medjuvrijeme

Noc, gluho doba noci, nije spavao. Nocas su, cinilo mu se, sve kazaljke svijeta odlucile da stoje, njemu u inat, tako kujuci zavjeru da ova noc nikad ne prestane. Trznuo se, naglo, okrenuvsi rucni sat koji je stajao na stolu pored kreveta; ooo, ne! Pa to su tek tri sata i jedanaest minuta. I nije to prva noc koju je budan probdio. Nije. A da jeste najduza – jeste.

U vrtlogu misli, u kosmaru svojih sanja, davno je prestao i pokusavati razgraniciti kad je Ona tu, a kada nije tu i… gdje uopste tu. I na sami nagovjestaj da je mozda nema kraj njega, sada, nocas, zmarci bi ga prozeli cijelim tijelom. Samo su silina bliskosti i blizina njenog daha koji je tako zivo osjecao bili nijemi svjedoci da ona nikada i nikud nije otisla. Jedini svjedoci i jedini siguran znak da je svaka unutrasnja borba unaprijed osudjena na propast.

Odakle mu onda nocas ta strasna potreba da nju, svoju muzu i ikonu, smjesti negdje, da joj da tacno definisano mjesto u svom svijetu i da je ulije u oblik srca svoga zauvijek. Cega li se to tako jezivo bojao? Nije sumnjao u snagu njene ljubavi, vjerovao je njoj vise no sebi, volio nju i sve sto ima i trun veze s njom vise no ista svoje. Otkud mu nocas ta potreba da trazi dokaz za lupanje njenog srca; da provjerava svoj odraz u njenim bistrim ocima; cinio se sam sebi malim, nezrelim, slabim, otisao tako daleko da bi pomisljao da je uopste nije vrijedan. Koje se to sile roje protiv njega? I zasto? Da li je ovo samo noc punog mjeseca?

Znao je da rijeci jesu nozevi, s ostricama vrlo britkim, znao je tacno koliko puta ju je povrijedio svjesno kusajuci njenu ljubav; a nakon toga se stidio samog sebe. Znao je da nije bilo niceg toliko velikog ni ozbiljnog da mu ona ne bi oprostila, znao je… da neke slabosti nikad nece pobijediti razum. Sve je to znao, kao sto je znao da mu upravo to ne daje za pravo suditi bilo kome, njoj ponajmanje.

Nastupi stanka, u njegovom bilu, izmedju cetiri zida koja osluskuju tajni bat njegovih misli. A nakon toga provalise u sjecanja sva sitna radovanja koja mu je ona podarila, kako se samo nesebicno davala, kako se samo zvonko i djetinje smijala. Uhvati sebe kako u ruci steze svoj rucni sat, od kada je gledao koliko je sati, nije ga bio ispustio, a nije toga uopste bio svjestan. Svom svojom snagom je stezao sat u ruci, kao da ce time natjerati vrijeme da pocne teci. Ali, i u takvom grcu pomisao na njen osmijeh je bila dovoljna da se osjeti nevjerovatno velikim, jakim, stamenim da bi cio svijet nosio na dlanu, samo za nju, samo zbog nje. U toj tisini jasno je cuo njen sapat i osjetio toplinu usana. Tesko je disao… ali je shvatio da ce Ona samo slobodna na nacin na koji je morala biti – biti posve i sigurno njegova. Dok su se njegove usne sirile u lagani osmijeh, pomisli ‘leti golubice, leti mila moja, slobodno… gdje god da odes, ja sada znam da ces se na moje rame vratiti, jer – u tvojim krilima je i moja snaga, u tvojim ocima sva moja radost, a tvoja je dusa jedino ogledalo u kojem mogu znati ko sam zaista.’

Odjednom je jako dobro znao zasto su kazaljke nocas tako tvrdoglavo stajale. Ispustio je sat na stolic pored kreveta; pomislio ‘voz stize u 9:15, moras izgledati svjez i odmoran, ta znas kako se ona brizno duri cim osjeti da to nije tako’. Okrenuo se prema zidu i zaspao.

Oluja je prošla. Kao i do sada, prodje onako kako se i pojavi. Prodje čim tvoje tijelo ne dodiruje moje. A kad prodje, ostajem sama sa svojom borbom, i opet sam, čini mi se, na početku.

Danima ćutim, i želim samo da ćutim… želim da se ne sretnem sa pogledom tvojim. Želim da te ne vidim, i da se ne ogledaš na meni… samo to želim… Postajem svjesna da sam samo pjesak. Postajem svjesna?! Da li ja ovo polako napredujem ka… Ka čemu? Dugo je vremena otkad ne znam ko sam i šta želim… mnogo si puta od tada okrenuo sat. A ja danas pokušavam makar jedno zrno svoje, poodavno istrošene, snage usmjeriti na ono što bih željela. Nadam se da će to jedno zrno pronaći još jedno, pa još jedno, sve dok mi tako udruženi ne daju apsolutnu moć da ne budem više dio života tvog. Da, vrlo čudno… valjda je trebalo da kažem da ti ne budeš više dio života mog, valjda…

Ne shvatam ništa… Prisutan si u svemu. Boli me to tvoje sveprisustvo. Evo i sada, kada si me pustio da se pretačem iz sebe opet u sebe, i kada ne posmatraš to, ipak si tu. Osjetim pogled tvoj, a nema te ovdje. Osjetim da znaš sa čim se sve borim, ali kako kad nisi tu? Ponirem u sebe, tu si, osvrćem se oko sebe, tu si.

