medjuvrijeme

I bojno polje, i livada cvjetna,

I vatra i led.

I ubijena žena, i žena sretna,

I čemer i med…

***

Moju si strast ispio jednakom silinom,

Kao što svojom nježnošću našu si sreću slikao.

Moju si misao gutao istinskom žestinom,

Kao što svojom drskošću našu si radost brisao.

***

I izlazak sunca, i korak do dna,

I korijen i mjena.

I radjanje jutra, i smrt jednog sna,

I dijete i žena…

***

Moje si želje kovitlao, pa ih na kraju isparao,

Kao što svojim rukama od mene si kraljicu vajao.

Moje si pjesme ko sitan novac bezbrižno gubio,

Kao što svojim riječima moju si svjetlost brusio.

***

I ledena zima, i jara ljetna,

I tuga i san.

I burna oluja, i tišina sjetna,

I noć i dan…

***

Moje si najveće mane zvijezdama pod skute prinio,

Kao što svojom gordošću besane si noći trovao.

Moje si sulude strahove u hrabrost svetu privio,

Kao što svojom hirovitošću u kavez si nas okovao.

I…

*****

Pomaknem se, ali ukrug bježim,

Srcem vrištim, a zemlja me guta;

Usne mičem, glas me ne odaje,

Ti se vraćaš, ne vidim nam puta…

****

Oluja je prošla. Kao i do sada, prodje onako kako se i pojavi. Prodje čim tvoje tijelo ne dodiruje moje. A kad prodje, ostajem sama sa svojom borbom, i opet sam, čini mi se, na početku.

Danima ćutim, i želim samo da ćutim… želim da se ne sretnem sa pogledom tvojim. Želim da te ne vidim, i da se ne ogledaš na meni… samo to želim… Postajem svjesna da sam samo pjesak. Postajem svjesna?! Da li ja ovo polako napredujem ka… Ka čemu? Dugo je vremena otkad ne znam ko sam i šta želim… mnogo si puta od tada okrenuo sat. A ja danas pokušavam makar jedno zrno svoje, poodavno istrošene, snage usmjeriti na ono što bih željela. Nadam se da će to jedno zrno pronaći još jedno, pa još jedno, sve dok mi tako udruženi ne daju apsolutnu moć da ne budem više dio života tvog. Da, vrlo čudno… valjda je trebalo da kažem da ti ne budeš više dio života mog, valjda…

Ne shvatam ništa… Prisutan si u svemu. Boli me to tvoje sveprisustvo. Evo i sada, kada si me pustio da se pretačem iz sebe opet u sebe, i kada ne posmatraš to, ipak si tu. Osjetim pogled tvoj, a nema te ovdje. Osjetim da znaš sa čim se sve borim, ali kako kad nisi tu? Ponirem u sebe, tu si, osvrćem se oko sebe, tu si.

Da mi je samo da nisam ovako omedjena staklom ovim. Da mi je da pjesak ovaj vjetar zagrli i ponese gdje god hoće, da pravi dine, tamo gdje hoće, pa da me prospe po nikad nedokučenoj pustinji koja se prostire u meni. Da mi je da taj pjesak dobije svoju slobodu i uhvati se za krila vjetra. A da ti ne budeš tu kad se to desi. Ali, ne… i onda kada fizički nisi prisutan, u meni si, u dubini očiju mojih, u dubini ove neke druge mene. Ovo je i strah i strast, i radost i bol, ovo je i ludilo i mir, ovo je sve to odjednom, samo sigurno nije onaj potpuni osjećaj, dugo sanjani, a koji svakoj ženi treba. Mene je sad stid taj pravi osjećaj i spomenuti imenom ovdje. A godinama mi je to bio ideal… Bio?… Da, bio… Ja sam sva ostala negdje u prošlosti, moje pravo biće je negdje miljama daleko odavde, i od tebe takvog.

Nadam se da će shvatiti ovaj unutrašnji lom makar oni koji su sebi jednom u životu rekli: „Nikad ne bih uradio to i to… ma nikad – nikad“. Eh, prodje neko vrijeme od te vaše izjave, a vi i ne shvatite kad vrlo nonšalantno predjete granicu istog tog „nikad“ koje ste jednom izgovorili. Ja danas samo molim da mi neka viša sila da snagu da sagledam oblik sata ovog, i da, ma kako da se završi, nakon toga ne smijem reći „nikad više“.

