medjuvrijeme

“Sindrom stečene imunodeficijencije (franc. – Syndrome d’ImmunoDéficience Acquise – SIDA), (eng. – Acquired Immunodeficiency Syndrome – AIDS). Osnovna osobina te bolesti je teško oštećenje imunološkog sistema, tj. nemogućnost da se taj sistem brani od štetnog djelovanja različitih bolesti. Tada se smanjuje broj leukocita u krvi, smanjen je broj limfocita u limfnim čvorovima i slezeni, smanjen je broj zrelih T limfocita te se smanjuje količina protutijela. Pojam «imunodeficijencija» podrazumijeva smanjenu ili neučinkovitu sposobnost imunološkog sistema u bolesnika.”

Naravno, o bolesti bi detaljno mogao govoriti samo neko kome je medicina profesija, što meni nije. Tako da se ne bih upuštala u detalje. Ali vjerujem da svi imamo minimum znanja koje je makar dovoljno da prepoznamo HIV-Aids kao ozbiljan problem. Više informacija može se naći na wikipedia.org.

Ono što sam ovdje htjela pokazati jesu crteži koje su radila djeca od petog do osmog razreda nekolicine osnovnih škola u Sarajevu. Mala izložba njihovih radova je upriličena u zgradi Zavoda za javno zdravstvo.

Potreba da se djeci ukaže na problem, posebno potreba da ih se adekvatno edukuje i upozori na sve moguće posljedice njihovih postupaka treba naravno biti u prvom planu. Rizik da će takva djeca potpasti pod (loš) uticaj okoline bi trebao biti manji. Akcenat jeste i treba da bude na prevenciji, jer samo pravovremeno ulaganje u preventivu može spriječiti porast oboljelih. Šta su sve ta djeca iz svoje edukacije naučila i kako su oni doživjeli priču o HIV-Aidsu vidi se iz crteža koji slijede. Bistre male glavice, veliko srce, malo papira i boja i preobraziše se iz edukovanih u edukatore.

Ovo je moja šolja za kafu… jedna vrlo obična svakodnevna stvar… sigurno ste to pomislili. Tako vam se samo čini. Ta šolja jeste samo svakodnevna, ali nikako nije obična.

Ovako počinje moj dan, to je ulaznica u moj „crno-bijeli“ svijet.

Godinama slažem svoje ideale uredno, pod konac, na police predviđene samo za to. Godinama živim svoja ubjeđenja, smatrajući ih vrlo ispravnim i zdravim. Nosim pečat jednog drugog vremena, jednog odgoja u kući stečenog, u zdravoj kući i zdravoj porodici, nosim navike koje su možda mojim roditeljima izgledale sasvim normalne, a meni su kasnije stvorile masu neugodnosti u životu.

Zašto? Zato što je ono za što su moji roditelji živjeli, u međuvremenu, dok sam ja postala odrasla osoba – postalo stvar koju treba prećutati, o kojoj treba ponekad i slagati, čisto da bi se ostavio utisak takozvane „normalnosti“ i pripadanja svijetu u kojem trenutno živimo. Jutrom se obično pitam koji to svijet mi zapravo živimo? Ne očekujte odgovor od mene… ja samo malo naglas razmišljam… Došlo mi tako…

Ova me šolja podsjeća na djetinjstvo, podsjeća me vrijedno na moje ideale, podsjeća me na djetinje priče o borbi mračnih i svijetlih sila, o vječitoj borbi dobra protiv zla, podsjeća me na sve ispričane i neispričane bajke. Zvuči kao kliše, mada ja ne volim klišee, nisam pristalica nužnog uklapanja u standarde koje neko „treći“ nameće. Ali jesam pristalica toga da svaki novi dan rađa novu šansu, da u svakom novom danu ima nečeg dobrog, da će svaki novi dan izroditi novu nafaku… I sklona sam da sve „crno“, što je sušta suprotnost ovom „bijelom“ dijelu dana, nastojim potisnuti u vječiti zaborav.

Set ovih šolja sam dobila na poklon; bila sam jako sretna zbog njih. Svoje djetinje snove i svoje ideale sam dobila također na poklon, od svojih roditelja. I zbog toga se smatram vrlo sretnom osobom.

