Onaj ko je jednom držao kist u ruci pozna uzvišeni drhtaj duše u trenu kad magija radjanja nove slike polako ispliva na svjetlost sunca. Puls stvaranja lagano udiše život tihoželjenom, dugomišljenom, tajnočekanom… Priča jedna, a čarolija hiljadu i jedna.
Maleni je kist otrgnut jednoj dječijoj ruci, davno; sagorio je u pepelu nevinih, al’ silom sahranjenih snova. Godine su donosile teška sunca i mutne oblake, ma sjajne motive za prazninu i pustoš, pa može li onda u cvatu iskidani cvijet ponovo biti otvoren i lijep?
Izmedju dvaju obala Nekada i Sad drijema beživotna jara, lebde bezbojni ljudi, bezoblične stvari, na tren se čine kao u najlon umotani, neko bi rekao i novi, a neotpakovani. Drijema metež od ispreturanih godina, umornih od vertigo plesova, nedovršenih i blijedih; i sve su one pale odjednom, naprečac, kao na kraju bitke, u momentu kad je i vremensko klatno izgubilo interes za njih.
Ne postoji filmska traka toliko duga ni takvog kvaliteta da bi na sebi podnijela svekolika trajanja i istrajavanja koja ne vode nikuda; otuda je i jednolični šum nade utihnuo, izgubio se kao tudj. Samoća u svečanoj haljini tišine tu se ukopala… Mimo, van, tamo, negdje, nešto… je prolazilo.
***
Nijemost koja se razliježe od obale do obale narušena bi stidljivim kretanjem. Negdje na dnu, ispod tereta izgorijelih olupina, sada već stari kist pokazivao je mimikom slabašne znakove… avaj! Ali, ko umije da ih iščita? Prah se krunio, česticama pričao, pokazivao…
Kist je bio poklonjen djetetu iskrenošću i nadom da će biti zvijezda vodilja, a ono čemu je udahnuta sudbina, mora svoj put i preći, takve se ne pita za vrijeme i način. Izgleda da ništa u životu nije slučajno. Srce je jedini most koji se možda i urušiti može, ali idalje kuca. Tuga pa vjera, strah pa snaga…
***
Nikad veće tišine, ni tjeskobnog proljeća kao što je ovo. Smanjuje se dah, pa skoro da ga nestaje. Sužavaju se vidici i svaki trepet oka prestaje. Baš, kao pred sve velike stvari. Tako tvrde oni koji znaju, pa valjda i znaju.
Jedno je nejasno svitanje uspjelo pronijeti dašak nekakvog krnjeg sunca do kista i njegovog praha. Šarali su nešto, kao u lahoru se prošivali, kao kroz dugu da je prošla želja… Njihov je šeret trajao tako dugo dok se ne ukaza zlatni ram. Za bijelo platno.
***
Kroz spuštene vjedje svijet se ne može gledati jasno, kao što nema ni slikara koji dušom ne gleda. Makar i kroz onaj slabašni dah, živ čovjek dušom glasno govori. Pa…
Otvorih oči i ugledah ram, dočeka me široko platno.
Progledah srcem, kist prosu zlatni prah, i pokrenu se vremena klatno.
liliana
maj 6th, 2010 at 17:59
Kada se vreme beskonacno uspori i kada vise ne znamo sta da preduzmemo sa sobom, jedina mogucnost koja ostaje da ga ne osecamo tako bolno kao tkanje reci jeste platno i boje. Tada samo boje odredjuju osecanja, sazmu proslo, sadasnje i buduce u jednu dimenziju i dozvole da izmislimo srecu za sebe.
maj 10th, 2010 at 16:31
„Vrijeme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnošću životnih obaveza, znade – posvećeno prijateljskom blizinom – umnožiti poput ribica i hljebova u Hristovoj ruci. Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krhkih posuda, u kojima nam je čuvati neprocjenjivo blago prisnosti, i na sve koji se nadju u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bića. Riječ i govor prijateljstva rosa je što plodi suho tlo ovozemnosti…“ (Zapisi o Malom princu – M. Kunic)
@maki, hvala za komentar koji je čist odraz u ogledalu ovog „zlatnog rama“.