od plesa radja poeziju. Duguješ mi pogled, koji, dugo traženim biserima, pravi ogrlicu za moj vrat.

Želja, i tuga, roj nedovršenih nota stvara ponekad rat; ruža puna trnja ometa mi horizonte snivanja; suze, izvjestan kraj,  pokrivač od paučine štiti me od noći… jer, noći su strašne. Tišina razlaže tijelo kao kakvu nepovezanu buku nenaštimani klavir. Misli se vrte u zanosu nadanja; još samo fragmentarno do sebe dopirem… tvoj dah mi treba u ličnost da me poveže. Ali…

Ako moju neveselu misao vjetar ikad spusti tebi na dlan, molim te, sklopi oči, prepusti se, zapleši s njom tango, onakav kakav nisi nikad plesao; neka taj ples bude sve što bili bismo mi… da nije nemilih darova stajanja i gledanja…

Ponor ka unutra, ka dnu bića, kažu, da je jedan od koraka koji će da osvijetle buduća mora. Potrebno je duboko roniti pa iznaći izgubljena jedra. Znam. A vazduha nema. Svakoga dana sve ga je manje.

Kao sa kuglom od čelika, ponekad stopala lako dotiču dno, ono koje nisu željela. I tada nam se učini to tako mora. Uvijek ima stvari na koje olako nalijepimo etiketu moranja. Psihološki efekat koji time stvaramo vrlo je upitan, i to sa više tačaka, no valjda je u ljudskoj prirodi, s vremena na vrijeme, ponekad i duže vrijeme – da sklapa oči. Lakše je. Ne vidim, pa manje peče.

Otvoriti oči, čije trepuške više nisu trepuške već u vrtlogu strahova i sjenki, čelične rešetke kaveza – ne mogu naprečac. Svjetlo ubija, svaka naglost pokosi, a ljudi nemaju milosti.

I kad se desi da naidju neki južni, razigrani vjetrovi, i kad bih možda rado brodila, i suncu, i mjesecu viteški prkosila… odjednom tajac. Izbačena na obali, u haljama nesigurnosti, shvatam da vjetar ne goni one koji su korijen pustili na nenamijenjeno im mjesto, na tlu gdje nisu smjeli ni trebali.

U pokori, u molitvi, u cvrkutu ptica šapućem izmišljene riječi, tražim mape za puteve padanja, suzom bilježim staze lutanja.

Sada, kad bih da se dotakne jedno drugo i drugačije dno, koje možda u sebi krije odgonetku za bistrije vode, kuglu od čelika nema ko da ponudi, da se to što mora što prije završi. Ne. I kamen se zarekao na ćutanje i cinični smijeh. More odzvanja blijedim duhovima koje treba smiriti. A fenjer, za nastavak puta, izgleda, nužda će da potpali.

Da li ste znali kako dubokih mora ima? I tamnih, pa hirovitih; bjesnih, pa tužnih; olujnih, pa beživotnih. A jedra su jedna. Za jedan pogled krojena, otvoren i jasan, nezamućen i bistar. Kako pjesma ima svoju muzu, tako vjetar ima svoje jedro; kao veo za čuvanje, kao šapat za tajnu. S očima tog vjetra uprtim u ledja, propadam iz pitanja u pitanje, iz ambisa u provaliju, sa kraja u beskraj…

Kovitlac. Bura. Kiša. Oluja. Led… Ne prestaje.

Raskvašeno nebo s morem se stopilo… Ponovo.

Negdje iz malog prsta vučem snagu, s mukom, al’… potpaljeni fenjer u odsjaju svoga jedra, mora naći mir. Jednom.