Ni u šta kao u rječcu “kao” ne staje toliko laži.
Samo ona trpi sve laži svijeta od njegovog postanja do beskonačnosti.
Nije slučajno da upravo ova rječca igra posebnu ulogu, ulogu veznika u poredbenim rečenicama. A rečenice nikad nisu same sebi svrha, već odraz stanja, načina, odnosa subjekata i objekata, radnji i sl. Rječca “kao” i veznik “kao” s našom svakodnevnicom igraju vertigo. Umješno, i naizgled bez naše svijesti i prisustva… Mi smo samo subjekti koji misle da imaju svoje tlo pod svojim nogama.
***
Kao novo budjenje, kao blistavo jutro, kao sunčano nebo, kao muzika sa radija. Kao crna kafa, kao sjaj u očima, kao nova haljina, kao ruž na usnama. Kao poljubac na vratima, kao novi radni dan, kao dobar posao, kao divan san.
Kao uspjeh i priznavanje, kao sjajan šef, kao odgovornost, kao pohvalna riječ. Kao ispunjenje želja, kao ja sam neko, kao mogu sve, kao bez mene se ne može.
Kao čist javni prevoz, kao mlijeko i hljeb, kao žurba kući, kao lijepa vijest. Kao dan je divan, kao čekam te, kao pogled podrške, kao razumijevanje.
Kao ručak podgrijan, kao za sutra plan, kao ispeglana košulja, kao za ljubav ram. Kao izgubljeni daljinski, kao svadja susjeda, kao tajni razgovor, kao plašt ćutanja.
Sve je kao… ili možda skoro sve?
Kao tišine val, kao pogled sumnje, kao teški žal, kao smješak slab? Kao maštanje o sreći, kao gorki okus olova, kao preko sebe preći, kao lažna nadanja?
I kao još jednom laku noć, i kao umor hronično lažan, i kao druga strana kreveta, i kao pogled s prozora prazan? I kao trenutak usamljenosti, i kao vječnost laganja, i kao suza u oku, i kao divna balada padanja?
A strahota gubljenja?…
Hod po žici.
Ili, kao hod po žici?
liliana