medjuvrijeme

Do gole istine svučena želja stoji na otoku kamene samoće. Koliko god da je jasna i čista, vidljiva i čedna, ostaje zakopana mjestom; ukorijenjena komadićima davno razbijenog ogledala, zamućenog stradanjem, suzama, tugama, prećutanim romanima. Nepregledni i široki putevi postaše neobilježene staze, uske, skučene, s pogledom na ponor. I taj se pogled jedared sunovratio, a s njim i ‘zera’ tla za pod cipelu budućim koracima.

Vrijeme je iluzija, ali idalje ne miluje. Ostao je krug, ponekad izgleda dovršeno, ponekad iscjepkano; sigurno je postalo samo da širiti se neće. Ostala je i jedna tačka u središtu njegovom, poput ose oko koje se ništa ne vrti. Božemoj, i stajati i gledati je takodjer dar. Uvjerili su me.

Odstajati i ogledati se – pa poći dalje, davno je prošlo vrijeme, ali to već pripada nekim bivšim životima. A druga je stvar što poneki tunel nema svoj kraj, i druga je stvar što su neke sudbine kao zimzeleno drveće, koje nijemo stoji, nikud se ne miče, ljudskom oku ugodno u svako godišnje doba, a njemu samom nelagodno od svoga postojanja i silnih, začudjujućih pogleda. Nažalost, uvijek je lakše pričati o onome što je „druga stvar“, što nije „moja stvar“, što je na margini i slično. A na koju se notu zakačio odgovor na „prvo i pravo pitanje“? Biće na neku koju mjesto ne drži, osim ako…

Tango. Svilena misao o tebi sačuvana od beskupuloznog izjedanja vremena. Znam, ne može se plesati u mjestu, ali još čuvam jedan ples duše, i zagrljaj vreo, taman za tvoj vrat. Još… Znam, prerano si otkinut notni zapis od srca, od mene, ali te pamti krvotok i drhtaj nedovršen; nije li dovoljno za čekanje?

Radi se o jednostavnom čekanju, da jedna kompozicija posloži svoje tonove, o čekanju koje će da ispuni posljednji tango za ono što nikad nismo bili. Bliskost ujednačenog ritma dvaju tijela jedini je damar još živom snu! Dugujem ti svaki neodsvirani takt koji od plesa radja poeziju. Duguješ mi pogled, koji, dugo traženim biserima, pravi ogrlicu za moj vrat.

Želja, i tuga, roj nedovršenih nota stvara ponekad rat; ruža puna trnja ometa mi horizonte snivanja; suze, izvjestan kraj,  pokrivač od paučine štiti me od noći… jer, noći su strašne. Tišina razlaže tijelo kao kakvu nepovezanu buku nenaštimani klavir. Misli se vrte u zanosu nadanja; još samo fragmentarno do sebe dopirem… tvoj dah mi treba u ličnost da me poveže. Ali…

Ako moju neveselu misao vjetar ikad spusti tebi na dlan, molim te, sklopi oči, prepusti se, zapleši s njom tango, onakav kakav nisi nikad plesao; neka taj ples bude sve što bili bismo mi… da nije nemilih darova stajanja i gledanja…

Noću su istine drukčije. I sve o čemu mislim kao da se raspukne po svojim šavovima, iako bih se danju mogla zaklinjati u sve svoje da su to ‘cijele’ ili ‘gotove’ stvari. Kad kažem stvari, mislim na sve ono što može biti predmet dodira, vidjenja, mišljenja… whatever… ok… Nisam jednostavna osoba, volim da komplikujem stvari…

Jesen se uvijek iznova čudno u meni uznemiri. Donese nove poglede, shvatanja i pitanja. Kao da se jedan krug zatvara, a novi otvara. Kao da postoje stvari koje jasnije vidim i bolje razumijem. No, isto tako novi se krug otvara, a s njime dolaze i nova nerazumijevanja.

