medjuvrijeme

„Sindrom stečene imunodeficijencije (franc. – Syndrome d’ImmunoDéficience Acquise – SIDA), (eng. – Acquired Immunodeficiency Syndrome – AIDS). Osnovna osobina te bolesti je teško oštećenje imunološkog sistema, tj. nemogućnost da se taj sistem brani od štetnog djelovanja različitih bolesti. Tada se smanjuje broj leukocita u krvi, smanjen je broj limfocita u limfnim čvorovima i slezeni, smanjen je broj zrelih T limfocita te se smanjuje količina protutijela. Pojam «imunodeficijencija» podrazumijeva smanjenu ili neučinkovitu sposobnost imunološkog sistema u bolesnika.“

Naravno, o bolesti bi detaljno mogao govoriti samo neko kome je medicina profesija, što meni nije. Tako da se ne bih upuštala u detalje. Ali vjerujem da svi imamo minimum znanja koje je makar dovoljno da prepoznamo HIV-Aids kao ozbiljan problem. Više informacija može se naći na wikipedia.org.

Ono što sam ovdje htjela pokazati jesu crteži koje su radila djeca od petog do osmog razreda nekolicine osnovnih škola u Sarajevu. Mala izložba njihovih radova je upriličena u zgradi Zavoda za javno zdravstvo.

Potreba da se djeci ukaže na problem, posebno potreba da ih se adekvatno edukuje i upozori na sve moguće posljedice njihovih postupaka treba naravno biti u prvom planu. Rizik da će takva djeca potpasti pod (loš) uticaj okoline bi trebao biti manji. Akcenat jeste i treba da bude na prevenciji, jer samo pravovremeno ulaganje u preventivu može spriječiti porast oboljelih. Šta su sve ta djeca iz svoje edukacije naučila i kako su oni doživjeli priču o HIV-Aidsu vidi se iz crteža koji slijede. Bistre male glavice, veliko srce, malo papira i boja i preobraziše se iz edukovanih u edukatore.

Pod mojom te kožom ima više nego mene,

Mojim venama teče tvoja krv.

Tu si a nisi.

Ja više ne postojim,

Ti si sve što je od mene ostalo.

Želim…

A bježim…

Volim…

A strahujem…

Dok tijelo me boli,

Srce ludjački gori…

moje, za tebe.

Tvoje, ko zna za koga.

Boliš me…

Ali ni ovaj bol ja ne dam nikome.

Jer – samo tako znam

Da si ipak moj.

Jutra su moja svetinja,

moj stvarni mir, moja potreba.

Ali…

nije da nema dana kad gubim taj mir.

Ma…

dese se i jutra kad se zakovitlam u sopstveni nemir.

Igra se vjetar s mojom kosom,

plešu sjene na fasadama zgrada,

pogledam u vrhove svojih cipela,

s vremena na vrijeme.

I idem…

Hodam i pitam se…

pitam se o čemu razmišljaš sada.

Da li i tebi godi jutarnja tišina?

Ova moja ima svoju težinu,

i što je teža – sve mi je draža.

Pa i nemir može biti dobrodošao,

u jutrima kao što je ovo.

Ispunjenim tobom.

I razlog borbe je… u potrebi za poezijom korisnog.

II razlog borbe je… u potrebi za poezijom čopora,
poezijom proždrljivosti i vernosti,
i poezijom poslušnosti i najezde.

III razlog borbe je… u traganju za onim što je sopstveno.

IV razlog borbe je… u poeziji otvaranja.

V razlog borbe je… poezija avanture.

VI razlog borbe je… u poeziji produžetka sebe samog.

VII razlog borbe je… u iskivanju najvećih oštrica
u sebi samom.

VIII razlog borbe je… u nedostojanstvu.

IX razlog borbe je… u poeziji razumevanja i nerazumevanja smrti.

X razlog borbe je… san o slobodi.

XI razlog borbe je… je razmišljanje o konačnom.

XII razlog borbe je… u obećanju jednog sutra.

Pjesma i slika: Miroslav Mika Antić

Ovo je moja šolja za kafu… jedna vrlo obična svakodnevna stvar… sigurno ste to pomislili. Tako vam se samo čini. Ta šolja jeste samo svakodnevna, ali nikako nije obična.

Ovako počinje moj dan, to je ulaznica u moj „crno-bijeli“ svijet.

Godinama slažem svoje ideale uredno, pod konac, na police predviđene samo za to. Godinama živim svoja ubjeđenja, smatrajući ih vrlo ispravnim i zdravim. Nosim pečat jednog drugog vremena, jednog odgoja u kući stečenog, u zdravoj kući i zdravoj porodici, nosim navike koje su možda mojim roditeljima izgledale sasvim normalne, a meni su kasnije stvorile masu neugodnosti u životu.

