medjuvrijeme

Kada se ljudsko biće raspe na paramparčad, čudom nekim, svaki taj dio ponese svoj teret, koji vremenom biva sve teži i teži. Biti živ i biti medju živima tada nose dva posve različita značenja. Samo su oči magleno žive;  one skupe sve ono što je biće nekad bilo – listaju se slike kao spomenari, svi koraci životni stoje u tim očima. Sve se tu skupilo i nešto čeka. Ne, neće oči izdržati teret predjenih puteva, kojima se nije smjelo ići; niti onih željenih, a na koje se nikad kročilo nije; neće ni iz dušebrižnosti prema tijelu koje su nekad krasile sačuvati poneku staru sliku. Neće, ne zato što neće, već zato što se to ne može…

Skotrljalo se sve bivše i buduće u nekakvim naletima čudno teških kristala u maramicu bijelu. Rubovi od čipke koznakadaizakogaradjene kao da su tu samo da bi pokušali sakriti u sebe poneki osmijeh, drhtaj srca, pogled stidljiv. Čini se, zalud. Ni za ovaj vremešni obrub bijelog komada platna nema ničeg što bi mu produžilo trajanje. Ma ni za mrvicu makar.

Cijelo jedno postojanje leži prostrto preko maramice, u tišini koja prijekorno odzvanja realnošću sadašnjice. Krune se trenuci pažljivo čuvanih snova i nježno oblikovanih želja koji su trebali sjećanja biti. A nisu. Godine koje su zvonile opomenama sad su doživjele bjelini da se smiju, u lice. Samo čovjek koji je živio ima sjećanja, i njegova je stvar šta će sa njih da radi. Ta sjećanja govore o njemu, raslojeno u svim fazama života. Može mu se, a tako i treba.

Iza osobe koja nema sjećanja, ostane maramica; bijela, vezena, čipkom obrubljena, ali dobrano otežala, možda samo još slanim morima dobrodošla drugarica. I to… do prve oluje.

Egoizam, sebičnost, bahatost, hvalisavost, ponos (bez temelja) i šta sve ne, ne mogu da se sjetim sad brojnih „za današnji kvazisvijet laskavih“ osobina koje pojedinci imaju.

Danas se život sveo na kredit, u svoj svojoj bijedi. Živimo na kredit, umiremo na kredit, radjamo se i umiremo kreditirajući sve same kvazivrijednosti, nažalost. Ne želim generalizirati stvari, o ovome govorim kao o jednom sveprisutnom i stvarnom faktu. Ali, i to je samo pravilo, koje ima svoje izuzetke, naravno. Kao i svako pravilo. Uostalom… ne znam ni što sam spomenula ovaj kredit…

Vrludaju mi umorne misli od ljudskog jada, onog nužnog, do jedne druge ljudske bijede, one koja nije nužna, a mnogo više i češće nas ostavi puste i siromašne. Oh, itekako nas ostavi puste i obezvrijedjene!

Kažu ljudi smo, pa griješimo. Pih, koliko je malih sitnih duša našlo u ovoj rečenici opravdanje za sve što oni „jesu“. Nemamo mi pojma koliko smo sitni.

Ali, ima onih koji su sebi vrlo veliki i važni, i misle da moraju takvi biti i svima nama ostalima. Izvinjavam se, nisam vas baš odmah prepoznala. Takve su osobe „obogaćene“ i sve silnim vrlinama koje pomenuh na početku. To valjda ide sve u paketu, šta li?!

Danas je ideal biti sebičan, pohlepan, biti uvijek upravu, imati uvijek „ispravan“ stav, znati sve „bolje“ od svih, idealno ste „podobni“ ako nemate ni trunke razumijevanja za ostatak ljudskog roda. Jer Bože, ko su svi ti mali ljudovi?! Nedostatak komunikacije plodno je tlo za razvijanje ovih i ovakvih koji nose ovo sjeme, jaojjj, ma to se razvija očas posla, ide taj razvoj ovih kliconoša, nosilaca nekog čudnog virusa koji se zove „današnjica“ vrlo brzo. Oni su baš iskoristili sve prednosti napretka XXI vijeka. Ne čase ni časa da sebi opskrbe sve što su naumili. Sredstvo nije bitno.

A gdje li se to izgubio „Čovjek“, pitam se. Ima li još negdje, makar i u tragovima, živih onih Velikih, u koje smo se zaklinjali? Ima li još onih koji će nas obradovati svojim pogledom, nasmijati zdravom šalom, potapšati po ramenu kad nam nije dobro, saslušati kad nam sve niz brdo krene, onih koji će razumjeti svu ljudsku sreću i ljudsku tugu, onako čistu, neokaljanu virusom „današnjice“?

