Nemir nikad ne putuje sam. Uvijek je tu pratnja i podrška… suludih pitanja koja čekaju svoje odgovore. Čekanjem se sami satjerujemo u ćošak. Kraj puta omedjen samo vazduhom koji udara jednoličan takt tenzije slobodi čija smo marioneta postali. Da mnogostruko znamo pogriješiti prema sebi, jasno je; ostaje nejasno zašto se greške ponavljaju, sumanuto se lančano povezuju, zapetljavaju i na koncu dave.
Negdje je memorisan odredjeni kod, u koji je stalo nešto od zapisane neminovnosti. Razumom se može obuhvatiti jedna takva činjenica. A je li to dovoljno da bi se zvalo skloništem ili opravdanjem? Ako ćemo žmuriti na jedno oko, možda. Ali opet samo djelimično. Medjutim, ne živi se život u dijelovima, već u svojoj punini. Niti su dijelovi ljudskih bića ono što nam je drago, što volimo, do čega nam je izuzetno stalo… Ne.
Negdje smo onda zaglavili. U procijepu izmedju sebe i sebe, u provaliji u kojoj stoji kamen bez postolja. Onako, kao čičak zakačen, ni manje ni više, nego na vazduh.
Uznemireni duhovi prošlosti i nevini duhovi života koji nadolazi svoje suočavanje trebaju nalijepiti na ovaj kamen. U igri plakanja zbog svega što priznajemo ili odbacujemo, zbog svega što je dalo kukavičluku vjetar u ledja, a hrabrosti korijen sasjeklo, zbog svih olovnih tuga i vulkanskih osjećanja… nestaće ono naizgled čvrsto tlo na kojem se kao upinjemo opstati. A onda? Ne, neće ostati strah, naprotiv…
Smanjiti procijep izmedju sebe i sebe, neminovnosti i realnog, sanjanog i proživljenog, ponekad može i suzama obilježeni put… Spiranjem, odnosno odbacivanjem svih onih djelimičnih, ili polovičnih ‘ja’ i svega onog što usporava hod po sadašnjosti, za posljedicu donosi jasan pogled na sopstveno biće, ali ne bilo kakvo već – cijelo; biće, koje hodi noseći čiste vidike na svojim putevima zadovoljstva i mira.
liliana