Danas, skoro da ništa više nije potpuno crno-bijelo u našim životima. Između straha i grčevite želje da ne smije biti „crno“, da ne smijemo svjesno živjeti „crno“ i gole ljudske nemoći da sve bude isključivo „bijelo“ – mi ustvari živimo „sivo“… Uglavnom.

I to nam još dođe kao najbolji kompromis koji nam je život mogao učiniti.

Kako god… Neko Velik reče da je život ljudima dat samo na poslugu. Znam… to vrlo dobro znam… Ali, isto tako znam da „siva“ ima svoje nijanse, kao što znam da mi moja „crno-bijela“ jutra niko ne može zabraniti.

Egoizam, sebičnost, bahatost, hvalisavost, ponos (bez temelja) i šta sve ne, ne mogu da se sjetim sad brojnih „za današnji kvazisvijet laskavih“ osobina koje pojedinci imaju.

Danas se život sveo na kredit, u svoj svojoj bijedi. Živimo na kredit, umiremo na kredit, radjamo se i umiremo kreditirajući sve same kvazivrijednosti, nažalost. Ne želim generalizirati stvari, o ovome govorim kao o jednom sveprisutnom i stvarnom faktu. Ali, i to je samo pravilo, koje ima svoje izuzetke, naravno. Kao i svako pravilo. Uostalom… ne znam ni što sam spomenula ovaj kredit…

Vrludaju mi umorne misli od ljudskog jada, onog nužnog, do jedne druge ljudske bijede, one koja nije nužna, a mnogo više i češće nas ostavi puste i siromašne. Oh, itekako nas ostavi puste i obezvrijedjene!

Kažu ljudi smo, pa griješimo. Pih, koliko je malih sitnih duša našlo u ovoj rečenici opravdanje za sve što oni „jesu“. Nemamo mi pojma koliko smo sitni.

Ali, ima onih koji su sebi vrlo veliki i važni, i misle da moraju takvi biti i svima nama ostalima. Izvinjavam se, nisam vas baš odmah prepoznala. Takve su osobe „obogaćene“ i sve silnim vrlinama koje pomenuh na početku. To valjda ide sve u paketu, šta li?!

Danas je ideal biti sebičan, pohlepan, biti uvijek upravu, imati uvijek „ispravan“ stav, znati sve „bolje“ od svih, idealno ste „podobni“ ako nemate ni trunke razumijevanja za ostatak ljudskog roda. Jer Bože, ko su svi ti mali ljudovi?! Nedostatak komunikacije plodno je tlo za razvijanje ovih i ovakvih koji nose ovo sjeme, jaojjj, ma to se razvija očas posla, ide taj razvoj ovih kliconoša, nosilaca nekog čudnog virusa koji se zove „današnjica“ vrlo brzo. Oni su baš iskoristili sve prednosti napretka XXI vijeka. Ne čase ni časa da sebi opskrbe sve što su naumili. Sredstvo nije bitno.

A gdje li se to izgubio „Čovjek“, pitam se. Ima li još negdje, makar i u tragovima, živih onih Velikih, u koje smo se zaklinjali? Ima li još onih koji će nas obradovati svojim pogledom, nasmijati zdravom šalom, potapšati po ramenu kad nam nije dobro, saslušati kad nam sve niz brdo krene, onih koji će razumjeti svu ljudsku sreću i ljudsku tugu, onako čistu, neokaljanu virusom „današnjice“?

Ustajem svako jutro pitajući se ko li će mi to danas dati „kredit“, uslovno rečeno. Ovdje ne mislim na onu vrstu kredita koju maloprije spomenuh. Da, ovo je jedan drugi, drugačiji “kredit”, onaj s nalogom da nekom budem prijatelj, da mu budem čovjek i da mi bude čovjek, da ga razumijem, da plačemo i smijemo se zajedno, da se očima sporazumijevamo, da svaki trzaj lica ima svoje značenje koje ne treba riječi, bilo kakve. Da… to mi je prva jutarnja misao. I onda slijedi druga, a to je: kako ću s velikom radošću vraćati takav „kredit“, istom takvom snagom, pažnjom, ljubavlju, smijehom i suzama s kojima sam ga i dobila. Namjerno sam ovdje upotrijebila riječ „kredit“. Zašto? Zato što – koliko daješ, toliko valjda i primaš. Makar bi trebalo da je tako. Trebalo, ali nije baš.