Ustajem svako jutro pitajući se ko li će mi to danas dati „kredit“, uslovno rečeno. Ovdje ne mislim na onu vrstu kredita koju maloprije spomenuh. Da, ovo je jedan drugi, drugačiji „kredit“, onaj s nalogom da nekom budem prijatelj, da mu budem čovjek i da mi bude čovjek, da ga razumijem, da plačemo i smijemo se zajedno, da se očima sporazumijevamo, da svaki trzaj lica ima svoje značenje koje ne treba riječi, bilo kakve. Da… to mi je prva jutarnja misao. I onda slijedi druga, a to je: kako ću s velikom radošću vraćati takav „kredit“, istom takvom snagom, pažnjom, ljubavlju, smijehom i suzama s kojima sam ga i dobila. Namjerno sam ovdje upotrijebila riječ „kredit“. Zašto? Zato što – koliko daješ, toliko valjda i primaš. Makar bi trebalo da je tako. Trebalo, ali nije baš.

Pokušavam graditi svoj mali svijet, u kojem će sve biti onako kako ja želim, gdje neće biti kvaziživota, kvaziprijateljstva, ni kvaziumiranja. Želim širom otvoriti vrata svog svijeta „Čovjeku“. Znam da postoji još negdje, možda se malo stidi, ali znam da postoji i hoću da vjerujem da postoji.

A svi vi koji ste se prepoznali u prvoj kategoriji, o kojoj sam pričala na početku ove priče, možete ostati u svom lažnom postojanju koliko vas volja, ali evo samo da vam kažem da biti „Čovjek“ - ne boli, nimalo. Postoji svijet i mimo vašeg! Čudite se?! Daaaa, drznuo se pa postoji. Stvarno. Istina je samo da se „ne isplati“ onako kako biste vi to željeli. Ali, hajd’ sad, to će biti neka druga priča.

No, sve ima svoju „cijenu“. Ja svoju već plaćam. I nije mi žao.

Oluja je prošla. Kao i do sada, prodje onako kako se i pojavi. Prodje čim tvoje tijelo ne dodiruje moje. A kad prodje, ostajem sama sa svojom borbom, i opet sam, čini mi se, na početku.

Danima ćutim, i želim samo da ćutim… želim da se ne sretnem sa pogledom tvojim. Želim da te ne vidim, i da se ne ogledaš na meni… samo to želim… Postajem svjesna da sam samo pjesak. Postajem svjesna?! Da li ja ovo polako napredujem ka… Ka čemu? Dugo je vremena otkad ne znam ko sam i šta želim… mnogo si puta od tada okrenuo sat. A ja danas pokušavam makar jedno zrno svoje, poodavno istrošene, snage usmjeriti na ono što bih željela. Nadam se da će to jedno zrno pronaći još jedno, pa još jedno, sve dok mi tako udruženi ne daju apsolutnu moć da ne budem više dio života tvog. Da, vrlo čudno… valjda je trebalo da kažem da ti ne budeš više dio života mog, valjda…

Ne shvatam ništa… Prisutan si u svemu. Boli me to tvoje sveprisustvo. Evo i sada, kada si me pustio da se pretačem iz sebe opet u sebe, i kada ne posmatraš to, ipak si tu. Osjetim pogled tvoj, a nema te ovdje. Osjetim da znaš sa čim se sve borim, ali kako kad nisi tu? Ponirem u sebe, tu si, osvrćem se oko sebe, tu si.

Da mi je samo da nisam ovako omedjena staklom ovim. Da mi je da pjesak ovaj vjetar zagrli i ponese gdje god hoće, da pravi dine, tamo gdje hoće, pa da me prospe po nikad nedokučenoj pustinji koja se prostire u meni. Da mi je da taj pjesak dobije svoju slobodu i uhvati se za krila vjetra. A da ti ne budeš tu kad se to desi. Ali, ne… i onda kada fizički nisi prisutan, u meni si, u dubini očiju mojih, u dubini ove neke druge mene. Ovo je i strah i strast, i radost i bol, ovo je i ludilo i mir, ovo je sve to odjednom, samo sigurno nije onaj potpuni osjećaj, dugo sanjani, a koji svakoj ženi treba. Mene je sad stid taj pravi osjećaj i spomenuti imenom ovdje. A godinama mi je to bio ideal… Bio?… Da, bio… Ja sam sva ostala negdje u prošlosti, moje pravo biće je negdje miljama daleko odavde, i od tebe takvog.

Nadam se da će shvatiti ovaj unutrašnji lom makar oni koji su sebi jednom u životu rekli: „Nikad ne bih uradio to i to… ma nikad – nikad“. Eh, prodje neko vrijeme od te vaše izjave, a vi i ne shvatite kad vrlo nonšalantno predjete granicu istog tog „nikad“ koje ste jednom izgovorili. Ja danas samo molim da mi neka viša sila da snagu da sagledam oblik sata ovog, i da, ma kako da se završi, nakon toga ne smijem reći „nikad više“.