Kako je tanka granica izmedju ljubavi i mržnje, kako je tanka granica izmedju svjesnog i nesvjesnog… kako su jaki okovi koje mi stavljaš… ili mi ih možda skidaš? Dovoljan je bio jedan tvoj dodir da pomiješam sve, da stvarne i imaginarne granice panu, da se samo stope u jedno, u nešto što je samo naše…

Taj jedan dodir sasvim je dovoljan da postanem sve ono što nikad nisam bila, da postanem jedna druga ja, koja ne da se samo prepušta tebi, već uživa u tebi, s tobom, svaki put zanosnije i uzvišenije. I umjesto one koja se lomi, i koja se bori sama sa sobom, umjesto one koja je zarobljena, postajem naprasno gospodar svoga tijela.

Prstima sam ti polako po ledjima pravila mapu, pravila svoj put ka nečemu novom, dok su usne nježno skidale vatru s usana tvojih. Da, volim baš taj tren, kad se vatra iz tijela tvoga razlijeva po meni, kad se vatra moga tijela razlijeva po tebi. Oh, kako je čaroban taj dodir usana.

Nije više bilo ni vremena ni granica, mi smo imali samo svoj prostor bez vremena i granica. Često si šaputao to da mi imamo samo prostor, ali bez vremena i granica, uživao si u tom saznanju, uživao si u tome što me tako lako ‘poništiš’, i to jednom tako trivijalnom izjavom. A svaki sam put pala na nju. Ne pitaj me zašto…

Ljubeći ti krajičak usana, grizući ti uvce, šaputala sam, više za sebe, nego za tebe, da pokušavam uliti nas u neki oblik… ‘Nas?’… To je bio prvi put da sam naglas, makar i tako nečujnim šapatom,  izgovorila tu riječ. I dok sam se toplim usnama spuštala prema tvome ramenu, osjetim dah tvoj na svome vratu, prošaputao si mi, od želje promuklim glasom: ‘Ne pokušavaj ništa, mi smo od tekućine koja se ne može uliti ni u jednu posudu.’ Kako pamtim te riječi… I kako ih nevjerovatno jasno čujem svaki put kad učiniš neku kretnju, pa makar i tako bezazlenu kao što je skloniti mi rukom kosu sa ramena, prebaciti je lagano niz ledja… Svaka kretnja, svaka tvoja kretnja učinjena ka meni, već je sama po sebi dovoljna prijetnja, korak jedan koji sluti da ćeš me opet, još jednom dovesti u stanje da mi šapatom prijetiš, nježno i mekano ‘dušo, ne pokušavaj ništa…’

Svaki tvoj pokret namjenjen meni, realna je opasnost, opasnost da ću se još jednom, ponovo, izgubiti u samoj sebi, u tebi, u nama, u nečemu što nema ni ime ni oblik. Ali, dok si mi tako blizu, ja samo poslušno šapućem: ‘Ne, ne pokušavam ništa.’ I dajem sve.

Ovo objašnjenje je bilo samo digresija, potreba, pokušaj sagledavanja šta je to, i koje je to stanje prethodilo ovom u kojem sam sad, pješčanom satu. Strah me je, da je ipak ovaj pokušaj još samo jedan neuspio pokušaj… Nižu se pokušaji na nekakav konac od silika, onaj koji teško puca, ili tačnije rečeno, nikad ne puca, slažu se tako kao da će biti najljepša niska bisera, a neće… već sad to osjećam… ali će svakako biti jedan lanac nužno prisutan na vratu života moga… Biće valjda podnošljivo, sve dok ne počne da me davi…

Posmatraš nijemo pješčani sat. Ćutiš. Kako me to tvoje ćutanje nervira, hoćeš li ikada shvatiti? A još me više nervira što naslućujem šta to ćutiš. Ćutiš nas… ćutiš ovo proticanje i pretakanje iz jedne polovine sata u onu drugu, istu. Ti si taj koji odlučuje kad će se pjesak iz jedne polovine početi presipati u drugu. I to me nervira. A ne mogu ništa učiniti, niti neučiniti. Omedjena sam granicama koje si ti iscrtao. Pjesak mojih želja i nadanja samo je zarobljenik ovog oblika koji si mu ti dao. Da bude još tužnije, providno je ovo staklo u kojem pjesak stoji. Nema boju.

