medjuvrijeme

Noću su istine drukčije. I sve o čemu mislim kao da se raspukne po svojim šavovima, iako bih se danju mogla zaklinjati u sve svoje da su to ‘cijele’ ili ‘gotove’ stvari. Kad kažem stvari, mislim na sve ono što može biti predmet dodira, vidjenja, mišljenja… whatever… ok… Nisam jednostavna osoba, volim da komplikujem stvari…

Jesen se uvijek iznova čudno u meni uznemiri. Donese nove poglede, shvatanja i pitanja. Kao da se jedan krug zatvara, a novi otvara. Kao da postoje stvari koje jasnije vidim i bolje razumijem. No, isto tako novi se krug otvara, a s njime dolaze i nova nerazumijevanja.

Noću se tako uhvatim u koštac sa starim i novim krugovima. Bolje rečeno oni mene uhvate u kovitlac. Nije rijedak slučaj da noć probdijem budna, uvijena u jesenje magle; hladne, teške, tajnovite.

Tegle se za mnom kao predugi šal. Zapinju zdravorazumskim mislima tok. U stanju su da zamagle i najjasnije jasno donesenu odluku i iz krvnih žila izbiju nadu, pa skoro zauvijek.

Tako… noću se priče otvaraju kao babuške. I upravo kad mislim da je to – to, i da nema dalje… voilà! Ima još… priča u priči, istina u istini. Magla je sumnji saveznica. Umornom tijelu nepobjedivi neprijatelj. Hladni rat izmedju maglovitih noći i utegnute samoće, čini se, biće never ending story. I… ima još… priča u priči, istina u istini… Jedino čega nema, niti u magli, niti u snu, čak ni u najokrutnijoj prevari jeste zagrljaj. Malecki, ali topao i željeni. Onaj zbog kojeg maglovite noći mogu radjati sunčana jutra.

Izbjegavam ogledala, ali me jesen uhvati na prevaru.

Kad postanu tijesni zidovi kože, sopstvene, i kad bi vrištao od nemoći, od saznanja da drukčije biti neće… dodje li ti da tu nemoć kao aždaju smrviš jednim jedinim dahom tjeskobe?! Ne? Ti si sretnik onda. Sretnik je svako ko nije spoznao kako silovit može da bude udar sudbine, zapisane zvijezde, nazovite to već kako hoćete… vjerujte, nevažno joj je ime, istom žestinom razvlači niti duše i poigrava se njima. Izmedju tih niti, kao izmedju paučine, probijati se nije jednostavno ni lako. Svaki uzdah i izdah mogu smotati te niti u mrvicu, tolipacnu da neće biti vrijedna ni pomena.

I pitate me onda šta je realnost, šta snivanje; šta je sudbinsko, a šta volja? Ne znam… Štiklam dan na dan; posmatram sebe i ljude, ljude i sebe… Postoji u nekima od nas prostor, širina veća i od Volje, tolika da sve ikad željeno može lijepo da stane u nju, i lijepa je, tajanstvena, sva važna i moćna… ta Volja.  Istinska jedna veličina koja popunjava svaku poru jednog živog bića.

Ali, postoje i neki od nas kod kojih na taj veličanstveni prostor, Voljom i za Volju ispunjen, pane Mrlja. I stoji tako dok je čovjek živ. Stoji, odvaja se jasno od Volje, kao ulje od vode.

Dok će ti drugi olako reći ‘nije to ništa’ ti ćeš znati da jeste itekako ‘nešto’ s čim valja živjeti, svakodnevno se suočavati… ‘nešto’ zbog čega i vlastiti odraz u ogledalu postaje izazov. Dok drugima to samo tako ‘izgleda’, nekima od nas ‘jeste’.

Put je to utisnut u naša stopala još davno… Zato… Hodaj… Nebo strpljive voli…

I avlijom i kućom širio se miris tek pržene kafe. Dok je mati vješto baratala šišom, njena je kći jedinica stajala pored prozora, gledajući na ulicu. Ili se to samo tako činilo? Majka je brižljivo prebirala zrnevlje kafe, ispod oka motreći na prozor. S vremena na vrijeme teški uzdah joj se otkidao iz njedara, pa bi se osmjehnula blago, bojeći se da joj kći ne otkrije strahove.

A Ona je idalje stajala prikovana uz male, zelene prozore. Vrtila je krajičke, poput behara, bijelih zavjesa. Nesvjesno se poigravala vezom na njima, nekada davno prstima njene majke izrađenim. Samo je tijelom bila tu, a dušom… Šetala je Donjom mahalom, u predvečerje. Padine Veleža čuvale su Mostar, ali i nju od same sebe. Nosila je svjež buket jorgovana. Nježan, ljubičasto-bijeli svežanj. Stiskala je blijedim rukama tanke drškice, kao da su one posljednja veza s Onim ko ih je poklonio. Smiješila se, i odbacivala misao da On sutra putuje.