Zašto? Zato što je ono za što su moji roditelji živjeli, u međuvremenu, dok sam ja postala odrasla osoba – postalo stvar koju treba prećutati, o kojoj treba ponekad i slagati, čisto da bi se ostavio utisak takozvane „normalnosti“ i pripadanja svijetu u kojem trenutno živimo. Jutrom se obično pitam koji to svijet mi zapravo živimo? Ne očekujte odgovor od mene… ja samo malo naglas razmišljam… Došlo mi tako…

Ova me šolja podsjeća na djetinjstvo, podsjeća me vrijedno na moje ideale, podsjeća me na djetinje priče o borbi mračnih i svijetlih sila, o vječitoj borbi dobra protiv zla, podsjeća me na sve ispričane i neispričane bajke. Zvuči kao kliše, mada ja ne volim klišee, nisam pristalica nužnog uklapanja u standarde koje neko „treći“ nameće. Ali jesam pristalica toga da svaki novi dan rađa novu šansu, da u svakom novom danu ima nečeg dobrog, da će svaki novi dan izroditi novu nafaku… I sklona sam da sve „crno“, što je sušta suprotnost ovom „bijelom“ dijelu dana, nastojim potisnuti u vječiti zaborav.

Set ovih šolja sam dobila na poklon; bila sam jako sretna zbog njih. Svoje djetinje snove i svoje ideale sam dobila također na poklon, od svojih roditelja. I zbog toga se smatram vrlo sretnom osobom.

Danas, skoro da ništa više nije potpuno crno-bijelo u našim životima. Između straha i grčevite želje da ne smije biti „crno“, da ne smijemo svjesno živjeti „crno“ i gole ljudske nemoći da sve bude isključivo „bijelo“ – mi ustvari živimo „sivo“… Uglavnom.

I to nam još dođe kao najbolji kompromis koji nam je život mogao učiniti.

Kako god… Neko Velik reče da je život ljudima dat samo na poslugu. Znam… to vrlo dobro znam… Ali, isto tako znam da „siva“ ima svoje nijanse, kao što znam da mi moja „crno-bijela“ jutra niko ne može zabraniti.

Kiša je tutnjala o okna prozora,

java se udvarala snu,

ili sam ja to samo tako mislila, ko će ga znati?…

U polusnu, u snu, u nekom dijelu mene,

čuo se topot vojske dječjih koraka,

nadirali su prema meni, opkoljavali me,

svojim rukicama grlili,

u grohotu smijeha padali…

Tutnje veseli glasovi,

zvoni cijeli jedan svijet satkan od neiskvarenog smijeha,

vuku me, padam,

širom otvorene znatiželjne okice postavljaju pitanja,

ja dajem odgovore… I to sve tačno!

I sve kao čudeći se što nigdje ne griješim…

A onda me oni ponosno ponovo grle,

ponovo smijeh, i ponovo glasovi…

Budim se na jastuku mokrom od (ne)sna.

Tišina je.

U polusnu, u snu, u nekom dijelu sebe

dobro znam da nijedan taj glas

nije otkinut od mene,

i nije posve moj…

Kiša je prestala padati.

Tišina…

Tišina, koju više ne mogu podnijeti.

Egoizam, sebičnost, bahatost, hvalisavost, ponos (bez temelja) i šta sve ne, ne mogu da se sjetim sad brojnih „za današnji kvazisvijet laskavih“ osobina koje pojedinci imaju.

Danas se život sveo na kredit, u svoj svojoj bijedi. Živimo na kredit, umiremo na kredit, radjamo se i umiremo kreditirajući sve same kvazivrijednosti, nažalost. Ne želim generalizirati stvari, o ovome govorim kao o jednom sveprisutnom i stvarnom faktu. Ali, i to je samo pravilo, koje ima svoje izuzetke, naravno. Kao i svako pravilo. Uostalom… ne znam ni što sam spomenula ovaj kredit…

Vrludaju mi umorne misli od ljudskog jada, onog nužnog, do jedne druge ljudske bijede, one koja nije nužna, a mnogo više i češće nas ostavi puste i siromašne. Oh, itekako nas ostavi puste i obezvrijedjene!

Kažu ljudi smo, pa griješimo. Pih, koliko je malih sitnih duša našlo u ovoj rečenici opravdanje za sve što oni „jesu“. Nemamo mi pojma koliko smo sitni.

Ali, ima onih koji su sebi vrlo veliki i važni, i misle da moraju takvi biti i svima nama ostalima. Izvinjavam se, nisam vas baš odmah prepoznala. Takve su osobe „obogaćene“ i sve silnim vrlinama koje pomenuh na početku. To valjda ide sve u paketu, šta li?!

