Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put predje sav, do kraja. I tuda putujem, gledajuci, gledajuci bez daha. (M.A.)
Ponor ka unutra, ka dnu bića, kažu, da je jedan od koraka koji će da osvijetle buduća mora. Potrebno je duboko roniti pa iznaći izgubljena jedra. Znam. A vazduha nema. Svakoga dana sve ga je manje.
Kao sa kuglom od čelika, ponekad stopala lako dotiču dno, ono koje nisu željela. I tada nam se učini to tako mora. Uvijek ima stvari na koje olako nalijepimo etiketu moranja. Psihološki efekat koji time stvaramo vrlo je upitan, i to sa više tačaka, no valjda je u ljudskoj prirodi, s vremena na vrijeme, ponekad i duže vrijeme – da sklapa oči. Lakše je. Ne vidim, pa manje peče.
Otvoriti oči, čije trepuške više nisu trepuške već u vrtlogu strahova i sjenki, čelične rešetke kaveza – ne mogu naprečac. Svjetlo ubija, svaka naglost pokosi, a ljudi nemaju milosti.
I kad se desi da naidju neki južni, razigrani vjetrovi, i kad bih možda rado brodila, i suncu, i mjesecu viteški prkosila… odjednom tajac. Izbačena na obali, u haljama nesigurnosti, shvatam da vjetar ne goni one koji su korijen pustili na nenamijenjeno im mjesto, na tlu gdje nisu smjeli ni trebali.
U pokori, u molitvi, u cvrkutu ptica šapućem izmišljene riječi, tražim mape za puteve padanja, suzom bilježim staze lutanja.
Sada, kad bih da se dotakne jedno drugo i drugačije dno, koje možda u sebi krije odgonetku za bistrije vode, kuglu od čelika nema ko da ponudi, da se to što mora što prije završi. Ne. I kamen se zarekao na ćutanje i cinični smijeh. More odzvanja blijedim duhovima koje treba smiriti. A fenjer, za nastavak puta, izgleda, nužda će da potpali.
Da li ste znali kako dubokih mora ima? I tamnih, pa hirovitih; bjesnih, pa tužnih; olujnih, pa beživotnih. A jedra su jedna. Za jedan pogled krojena, otvoren i jasan, nezamućen i bistar. Kako pjesma ima svoju muzu, tako vjetar ima svoje jedro; kao veo za čuvanje, kao šapat za tajnu. S očima tog vjetra uprtim u ledja, propadam iz pitanja u pitanje, iz ambisa u provaliju, sa kraja u beskraj…
Kovitlac. Bura. Kiša. Oluja. Led… Ne prestaje.
Raskvašeno nebo s morem se stopilo… Ponovo.
Negdje iz malog prsta vučem snagu, s mukom, al’… potpaljeni fenjer u odsjaju svoga jedra, mora naći mir. Jednom.
U šta se broje samoće? Da li iko zna… U šta se svrstava jeza od koje tijelo podrhtava, onda kad samoća grize knjigu stvaranja? Hodeći putevima proljeća, negdje smo se ipak mimoišli. Da li samo za vječnost ili za tren samo?
Uslijed tjeskobe od vremena, kao u inat neizgovorenim riječima, raskršća su se sama otvarala.
Neka mi ne kaže niko da korake svoje uvijek sami biramo, kažite mi da koraka svojih treba da se plašim. Možda bih tako hrabrija bila.
Neka mi ne kaže niko da proći će sve, i da sve može prestati da postoji i boli, jer – neće; uzdah koji se od tuge otkida, kao i suza, iz uzavrele krvi ponikla, ostaće svjedocima nijeme potrebe… za rukama poput zlatnih listova, i očima punim duginog osmijeha.
I u šta se onda broje samoće? U život, smrt, ili pak granicu njihovu? Slutim… da ni prvo ni drugo nije… Slutim… odgovor u nemiru… tišini koja pritiska poput mača presude. Pod kožom biju strašni bubnjevi, pobuna je: i koža neće izdržati; kao što ni koraci moji, ova bespuća bola po kojima hode, ne mogu više podnijeti.
Broje li se samoće i u šta? Vrijedi li pitati?
Oblak od čežnje prostrt nad planinama… kao da šapuće nešto… Pssst! Nešto kao: u knjigu stvaranja, makar bila i jezivom samoćom izgrižena, ostaće utisnuta jedna, nikad izgovorena želja… o rukama poput zlatnih listova, o očima punim duginog osmijeha.