Kaldrmom je zvonio zvuk posljednjeg viđenja, isprekidan stihovima koje joj je recitovao, vješto, živo, toplo; dok je huk Neretve Njegovoj pjesmi držao ujednačeni ritam. I moglo je korzo biti prepuno ljudi, i moglo je sunce u svom zalasku potonuti tamo negdje gdje je konac svijeta, i mogla se svaka mostarska kula urušiti u hladnu neretvanjsku vodu… Ništa od svega toga nije moglo poremetiti Njenu i Njegovu sreću. Dok su se nozdrve opijale mirisom proljeća, dok su riječi sa Njegovih usana milovale svaki treptaj Njenih očiju, a duše narastale do najviše zvijezde nebeske – postojali su samo njih dvoje: pjesnik i muza – sreća i nada, oslonac i snaga jedno drugome.

Pala je noć i majka je, kao i svaka, brinula; na kapiju avlije izvirivala već nekoliko puta. Eh, konačno ugleda kći, svijetle joj oči tamne i u mraku. A koraci teški. Baš kao da slute, da se ova noć mora produžiti, da bijeli dan ne smije osvanuti. Nikada. Ugledavši ih, majka se povukla u kuću.

Stajali su tako pod prozorima; vrijeme je krojilo urotu protiv njih, zajedno sa teškim oblakom koji se pojavio niotkud, samo što nije ugušio cijeli grad. A Ona… Upijala je svaku Njegovu riječ, ponavljala sve što je govorio. On se smijao, zadirkivao… Prinosila je buketić prema usnama… a već se teglila čežnja svih budućih dana između njih… zlurado, podlo i surovo.

Oči su sjale, usne se smijale, zvonko i grohotom, kao što samo mladost može da se smije. Pozdrav, dugo otezani, umotao se u jedan iznenadni trenutak, i progutao svu ljepotu gugutanja, poezije i miomirisa. Njeno Sve, Najdraži Njen obećao je da neće ostati dugo, obećao je da će misliti svakog trena na nju, obećao je zlatne čase koje će da dijele kad se vrati… U mirisu jorgovana ostala je zapletena nada krunjena sa usana Njegovih…

Nije se vratio. Mislio je na Nju svakog trena, ali do kraja svog kratkog života. Sudbina je zaustavila kazaljke onda kad je htjela. Nemilosrdno. Zlatni su se časi njihove zajedničke mladosti naprasno pretvorili u gorke kapi prostog trajanja, tavorenja.

Minule su godine, i mnogo korzoa, puno je vode Neretva pronijela. Samo je miris jorgovana čuvao Nadu, samo je bjelina zavjesa, zajedno s Njom, napamet znala svaki Njegov izgovoreni stih. Svojim je perom ispisao, ne jednu, već sudbine dvije, najmanje…

Ona još stoji uz prozor. Isti onaj pod kojim su se posljednji put gledali. Sama je. Osluškuje bat koraka koji ne dolaze i osjeća stravično komešanje neodsanjanih snova razbacanih stazom između Njega i Nje. Tamne su se oči od težine suza mutile…

Majka ju je zvala. Ona nije čula. Popela se u sobu, noseći na tacni kafu. Mirišljavu, svježu. Znala je da nemir, koji ju je svladao dok je bila u avliji, nikad ne dolazi tek onako.

Okrenula je kći prema sebi. Spustila topli majčinski poljubac na njeno čelo. Sjele su…

Još jedan u nizu dana koji ispisuju trajanje, ljudsko i ono nadljudsko. Svakodnevno saznaju obje koliko su im daleko postavljene granice… Koliko su jake, i dokle sve mogu… Sobu, po ko zna koji put, puni razgovor o Njemu, započet stihovima: „U ove čase zvijezdâ i snovâ/U vašu baštu ja sam dolazio;/Mirisao je jorgovan i zova/I mrki čempres povijô se ti’o…“

Donjom mahalom danas se čuju neki drugi zvuci, bat nekih drugih koraka. Neretva teče, neumitno. I šta bi drugo? Jaka je i silovita ko pet rijeka… Samo u jednoj kući, u dnu ulice, jedan krhki jorgovan, u tišini pazi na jedno žensko srce… pjesnik i muza, sreća i nada, oslonac i snaga jedno drugome.

(*fotografija: odlican.com)

Jednom su se dotakle dvije duše, dva su se srca razlila u jedno. Jednom je isto što i zauvijek. Nema razlike, ama baš nikakve.

Jednom… samo jednom su te usne popile cijelog, i tijelo je progutalo bivšeg, sadašnjeg i budućeg tebe. Bili smo i ostali jedinka. Nisi postojao više ti, nisam postojala više ja, postojali smo „samo“ mi.