Posmatraš nijemo proticanje pjeska. Imaš onaj glupavi smješak na licu, onaj koji stavljaš samo kad se zbog nečega raduješ i kad ti nešto suludo godi. Svojim pogledom pratiš svako zrno. Pod lupom držiš svaku moju misao i strepnju. Osjećam se ogoljenom skroz… Znaš šta mislim i osjećam, znaš šta želim i ne želim, znaš koliko te i volim i mrzim, znaš sve ono što sam odćutala i što ću da odćutim, znaš sve ono što ja sama nikad neću saznati… Znaš sve što ja jesam… a radićeš samo ono što ti jesi, i što će biti tvoje zadovoljstvo, ne obazirući se na mene. Idalje se ćutke smješkaš. Sad već znaš koliko me to čini nervoznom, neurotičnom čak! Dok tebe sve samo dodatno zabavlja.

Pretakaju se zrnca, čini mi se sve brže i brže, kako ja postajem svjesna tvog pogleda, svoje golotinje i onoga što ćutiš. Tek odjednom… Uzimaš sat, okrećeš ga… pjesak nanovo počinje da protiče iz jedne polovine u drugu, lagano… Kao da ničeg nije ni bilo u onom prethodnom pretakanju, kao da protiče evo sada baš – prvi put.

Dugujem objašnjenje… i sebi i drugima. Ih, kamo sreće da je samo jedno… ma dugujem mnogo i mnogima…

Volim jesen, ovu tihu jesen, koja ćuti a lagano se uvlači u naše duše, otkrivajući u njima tajne snove i isto toliko tajne, a magične puteve ka novom i drugačijem, budi u nama svijest o prolaznosti, o padanju, a opet nekako budi i nadu u jedno novo radjanje i jedno novo dizanje.

Malo sam konfuzna… oprostićete mi. Možda ja samo tražim opravdanje za svoje ponašanje, nazivajući lažnim imenima sve one stvari kojima ne želim nikad ni ugledati pravu, validnu legitimaciju, na kojoj bi bilo ispisano valjda njihovo pravo ime. Zovem stvari onako kako ja želim da se zovu, vidim samo ono što hoću da vidim. Ili se još jednom samoobmanjujem?!

Sipaš svoje strašću zadojene riječi u ovu čašu… tamne su, kao i vino koje si pio, a slatkasto gorke, baš kao što ti sav i jesi. Sam čašu puniš, sam je ispijaš kao da si dovoljan samome sebi. A nisi, priznao si to u jednom trenutku slabosti. Koji si ti srećnik, ti imas samo jedan svoj trenutak slabosti, a ja ih imam stotine, nataložene u podrum… pih, pričam o njima kao o domaćem vinu, ljubomorno čuvanom za posebne goste, i kao da će godinama takvi trenuci dobiti na vrijednosti. Eh, ovo je baš bio loš pokušaj vlastite poraze doživjeti kao pobjede. (Nekad sam to jezivo dobro znala i umjela, sad malo toga znam i umijem.)

Nisi sam sebi dovoljan, samo misliš da jesi, predstavljaš se takvim… Cio si samo dok imaš u šta da se ulijevaš. To je krasni smisao tvog postojanja. A odlučio si ulijevati se u mene, bez pardona, kao u nešto što je oduvijek tvoje. I mrzim što si tako odlučan, mrzim što mi oduzmeš svaki dah i svaki tren u kojem bih mogla, ma samo i pokušati, da ti se suprotstavim. Mrzim što si tako samouvjeren, mrzim što ti oblikuješ ovo staklo, i stvaraš oblik koji će tebe najviše zadovoljiti.