Noću se tako uhvatim u koštac sa starim i novim krugovima. Bolje rečeno oni mene uhvate u kovitlac. Nije rijedak slučaj da noć probdijem budna, uvijena u jesenje magle; hladne, teške, tajnovite.

Tegle se za mnom kao predugi šal. Zapinju zdravorazumskim mislima tok. U stanju su da zamagle i najjasnije jasno donesenu odluku i iz krvnih žila izbiju nadu, pa skoro zauvijek.

Tako… noću se priče otvaraju kao babuške. I upravo kad mislim da je to – to, i da nema dalje… voilà! Ima još… priča u priči, istina u istini. Magla je sumnji saveznica. Umornom tijelu nepobjedivi neprijatelj. Hladni rat izmedju maglovitih noći i utegnute samoće, čini se, biće never ending story. I… ima još… priča u priči, istina u istini… Jedino čega nema, niti u magli, niti u snu, čak ni u najokrutnijoj prevari jeste zagrljaj. Malecki, ali topao i željeni. Onaj zbog kojeg maglovite noći mogu radjati sunčana jutra.

Izbjegavam ogledala, ali me jesen uhvati na prevaru.

Kako je tanka granica izmedju ljubavi i mržnje, kako je tanka granica izmedju svjesnog i nesvjesnog… kako su jaki okovi koje mi stavljaš… ili mi ih možda skidaš? Dovoljan je bio jedan tvoj dodir da pomiješam sve, da stvarne i imaginarne granice panu, da se samo stope u jedno, u nešto što je samo naše…

Taj jedan dodir sasvim je dovoljan da postanem sve ono što nikad nisam bila, da postanem jedna druga ja, koja ne da se samo prepušta tebi, već uživa u tebi, s tobom, svaki put zanosnije i uzvišenije. I umjesto one koja se lomi, i koja se bori sama sa sobom, umjesto one koja je zarobljena, postajem naprasno gospodar svoga tijela.

Prstima sam ti polako po ledjima pravila mapu, pravila svoj put ka nečemu novom, dok su usne nježno skidale vatru s usana tvojih. Da, volim baš taj tren, kad se vatra iz tijela tvoga razlijeva po meni, kad se vatra moga tijela razlijeva po tebi. Oh, kako je čaroban taj dodir usana.

Nije više bilo ni vremena ni granica, mi smo imali samo svoj prostor bez vremena i granica. Često si šaputao to da mi imamo samo prostor, ali bez vremena i granica, uživao si u tom saznanju, uživao si u tome što me tako lako ‘poništiš’, i to jednom tako trivijalnom izjavom. A svaki sam put pala na nju. Ne pitaj me zašto…

Ljubeći ti krajičak usana, grizući ti uvce, šaputala sam, više za sebe, nego za tebe, da pokušavam uliti nas u neki oblik… ‘Nas?’… To je bio prvi put da sam naglas, makar i tako nečujnim šapatom,  izgovorila tu riječ. I dok sam se toplim usnama spuštala prema tvome ramenu, osjetim dah tvoj na svome vratu, prošaputao si mi, od želje promuklim glasom: ‘Ne pokušavaj ništa, mi smo od tekućine koja se ne može uliti ni u jednu posudu.’ Kako pamtim te riječi… I kako ih nevjerovatno jasno čujem svaki put kad učiniš neku kretnju, pa makar i tako bezazlenu kao što je skloniti mi rukom kosu sa ramena, prebaciti je lagano niz ledja… Svaka kretnja, svaka tvoja kretnja učinjena ka meni, već je sama po sebi dovoljna prijetnja, korak jedan koji sluti da ćeš me opet, još jednom dovesti u stanje da mi šapatom prijetiš, nježno i mekano ‘dušo, ne pokušavaj ništa…’

Svaki tvoj pokret namjenjen meni, realna je opasnost, opasnost da ću se još jednom, ponovo, izgubiti u samoj sebi, u tebi, u nama, u nečemu što nema ni ime ni oblik. Ali, dok si mi tako blizu, ja samo poslušno šapućem: ‘Ne, ne pokušavam ništa.’ I dajem sve.