Možda sam ja zaludna samo sanjala tu „jednoću“, to „jedinstvo“. Možda sam te izmislila, možda sam te iz ničega stvorila. Ako smo bili, zašto više nismo?… Ako nisi postojao, što te sada tražim? Možda sam… hiljadu možda… ali znam da sam te imala za cijeli jedan treperavi život.

Od tada ne postoji vrijeme, ne postoji prošlost, sadašnjost, budućnost. Postoje oči koje te još jasno vide, obrisi srca koje te sluti, usne jedne koje te ćute… Meni dovoljno da znam da si jedini.

I da… postoje ruke koje tebi žure, strpljivo čekaju jedan dodir blag.

Postoji još i jedan nevin san koji se nada tvome nježnom šapatu na uho, šapatu koji će utisnuti riječ „mi“ zauvijek u moje žile, i tako poništiti svako slijedeće „možda“.

I da se nebo rastoči, i mjesec da raspukne,

i zvijezda svaka u suzu da se pretvori,

ništa, ali ništa ne može da potopi

jedan osmjeh,

oka jednog sjaj.

Zemlja da se u prah i pepeo satre,

sunce da zauvijek iza horizonta pobjegne,

sjenka će tvoja kročiti uz moju,

sve i da budemo jedino

što od vasione ostane.

(*photo by thinboyfatter, flickr.com)

Pod mojom te kožom ima više nego mene,

Mojim venama teče tvoja krv.

Tu si a nisi.

Ja više ne postojim,

Ti si sve što je od mene ostalo.

Želim…

A bježim…

Volim…

A strahujem…

Dok tijelo me boli,

Srce ludjački gori…

moje, za tebe.

Tvoje, ko zna za koga.

Boliš me…

Ali ni ovaj bol ja ne dam nikome.

Jer – samo tako znam

Da si ipak moj.

Jutra su moja svetinja,

moj stvarni mir, moja potreba.

Ali…

nije da nema dana kad gubim taj mir.

Ma…

dese se i jutra kad se zakovitlam u sopstveni nemir.

Igra se vjetar s mojom kosom,

plešu sjene na fasadama zgrada,

pogledam u vrhove svojih cipela,

s vremena na vrijeme.

I idem…

Hodam i pitam se…

pitam se o čemu razmišljaš sada.

Da li i tebi godi jutarnja tišina?

Ova moja ima svoju težinu,

i što je teža – sve mi je draža.

Pa i nemir može biti dobrodošao,

u jutrima kao što je ovo.

Ispunjenim tobom.

Kiša je tutnjala o okna prozora,

java se udvarala snu,

ili sam ja to samo tako mislila, ko će ga znati?…

U polusnu, u snu, u nekom dijelu mene,

čuo se topot vojske dječjih koraka,

nadirali su prema meni, opkoljavali me,

svojim rukicama grlili,

u grohotu smijeha padali…

Tutnje veseli glasovi,

zvoni cijeli jedan svijet satkan od neiskvarenog smijeha,

vuku me, padam,

širom otvorene znatiželjne okice postavljaju pitanja,

ja dajem odgovore… I to sve tačno!

I sve kao čudeći se što nigdje ne griješim…

A onda me oni ponosno ponovo grle,

ponovo smijeh, i ponovo glasovi…

Budim se na jastuku mokrom od (ne)sna.

Tišina je.

U polusnu, u snu, u nekom dijelu sebe

dobro znam da nijedan taj glas

nije otkinut od mene,

i nije posve moj…

Kiša je prestala padati.

Tišina…

Tišina, koju više ne mogu podnijeti.

Ne trebam ti reći. Nemam ni potrebu da ti išta govorim.

Želim oćutati sve što ti za mene jesi.

štaviše, imam potrebu da ti oćutim… Tu ljubav.

Da, da ćutim, s tobom i pored tebe.

Da te svojim mislima i tajnim pogledima milujem.

Da te ogrnem svom nježnošću svojom.

Imam potrebu da ti to ćutanje kaže više no što bi riječi ikad mogle.

I da ćutanje to bude kodirana mapa puteva znanih samo tebi i meni.

Neko je jednom davno rekao:

„ljudi se poštuju riječima, a vole ćutanjem.“

A ja tebe i poštujem i volim cijelim svojim bićem, i riječima i ćutanjem.

Ali, ne… ne trebam ti reći.

Gubim dah, gubim sebe u pahuljama prvog snijega,

Tražim ti usne, tražim onaj pogled,

A ničeg nema, a tako bolno ničeg nema.

Samo daljine, beskrajne daljine su izmedju nas,

Kao da se nikad poznavali nismo…

A možda i nismo.

Ostao je još samo zid, kao opominjući trag,

Još samo jedan nepremostivi jaz.

Kao da smo živjeli u nečijim tudjim tijelima,

Kao da smo voljeli nekim tudjim srcima.

Bože, šta ja to pričam, i šta opet tražim…

Kad dobro znam da ničeg nema,

Da tako bolno ničeg nema.

Osim daljine.

I bezbrojnih milja tuge izmedju nas.