Danas je ideal biti sebičan, pohlepan, biti uvijek upravu, imati uvijek „ispravan“ stav, znati sve „bolje“ od svih, idealno ste „podobni“ ako nemate ni trunke razumijevanja za ostatak ljudskog roda. Jer Bože, ko su svi ti mali ljudovi?! Nedostatak komunikacije plodno je tlo za razvijanje ovih i ovakvih koji nose ovo sjeme, jaojjj, ma to se razvija očas posla, ide taj razvoj ovih kliconoša, nosilaca nekog čudnog virusa koji se zove „današnjica“ vrlo brzo. Oni su baš iskoristili sve prednosti napretka XXI vijeka. Ne čase ni časa da sebi opskrbe sve što su naumili. Sredstvo nije bitno.

A gdje li se to izgubio „Čovjek“, pitam se. Ima li još negdje, makar i u tragovima, živih onih Velikih, u koje smo se zaklinjali? Ima li još onih koji će nas obradovati svojim pogledom, nasmijati zdravom šalom, potapšati po ramenu kad nam nije dobro, saslušati kad nam sve niz brdo krene, onih koji će razumjeti svu ljudsku sreću i ljudsku tugu, onako čistu, neokaljanu virusom „današnjice“?

Ustajem svako jutro pitajući se ko li će mi to danas dati „kredit“, uslovno rečeno. Ovdje ne mislim na onu vrstu kredita koju maloprije spomenuh. Da, ovo je jedan drugi, drugačiji „kredit“, onaj s nalogom da nekom budem prijatelj, da mu budem čovjek i da mi bude čovjek, da ga razumijem, da plačemo i smijemo se zajedno, da se očima sporazumijevamo, da svaki trzaj lica ima svoje značenje koje ne treba riječi, bilo kakve. Da… to mi je prva jutarnja misao. I onda slijedi druga, a to je: kako ću s velikom radošću vraćati takav „kredit“, istom takvom snagom, pažnjom, ljubavlju, smijehom i suzama s kojima sam ga i dobila. Namjerno sam ovdje upotrijebila riječ „kredit“. Zašto? Zato što – koliko daješ, toliko valjda i primaš. Makar bi trebalo da je tako. Trebalo, ali nije baš.

Pokušavam graditi svoj mali svijet, u kojem će sve biti onako kako ja želim, gdje neće biti kvaziživota, kvaziprijateljstva, ni kvaziumiranja. Želim širom otvoriti vrata svog svijeta „Čovjeku“. Znam da postoji još negdje, možda se malo stidi, ali znam da postoji i hoću da vjerujem da postoji.

A svi vi koji ste se prepoznali u prvoj kategoriji, o kojoj sam pričala na početku ove priče, možete ostati u svom lažnom postojanju koliko vas volja, ali evo samo da vam kažem da biti „Čovjek“ - ne boli, nimalo. Postoji svijet i mimo vašeg! Čudite se?! Daaaa, drznuo se pa postoji. Stvarno. Istina je samo da se „ne isplati“ onako kako biste vi to željeli. Ali, hajd’ sad, to će biti neka druga priča.

No, sve ima svoju „cijenu“. Ja svoju već plaćam. I nije mi žao.

Ne trebam ti reći. Nemam ni potrebu da ti išta govorim.

Želim oćutati sve što ti za mene jesi.

štaviše, imam potrebu da ti oćutim… Tu ljubav.

Da, da ćutim, s tobom i pored tebe.

Da te svojim mislima i tajnim pogledima milujem.

Da te ogrnem svom nježnošću svojom.

Imam potrebu da ti to ćutanje kaže više no što bi riječi ikad mogle.

I da ćutanje to bude kodirana mapa puteva znanih samo tebi i meni.

Neko je jednom davno rekao:

„ljudi se poštuju riječima, a vole ćutanjem.“

A ja tebe i poštujem i volim cijelim svojim bićem, i riječima i ćutanjem.

Ali, ne… ne trebam ti reći.

Budim se tog jednog jutra u maju, koje je po svemu trebalo biti isto kao i mnoga moja jutra. Ali će se vrlo brzo ispostaviti da to jutro nije, i neće nikad biti, samo jedno u nizu mojih dragih i običnih majskih jutara. Biće to jutro obilježeno flomasterom u boji na mom malom kalendaru.

Prva kafica, moja crno-bijela šolja za kafu, ja je volim zvati „moj crno-bijeli svijet“, šminkanje, spremanje za posao… sve je najavljivalo još jedan sasvim običan dan. Dolazak na posao, uključujem kompjuter, gledam odsutno u prošarano nebo, ovo je jutro koje je prethodna noć kupala dugo, dugo, suzama svojim, kišom svojih tajni, otkidalo se nešto u toj prethodnoj noći, otkidalo se od nje same, da bi nama uljepšalo dan. Stajala sam tako, udišući svježinu tog okupanog jutra.