Egoizam, sebičnost, bahatost, hvalisavost, ponos (bez temelja) i šta sve ne, ne mogu da se sjetim sad brojnih „za današnji kvazisvijet laskavih“ osobina koje pojedinciimaju.
Danas se život sveo na kredit, u svoj svojoj bijedi. Živimo na kredit, umiremo na kredit, radjamo se i umiremo kreditirajućisve same kvazivrijednosti, nažalost. Ne želim generalizirati stvari, o ovome govorim kao ojednom sveprisutnom i stvarnom faktu. Ali, i to je samo pravilo, koje ima svoje izuzetke, naravno. Kao i svako pravilo. Uostalom… ne znam ni što sam spomenula ovaj kredit…
Vrludaju mi umorne misli od ljudskog jada, onog nužnog, do jedne druge ljudske bijede, one koja nije nužna, a mnogo više i češće nas ostavi puste i siromašne. Oh, itekako nas ostavi puste i obezvrijedjene!
Kažu ljudi smo, pa griješimo. Pih, koliko je malih sitnih duša našlo u ovoj rečenici opravdanje za sve što oni „jesu“. Nemamo mi pojma koliko smo sitni.
Ali, ima onih koji su sebi vrlo veliki i važni, i misle da moraju takvi biti i svima nama ostalima. Izvinjavam se, nisam vas baš odmah prepoznala. Takve su osobe „obogaćene“i sve silnim vrlinama koje pomenuh na početku. To valjda ide sve u paketu, šta li?!
Danas je ideal biti sebičan, pohlepan, biti uvijek upravu, imati uvijek „ispravan“ stav, znati sve „bolje“ od svih, idealno ste „podobni“ ako nemate ni trunke razumijevanja za ostatak ljudskog roda. Jer Bože, ko su svi ti mali ljudovi?! Nedostatak komunikacije plodno je tlo za razvijanje ovih i ovakvih koji nose ovo sjeme, jaojjj, ma to se razvija očas posla, ide taj razvoj ovih kliconoša, nosilaca nekog čudnog virusa koji se zove „današnjica“ vrlo brzo. Oni su baš iskoristili sve prednosti napretka XXI vijeka. Ne čase ni časa da sebi opskrbe sve što su naumili. Sredstvo nije bitno.
A gdje li se to izgubio „Čovjek“, pitam se. Ima li još negdje, makar i u tragovima, živih onih Velikih, u koje smo se zaklinjali? Ima li još onih koji će nas obradovati svojim pogledom, nasmijati zdravom šalom, potapšati po ramenu kad nam nije dobro, saslušati kad nam sve niz brdo krene, onih koji će razumjeti svu ljudsku sreću i ljudsku tugu, onako čistu, neokaljanu virusom „današnjice“?
Ustajem svako jutro pitajući se ko li će mi to danas dati „kredit“, uslovno rečeno. Ovdje ne mislim na onu vrstu kredita koju maloprije spomenuh. Da, ovo je jedan drugi, drugačiji „kredit“, onaj s nalogom da nekom budem prijatelj, da mu budem čovjek i da mi bude čovjek, da ga razumijem, da plačemo i smijemo se zajedno, da se očima sporazumijevamo, da svaki trzaj lica ima svoje značenje koje ne treba riječi, bilo kakve. Da… to mi je prva jutarnja misao. I onda slijedi druga, a to je: kako ću s velikom radošću vraćati takav „kredit“, istom takvom snagom, pažnjom, ljubavlju, smijehom i suzama s kojima sam ga i dobila. Namjerno sam ovdje upotrijebila riječ „kredit“. Zašto? Zato što – koliko daješ, toliko valjda i primaš. Makar bi trebalo da je tako. Trebalo, ali nije baš.
Pokušavam graditi svoj mali svijet, u kojem će sve biti onako kako ja želim, gdje neće biti kvaziživota, kvaziprijateljstva, ni kvaziumiranja. Želim širom otvoriti vrata svog svijeta „Čovjeku“. Znam da postoji još negdje, možda se malo stidi, ali znam da postoji i hoću da vjerujem da postoji.
A svi vi koji ste se prepoznali u prvoj kategoriji, o kojoj sam pričala na početku ove priče, možete ostati u svom lažnom postojanju koliko vas volja, ali evo samo da vam kažem da biti „Čovjek“ - ne boli, nimalo. Postoji svijet i mimo vašeg! Čudite se?! Daaaa, drznuo se pa postoji. Stvarno. Istina je samo da se „ne isplati“ onako kako biste vi to željeli. Ali, hajd’ sad, to će biti neka druga priča.
No, sve ima svoju „cijenu“. Ja svoju već plaćam. I nije mi žao.
liliana