medjuvrijeme

I bojno polje, i livada cvjetna,

I vatra i led.

I ubijena žena, i žena sretna,

I čemer i med…

***

Moju si strast ispio jednakom silinom,

Kao što svojom nježnošću našu si sreću slikao.

Moju si misao gutao istinskom žestinom,

Kao što svojom drskošću našu si radost brisao.

***

I izlazak sunca, i korak do dna,

I korijen i mjena.

I radjanje jutra, i smrt jednog sna,

I dijete i žena…

***

Moje si želje kovitlao, pa ih na kraju isparao,

Kao što svojim rukama od mene si kraljicu vajao.

Moje si pjesme ko sitan novac bezbrižno gubio,

Kao što svojim riječima moju si svjetlost brusio.

***

I ledena zima, i jara ljetna,

I tuga i san.

I burna oluja, i tišina sjetna,

I noć i dan…

***

Moje si najveće mane zvijezdama pod skute prinio,

Kao što svojom gordošću besane si noći trovao.

Moje si sulude strahove u hrabrost svetu privio,

Kao što svojom hirovitošću u kavez si nas okovao.

I…

*****

Pomaknem se, ali ukrug bježim,

Srcem vrištim, a zemlja me guta;

Usne mičem, glas me ne odaje,

Ti se vraćaš, ne vidim nam puta…

****

Onaj ko je jednom držao kist u ruci pozna uzvišeni drhtaj duše u trenu kad magija radjanja nove slike polako ispliva na svjetlost sunca. Puls stvaranja lagano udiše život tihoželjenom, dugomišljenom, tajnočekanom… Priča jedna, a čarolija hiljadu i jedna.

Maleni je kist otrgnut jednoj dječijoj ruci, davno; sagorio je u pepelu nevinih, al’ silom sahranjenih snova. Godine su donosile teška sunca i mutne oblake, ma sjajne motive za prazninu i pustoš, pa može li onda u cvatu iskidani cvijet ponovo biti otvoren i lijep?

Izmedju dvaju obala Nekada i Sad drijema beživotna jara, lebde bezbojni ljudi, bezoblične stvari, na tren se čine kao u najlon umotani, neko bi rekao i novi, a neotpakovani. Drijema metež od ispreturanih godina, umornih od vertigo plesova, nedovršenih i blijedih; i sve su one pale odjednom, naprečac, kao na kraju bitke, u momentu kad je i vremensko klatno izgubilo interes za njih.

Ne postoji filmska traka toliko duga ni takvog kvaliteta da bi na sebi podnijela svekolika trajanja i istrajavanja koja ne vode nikuda; otuda je i jednolični šum nade utihnuo, izgubio se kao tudj. Samoća u svečanoj haljini tišine tu se ukopala… Mimo, van, tamo, negdje, nešto… je prolazilo.

***

Nijemost koja se razliježe od obale do obale narušena bi stidljivim kretanjem. Negdje na dnu, ispod tereta izgorijelih olupina, sada već stari kist pokazivao je mimikom slabašne znakove… avaj! Ali, ko umije da ih iščita? Prah se krunio, česticama pričao, pokazivao…

Kist je bio poklonjen djetetu iskrenošću i nadom da će biti zvijezda vodilja, a ono čemu je udahnuta sudbina, mora svoj put i preći, takve se ne pita za vrijeme i način. Izgleda da ništa u životu nije slučajno. Srce je jedini most koji se možda i urušiti može, ali idalje kuca. Tuga pa vjera, strah pa snaga…

***

Nikad veće tišine, ni tjeskobnog proljeća kao što je ovo. Smanjuje se dah, pa skoro da ga nestaje. Sužavaju se vidici i svaki trepet oka prestaje. Baš, kao pred sve velike stvari. Tako tvrde oni koji znaju, pa valjda i znaju.

Jedno je nejasno svitanje uspjelo pronijeti dašak nekakvog krnjeg sunca do kista i njegovog praha. Šarali su nešto, kao u lahoru se prošivali, kao kroz dugu da je prošla želja…  Njihov je šeret trajao tako dugo dok se ne ukaza zlatni ram. Za bijelo platno.

***

Kroz spuštene vjedje svijet se ne može gledati jasno, kao što nema ni slikara koji dušom ne gleda. Makar i kroz onaj slabašni dah, živ čovjek dušom glasno govori. Pa…

Otvorih oči i ugledah ram, dočeka me široko platno.

Progledah srcem, kist prosu zlatni prah, i pokrenu se vremena klatno.