Da mi je samo da nisam ovako omedjena staklom ovim. Da mi je da pjesak ovaj vjetar zagrli i ponese gdje god hoće, da pravi dine, tamo gdje hoće, pa da me prospe po nikad nedokučenoj pustinji koja se prostire u meni. Da mi je da taj pjesak dobije svoju slobodu i uhvati se za krila vjetra. A da ti ne budeš tu kad se to desi. Ali, ne… i onda kada fizički nisi prisutan, u meni si, u dubini očiju mojih, u dubini ove neke druge mene. Ovo je i strah i strast, i radost i bol, ovo je i ludilo i mir, ovo je sve to odjednom, samo sigurno nije onaj potpuni osjećaj, dugo sanjani, a koji svakoj ženi treba. Mene je sad stid taj pravi osjećaj i spomenuti imenom ovdje. A godinama mi je to bio ideal… Bio?… Da, bio… Ja sam sva ostala negdje u prošlosti, moje pravo biće je negdje miljama daleko odavde, i od tebe takvog.

Nadam se da će shvatiti ovaj unutrašnji lom makar oni koji su sebi jednom u životu rekli: „Nikad ne bih uradio to i to… ma nikad – nikad“. Eh, prodje neko vrijeme od te vaše izjave, a vi i ne shvatite kad vrlo nonšalantno predjete granicu istog tog „nikad“ koje ste jednom izgovorili. Ja danas samo molim da mi neka viša sila da snagu da sagledam oblik sata ovog, i da, ma kako da se završi, nakon toga ne smijem reći „nikad više“.

Mjesec oktobar je mjesec borbe protiv raka dojke. To znamo skoro svi, manje-više. I evo bliži se kraj oktobra… mnogo je toga rečeno tokom ovih mjesec dana kako o ženama, tako i o toj nadnaravnoj borbi protiv raka.

Puno je medija posvetilo svoju pažnju toj borbi, puno je aktivnosti provedeno na osvješćivanju žena, puno je ljudi podiglo svoj glas u znak podrške svima onima koje tu podršku trebaju. Da, ovo na momenat zazvuči kao da smo jako puno učinili za te žene. Da, samo tako zazvuči, u biti je to samo privid.

Ja nosim ogromnu gorčinu u sebi od same pomisli da nešto tako strašno i ozbiljno tek tako, eto Bože, ima “svoj mjesec”, mjesec borbe protiv opake bolesti. Čim nešto ima kao svoje odredjeno vrijeme, meni već nije dobro, ma nije mi nimalo dobro… Kako je ljudski um u stanju tako jezivo da izbanalizuje stvari, to je skoro ravno osmom svjetskom čudu! Ko li se to samo dosjetio da treba da postoji “čak” mjesec za borbu protiv raka? Ko li se to samo drznuo da milionima žena širom svijeta tako bjedno udari još jedan šamar? Bijesna sam… ogorčena sam… ja sam samo žena koja je svjesna da ne smije pomisliti “meni se to nikad neće desiti”, svima nama se to može desiti. I kakav bi to očaj bio da znam da u cijeloj godini postoji mjesec dana u kojima će se “društvo” boriti i za mene takvu.

A znamo dobro da je i to samo jedna od situacija zloupotrebljenih od strane mnogih za vlastitu promociju i skupljanje bodova u tamo nekim knjigama koje te žene nikad neće vidjeti i ne znače im ništa. A domovi zdravlja i bolnice će i nakon što prodje ovaj oktobar idalje biti bez aparata za mamografiju i prateće opreme, i bez svega onoga što je ženama oboljelim od raka dojke nužno potrebno, kad već do te bolesti dodje. A o prevenciji je vrlo teško i govoriti, kad je sve već tako kako jeste.

Mogu samo reći ipak jedno veliko “hvala” časnim izuzecima koji se bore za to da pruže ljepše sutra svim tim ženama, i bore se za to ne samo u oktobru mjesecu, već tokom cijele godine, već godinama.

I želim da znate, kako oboljele žene NISU svojom bolešću nestale, naprotiv to je samo početak jednog drugačijeg života, koji može biti oplemenjen sa još više ljubavi ako vi to shvatite na vrijeme i pružite makar jedan, ali iskren i topao zagrljaj podrške tim ženama.

Završiću riječima koje sam čula od uglednog novinara čiji rad mnogo cijenim, gospodina Aleksandra Hršuma. U njegovoj zadnjoj emisiji išao je prilog koji završava ovako: “Svaka je žena nečija inspiracija”, a Aleksandar se na to nadovezao ovako: “Želite li vi sačuvati Vašu inspiraciju?”

Hvala Aleksandru, hvala svima koji se srcem i iskreno bore protiv raka.

Gdje ste vi juče, danas, sutra u toj borbi, zapitajte se malo…