Mrzim… Mrzim što mi sve to, negdje u nekoj drugoj i dalekoj meni – godi. Budiš u toj drugoj meni, davno uljuljkane u siguran san, one čiste životinjske nagone! Da, i trebam li ti reći koliko mrzim to? Ili pak, volim? Ne znam sad šta sam htjela reći…

Budiš u meni neku drugu ženu, koja nikad nije željela isplivati na površinu. A uspavljuješ onu prvu, koja vjeruje da strast i ljubav nikad nisu bili isto, i da savršeno mogu postojati odvojeni jedno od drugog. Ovoj ćeš prvoj meni lukavo otpjevati neku dragu uspavanku za laku noć, u jednoj malo prohladnoj jesenjoj noći, kiša će dobovati po prozorima, samo da bi i ona stavila do znanja da si apsolutno u pravu, da bi te podržala i dala novi smisao tvojoj uspavanci. U sljedećem trenu budit ćeš ovu drugu mene, takodjer uz dobovanje kiše… kiše, koja će ti opet dati podršku, u jednom drugom ritmu. Ova “druga” pomisliće, strast je valjda ono što piše na tvojim ličnim dokumentima umjesto imena. Pomisliće, ali samo na kratko. A dugo će ostati ubjedjena da jesen ima veze s cjelokupnim njenim bićem i stanjem, nastaviti kriviti kišu i opalo lišće na bulevarima ove svoje druge duše za sve što čini ili ne čini. (Makar imam toliko snage da mogu naći opravdanje za ovu oluju…)

Rekoh li da volim jesen, ovu tihu i tajnovitu jesen? Ah, da… jesam, to sam rekla na početku. Pa to sam samo i htjela da kažem.

Lomim se danas, sve se u meni buni i prkosi nečemu čemu ni sama još ne znam ime. Osjećam se kao tanka čaša za vino, radjena od finog i tanušnog stakla, brušena i oblikovana do krajnje perfekcije, a stvorena samo za grijeh, samo…

Ne znam šta radim, i ne znam šta zelim, evo sad, u ovom trenu. Iz duboko zatravljene podsvjesti pokušava se probiti spoznaja da ja nisam neko ko ne zna šta hoće u životu i od života, ali, avaj! Toj spoznaji puta do mene nema. Makar danas…

Lomim se… prelama se svaki atom moga tijela, svaki atom ove tanke duše, prelamam se ne na dva dijela, na milion njih, pa se ti dijelovi prelamaju na novih milion komadica.

Jednom je neko rekao da Bogu nije teško ispuniti nama svaku zelju, samo kada mi znamo šta tačno želimo i ako to iskreno želimo, parafraziram, neka mi oprosti osoba od koje sam ovo čula. Ja vjerujem u ove riječi, vjerujem da bi mi Bog ispunio želju, samo kada bih ovog trena bila u potpunosti iskrena prema sebi i naglas rekla šta želim. Samo toliko iskrena bih trebala biti. A ja to nisam… Stid me je… sebe same… Ja bježim od sebe same, i istoj toj sebi se vraćam, jer nemam kome. (Ili mislim da nemam kome?!) Živim u krugu, zidanom od starog kamena, i nema vjetra, ni takve oluje koja bi mogla da se probije kroz takav kamen i takav zid.

I šta je onda ovo? Šta je ova praznina, kako se ona uvukla u moj dobro čuvani krug? Hoće li mi ikad iko reći kako i zašto ja ovu prazninu vidim i osjećam kao puninu, kako sam ispražnjena i ispunjena u jednom jedinom trenu? Da li ja ovo i mrzim i volim, da li se i stidim i ponosim u jednoj te istoj sekundi, ovoga što zovu vrijeme?

Naposlijetku će, nadam se, neko ili nešto da mi otvori oči… da odgovori na ova pitanja. Možda sam samo blesavo zbunjena, možda nisam ni prva ni posljednja kojoj se nešto slično dešava. Možda… A bojim se da sam samo bila nesmotreni čuvar svoga kruga u hiljaditom djeliću sekunde, a da je upravo taj maleni djelić sekunde bio sasvim dovoljan da me ovako isprazniš i ispuniš u isto vrijeme.

Pješčani sam sat. A ti njegov zadovoljan i sretan vlasnik.