medjuvrijeme

Do gole istine svučena želja stoji na otoku kamene samoće. Koliko god da je jasna i čista, vidljiva i čedna, ostaje zakopana mjestom; ukorijenjena komadićima davno razbijenog ogledala, zamućenog stradanjem, suzama, tugama, prećutanim romanima. Nepregledni i široki putevi postaše neobilježene staze, uske, skučene, s pogledom na ponor. I taj se pogled jedared sunovratio, a s njim i ‘zera’ tla za pod cipelu budućim koracima.

Vrijeme je iluzija, ali idalje ne miluje. Ostao je krug, ponekad izgleda dovršeno, ponekad iscjepkano; sigurno je postalo samo da širiti se neće. Ostala je i jedna tačka u središtu njegovom, poput ose oko koje se ništa ne vrti. Božemoj, i stajati i gledati je takodjer dar. Uvjerili su me.

Odstajati i ogledati se – pa poći dalje, davno je prošlo vrijeme, ali to već pripada nekim bivšim životima. A druga je stvar što poneki tunel nema svoj kraj, i druga je stvar što su neke sudbine kao zimzeleno drveće, koje nijemo stoji, nikud se ne miče, ljudskom oku ugodno u svako godišnje doba, a njemu samom nelagodno od svoga postojanja i silnih, začudjujućih pogleda. Nažalost, uvijek je lakše pričati o onome što je „druga stvar“, što nije „moja stvar“, što je na margini i slično. A na koju se notu zakačio odgovor na „prvo i pravo pitanje“? Biće na neku koju mjesto ne drži, osim ako…

Tango. Svilena misao o tebi sačuvana od beskupuloznog izjedanja vremena. Znam, ne može se plesati u mjestu, ali još čuvam jedan ples duše, i zagrljaj vreo, taman za tvoj vrat. Još… Znam, prerano si otkinut notni zapis od srca, od mene, ali te pamti krvotok i drhtaj nedovršen; nije li dovoljno za čekanje?

Radi se o jednostavnom čekanju, da jedna kompozicija posloži svoje tonove, o čekanju koje će da ispuni posljednji tango za ono što nikad nismo bili. Bliskost ujednačenog ritma dvaju tijela jedini je damar još živom snu! Dugujem ti svaki neodsvirani takt koji od plesa radja poeziju. Duguješ mi pogled, koji, dugo traženim biserima, pravi ogrlicu za moj vrat.

Želja, i tuga, roj nedovršenih nota stvara ponekad rat; ruža puna trnja ometa mi horizonte snivanja; suze, izvjestan kraj,  pokrivač od paučine štiti me od noći… jer, noći su strašne. Tišina razlaže tijelo kao kakvu nepovezanu buku nenaštimani klavir. Misli se vrte u zanosu nadanja; još samo fragmentarno do sebe dopirem… tvoj dah mi treba u ličnost da me poveže. Ali…

Ako moju neveselu misao vjetar ikad spusti tebi na dlan, molim te, sklopi oči, prepusti se, zapleši s njom tango, onakav kakav nisi nikad plesao; neka taj ples bude sve što bili bismo mi… da nije nemilih darova stajanja i gledanja…