Pokušavam graditi svoj mali svijet, u kojem će sve biti onako kako ja želim, gdje neće biti kvaziživota, kvaziprijateljstva, ni kvaziumiranja. Želim širom otvoriti vrata svog svijeta „Čovjeku“. Znam da postoji još negdje, možda se malo stidi, ali znam da postoji i hoću da vjerujem da postoji.

A svi vi koji ste se prepoznali u prvoj kategoriji, o kojoj sam pričala na početku ove priče, možete ostati u svom lažnom postojanju koliko vas volja, ali evo samo da vam kažem da biti „Čovjek“ - ne boli, nimalo. Postoji svijet i mimo vašeg! Čudite se?! Daaaa, drznuo se pa postoji. Stvarno. Istina je samo da se „ne isplati“ onako kako biste vi to željeli. Ali, hajd’ sad, to će biti neka druga priča.

No, sve ima svoju „cijenu“. Ja svoju već plaćam. I nije mi žao.

Mjesec oktobar je mjesec borbe protiv raka dojke. To znamo skoro svi, manje-više. I evo bliži se kraj oktobra… mnogo je toga rečeno tokom ovih mjesec dana kako o ženama, tako i o toj nadnaravnoj borbi protiv raka.

Puno je medija posvetilo svoju pažnju toj borbi, puno je aktivnosti provedeno na osvješćivanju žena, puno je ljudi podiglo svoj glas u znak podrške svima onima koje tu podršku trebaju. Da, ovo na momenat zazvuči kao da smo jako puno učinili za te žene. Da, samo tako zazvuči, u biti je to samo privid.

Ja nosim ogromnu gorčinu u sebi od same pomisli da nešto tako strašno i ozbiljno tek tako, eto Bože, ima “svoj mjesec”, mjesec borbe protiv opake bolesti. Čim nešto ima kao svoje odredjeno vrijeme, meni već nije dobro, ma nije mi nimalo dobro… Kako je ljudski um u stanju tako jezivo da izbanalizuje stvari, to je skoro ravno osmom svjetskom čudu! Ko li se to samo dosjetio da treba da postoji “čak” mjesec za borbu protiv raka? Ko li se to samo drznuo da milionima žena širom svijeta tako bjedno udari još jedan šamar? Bijesna sam… ogorčena sam… ja sam samo žena koja je svjesna da ne smije pomisliti “meni se to nikad neće desiti”, svima nama se to može desiti. I kakav bi to očaj bio da znam da u cijeloj godini postoji mjesec dana u kojima će se “društvo” boriti i za mene takvu.

A znamo dobro da je i to samo jedna od situacija zloupotrebljenih od strane mnogih za vlastitu promociju i skupljanje bodova u tamo nekim knjigama koje te žene nikad neće vidjeti i ne znače im ništa. A domovi zdravlja i bolnice će i nakon što prodje ovaj oktobar idalje biti bez aparata za mamografiju i prateće opreme, i bez svega onoga što je ženama oboljelim od raka dojke nužno potrebno, kad već do te bolesti dodje. A o prevenciji je vrlo teško i govoriti, kad je sve već tako kako jeste.

Mogu samo reći ipak jedno veliko “hvala” časnim izuzecima koji se bore za to da pruže ljepše sutra svim tim ženama, i bore se za to ne samo u oktobru mjesecu, već tokom cijele godine, već godinama.

I želim da znate, kako oboljele žene NISU svojom bolešću nestale, naprotiv to je samo početak jednog drugačijeg života, koji može biti oplemenjen sa još više ljubavi ako vi to shvatite na vrijeme i pružite makar jedan, ali iskren i topao zagrljaj podrške tim ženama.

Završiću riječima koje sam čula od uglednog novinara čiji rad mnogo cijenim, gospodina Aleksandra Hršuma. U njegovoj zadnjoj emisiji išao je prilog koji završava ovako: “Svaka je žena nečija inspiracija”, a Aleksandar se na to nadovezao ovako: “Želite li vi sačuvati Vašu inspiraciju?”

Hvala Aleksandru, hvala svima koji se srcem i iskreno bore protiv raka.

Gdje ste vi juče, danas, sutra u toj borbi, zapitajte se malo…

Dobro došli na Webstrane.info. Ovo je prvi post. A ovaj blog je upravo podešen, tako da ćemo ovaj post ubrzo izmeniti ili obrisati.

Spremamo tekst, posetite nas ponovo uskoro.