medjuvrijeme

Noc, gluho doba noci, nije spavao. Nocas su, cinilo mu se, sve kazaljke svijeta odlucile da stoje, njemu u inat, tako kujuci zavjeru da ova noc nikad ne prestane. Trznuo se, naglo, okrenuvsi rucni sat koji je stajao na stolu pored kreveta; ooo, ne! Pa to su tek tri sata i jedanaest minuta. I nije to prva noc koju je budan probdio. Nije. A da jeste najduza – jeste.

U vrtlogu misli, u kosmaru svojih sanja, davno je prestao i pokusavati razgraniciti kad je Ona tu, a kada nije tu i… gdje uopste tu. I na sami nagovjestaj da je mozda nema kraj njega, sada, nocas, zmarci bi ga prozeli cijelim tijelom. Samo su silina bliskosti i blizina njenog daha koji je tako zivo osjecao bili nijemi svjedoci da ona nikada i nikud nije otisla. Jedini svjedoci i jedini siguran znak da je svaka unutrasnja borba unaprijed osudjena na propast.

Odakle mu onda nocas ta strasna potreba da nju, svoju muzu i ikonu, smjesti negdje, da joj da tacno definisano mjesto u svom svijetu i da je ulije u oblik srca svoga zauvijek. Cega li se to tako jezivo bojao? Nije sumnjao u snagu njene ljubavi, vjerovao je njoj vise no sebi, volio nju i sve sto ima i trun veze s njom vise no ista svoje. Otkud mu nocas ta potreba da trazi dokaz za lupanje njenog srca; da provjerava svoj odraz u njenim bistrim ocima; cinio se sam sebi malim, nezrelim, slabim, otisao tako daleko da bi pomisljao da je uopste nije vrijedan. Koje se to sile roje protiv njega? I zasto? Da li je ovo samo noc punog mjeseca?

Znao je da rijeci jesu nozevi, s ostricama vrlo britkim, znao je tacno koliko puta ju je povrijedio svjesno kusajuci njenu ljubav; a nakon toga se stidio samog sebe. Znao je da nije bilo niceg toliko velikog ni ozbiljnog da mu ona ne bi oprostila, znao je… da neke slabosti nikad nece pobijediti razum. Sve je to znao, kao sto je znao da mu upravo to ne daje za pravo suditi bilo kome, njoj ponajmanje.

Nastupi stanka, u njegovom bilu, izmedju cetiri zida koja osluskuju tajni bat njegovih misli. A nakon toga provalise u sjecanja sva sitna radovanja koja mu je ona podarila, kako se samo nesebicno davala, kako se samo zvonko i djetinje smijala. Uhvati sebe kako u ruci steze svoj rucni sat, od kada je gledao koliko je sati, nije ga bio ispustio, a nije toga uopste bio svjestan. Svom svojom snagom je stezao sat u ruci, kao da ce time natjerati vrijeme da pocne teci. Ali, i u takvom grcu pomisao na njen osmijeh je bila dovoljna da se osjeti nevjerovatno velikim, jakim, stamenim da bi cio svijet nosio na dlanu, samo za nju, samo zbog nje. U toj tisini jasno je cuo njen sapat i osjetio toplinu usana. Tesko je disao… ali je shvatio da ce Ona samo slobodna na nacin na koji je morala biti – biti posve i sigurno njegova. Dok su se njegove usne sirile u lagani osmijeh, pomisli ‘leti golubice, leti mila moja, slobodno… gdje god da odes, ja sada znam da ces se na moje rame vratiti, jer – u tvojim krilima je i moja snaga, u tvojim ocima sva moja radost, a tvoja je dusa jedino ogledalo u kojem mogu znati ko sam zaista.’

Odjednom je jako dobro znao zasto su kazaljke nocas tako tvrdoglavo stajale. Ispustio je sat na stolic pored kreveta; pomislio ‘voz stize u 9:15, moras izgledati svjez i odmoran, ta znas kako se ona brizno duri cim osjeti da to nije tako’. Okrenuo se prema zidu i zaspao.

more se suza pretvorilo u prozirni veo.

riječi su nestale, umrla je tišina.

bezdan…

Budim se tog jednog jutra u maju, koje je po svemu trebalo biti isto kao i mnoga moja jutra. Ali će se vrlo brzo ispostaviti da to jutro nije, i neće nikad biti, samo jedno u nizu mojih dragih i običnih majskih jutara. Biće to jutro obilježeno flomasterom u boji na mom malom kalendaru.