Buka automobila na raskršću, prekinula je tok mojih misli. Vratila sam se za sto. Počela provjeravati elektronsku poštu. Razvrstala mailove po važnosti, u glavi već praveći plan, odakle i kako početi s današnjim obavezama. Nakon što sam složila par kockica u svojoj glavi, udjem i na jednu baš onako čisto ličnu adresu, koja nema veze s poslom, i nalazim mail, od nekoga od koga mail nisam dobila odavno.

Da čudo bude veće, nije to bilo samo par rečenica, koje liče na tu osobu, bio je to jedan dugi, dugi mail, priča razdvojena paragrafima, čak… Pismo pisano u gluho doba noći, samo ne znam kome… U prvi momenat sam pomislila greška je. Ovo može biti samo greška. U nevjerici, vratim se na početak pisma, i počnem da čitam. Tek onda mi je došlo do mozga, u nazivu maila stoji „Bez cenzure“ – nasmijala sam se. Čitam, i ne vjerujem svojim očima. Čitam i pitam se da li je stvarno moguće da neko ko nosi oklop svoj uvijek sa sobom tako otvori svoje srce preda mnom. Nikad ni naslutiti nisam smjela da taj Limenko, kako sam ga uobičavala zvati, od milja, u šali, zaista ima svoje, živo srce ispod oklopa kojim je ovijen.

Jednom sam davno istoj toj osobi rekla da u biti od života i ljudi ne očukujem mnogo, bolje reći da sam naučila da ne smijem očekivati mnogo, rekla sam: što manje očekujem, manje ću se razočarati, a sve što dobijem, više ću cijeniti.

Pamtio je tu rečenicu, bila mu je na neki način šlagvort za cijelo pismo pisano u toj čudnoj majskoj noći. Da li da prenosim riječi iz pisma ovdje? Ne, za to nemam snage, evo sve nekako okolišam, ja ne mogu ni prenijeti sve što je on napisao. Ne mogu prenijeti tu emociju, tu energiju, koju je udahnuo svojim riječima. Ne, ne mogu još ni danas vjerovati da je stvarnost to što je rekao. Ne mogu… a želim povjerovati da stvari stoje u životu onako kako stoje u tom pismu, želim povjerovati da mu značim makar i dijelić onoga što on znači meni. Želim, a i bojim se osjećaja ovog. Strašno se bojim. Bojim se jer ne razumijem šta ga je nagnalo na takvo pisanje, tek tako, odjednom. Ili ja samo mislim da je odjednom?! On je taj koji je pokušavao održavati neku distancu izmedju nas, krijući se iza navodnog prijateljstva, a znam da je svjestan da smo tu tanku, nevidljivu granicu davno prešli. Ne želim te izgubiti, jako mi je stalo do tebe, do nas… i slične riječi prosto ne liče na njega, a ja sjedim i čitam ih. Kako?

Zbunjena sam ostala totalno, i taj dan, i danima poslije toga. Na brzinu sam se izlogovala, kao da bježim, kao da će sve što je rečeno u jednom pismu, zauvijek nestati samo ako ja ne gledam više u to. A neće, znam. (Ih, ovo mi je uža specijalnost, zavaravati samu sebe!)

Kako sada nastaviti radni dan? Kako znati šta je važno, a šta hitno? Više ništa ne znam… Da li je važnije sabrati svoje osjećaje i stati pred njih uzdignute glave, da li je važnije ostaviti posao i tom dragom „nekome“ napisati pismo, da li je možda ipak važnije završiti planirane poslove?… O kako mi je tog jutra trebao neko da mi naredjuje šta da radim! Očito sama nisam bila sposobna za bilo kakav oblik organizacije i rada. Užas…

Ponovo sam ustala, stala pokraj prozora, nastavila gledati u prošarano nebo, ovog divnog okupanog jutra, koje je nastalo tako što se nešto otkidalo u prethodnoj noći, od nečega, od nekoga, da bi nekom drugom uljepšalo dan. A možda i više od jednog dana.

(maj 2006.god.)

Gubim dah, gubim sebe u pahuljama prvog snijega,

Tražim ti usne, tražim onaj pogled,

A ničeg nema, a tako bolno ničeg nema.

Samo daljine, beskrajne daljine su izmedju nas,

Kao da se nikad poznavali nismo…

A možda i nismo.

Ostao je još samo zid, kao opominjući trag,

Još samo jedan nepremostivi jaz.

Kao da smo živjeli u nečijim tudjim tijelima,

Kao da smo voljeli nekim tudjim srcima.

Bože, šta ja to pričam, i šta opet tražim…

Kad dobro znam da ničeg nema,

Da tako bolno ničeg nema.

Osim daljine.

I bezbrojnih milja tuge izmedju nas.