Prva kafica, moja crno-bijela šolja za kafu, ja je volim zvati „moj crno-bijeli svijet“, šminkanje, spremanje za posao… sve je najavljivalo još jedan sasvim običan dan. Dolazak na posao, uključujem kompjuter, gledam odsutno u prošarano nebo, ovo je jutro koje je prethodna noć kupala dugo, dugo, suzama svojim, kišom svojih tajni, otkidalo se nešto u toj prethodnoj noći, otkidalo se od nje same, da bi nama uljepšalo dan. Stajala sam tako, udišući svježinu tog okupanog jutra.

Buka automobila na raskršću, prekinula je tok mojih misli. Vratila sam se za sto. Počela provjeravati elektronsku poštu. Razvrstala mailove po važnosti, u glavi već praveći plan, odakle i kako početi s današnjim obavezama. Nakon što sam složila par kockica u svojoj glavi, udjem i na jednu baš onako čisto ličnu adresu, koja nema veze s poslom, i nalazim mail, od nekoga od koga mail nisam dobila odavno.

Da čudo bude veće, nije to bilo samo par rečenica, koje liče na tu osobu, bio je to jedan dugi, dugi mail, priča razdvojena paragrafima, čak… Pismo pisano u gluho doba noći, samo ne znam kome… U prvi momenat sam pomislila greška je. Ovo može biti samo greška. U nevjerici, vratim se na početak pisma, i počnem da čitam. Tek onda mi je došlo do mozga, u nazivu maila stoji „Bez cenzure“ – nasmijala sam se. Čitam, i ne vjerujem svojim očima. Čitam i pitam se da li je stvarno moguće da neko ko nosi oklop svoj uvijek sa sobom tako otvori svoje srce preda mnom. Nikad ni naslutiti nisam smjela da taj Limenko, kako sam ga uobičavala zvati, od milja, u šali, zaista ima svoje, živo srce ispod oklopa kojim je ovijen.

Jednom sam davno istoj toj osobi rekla da u biti od života i ljudi ne očukujem mnogo, bolje reći da sam naučila da ne smijem očekivati mnogo, rekla sam: što manje očekujem, manje ću se razočarati, a sve što dobijem, više ću cijeniti.

Pamtio je tu rečenicu, bila mu je na neki način šlagvort za cijelo pismo pisano u toj čudnoj majskoj noći. Da li da prenosim riječi iz pisma ovdje? Ne, za to nemam snage, evo sve nekako okolišam, ja ne mogu ni prenijeti sve što je on napisao. Ne mogu prenijeti tu emociju, tu energiju, koju je udahnuo svojim riječima. Ne, ne mogu još ni danas vjerovati da je stvarnost to što je rekao. Ne mogu… a želim povjerovati da stvari stoje u životu onako kako stoje u tom pismu, želim povjerovati da mu značim makar i dijelić onoga što on znači meni. Želim, a i bojim se osjećaja ovog. Strašno se bojim. Bojim se jer ne razumijem šta ga je nagnalo na takvo pisanje, tek tako, odjednom. Ili ja samo mislim da je odjednom?! On je taj koji je pokušavao održavati neku distancu izmedju nas, krijući se iza navodnog prijateljstva, a znam da je svjestan da smo tu tanku, nevidljivu granicu davno prešli. Ne želim te izgubiti, jako mi je stalo do tebe, do nas… i slične riječi prosto ne liče na njega, a ja sjedim i čitam ih. Kako?

Zbunjena sam ostala totalno, i taj dan, i danima poslije toga. Na brzinu sam se izlogovala, kao da bježim, kao da će sve što je rečeno u jednom pismu, zauvijek nestati samo ako ja ne gledam više u to. A neće, znam. (Ih, ovo mi je uža specijalnost, zavaravati samu sebe!)

Kako sada nastaviti radni dan? Kako znati šta je važno, a šta hitno? Više ništa ne znam… Da li je važnije sabrati svoje osjećaje i stati pred njih uzdignute glave, da li je važnije ostaviti posao i tom dragom „nekome“ napisati pismo, da li je možda ipak važnije završiti planirane poslove?… O kako mi je tog jutra trebao neko da mi naredjuje šta da radim! Očito sama nisam bila sposobna za bilo kakav oblik organizacije i rada. Užas…

Ponovo sam ustala, stala pokraj prozora, nastavila gledati u prošarano nebo, ovog divnog okupanog jutra, koje je nastalo tako što se nešto otkidalo u prethodnoj noći, od nečega, od nekoga, da bi nekom drugom uljepšalo dan. A možda i više od jednog dana.

(maj 2006.god.)