medjuvrijeme

U koje nebo ti sada gledaš?

U čijim očima dio sebe tražiš?

…

Zašto baš u ovom trenu slutim

strah se tvoj raspuko

u staklenu ciku.

Pogledaj u sebe…

Šta primaš: ljubav ili naviku?

Priznaj,

makar ljubičastom naivnom oblaku,

kakve plamene dubine u sebi ćutiš.

Priznaj,

makar držeći skrštene prste na ledjima,

kao što nijemima usne svoje držiš.

Tiho na zapadu

jenjava sunca jesenjeg sjaj,

iz odškrinute škatule srca

dopire loman glas.

Znam, to se užareno u tebi

želja rasplamsava,

dok guši je omča

davno propalih godina.

Ja mogu sjenu na sjenu

i laž na laž slagati,

i nijeme ljubičaste oblake

još dugo čekati.

A ti…

Kad u postelju za dvoje

legneš sam

u svoj ispruženi dlan

pogledaj…

Čuješ li linije života riku?

Odgovori.

Šta držiš: ljubav ili naviku?…

Noću su istine drukčije. I sve o čemu mislim kao da se raspukne po svojim šavovima, iako bih se danju mogla zaklinjati u sve svoje da su to ‘cijele’ ili ‘gotove’ stvari. Kad kažem stvari, mislim na sve ono što može biti predmet dodira, vidjenja, mišljenja… whatever… ok… Nisam jednostavna osoba, volim da komplikujem stvari…

Jesen se uvijek iznova čudno u meni uznemiri. Donese nove poglede, shvatanja i pitanja. Kao da se jedan krug zatvara, a novi otvara. Kao da postoje stvari koje jasnije vidim i bolje razumijem. No, isto tako novi se krug otvara, a s njime dolaze i nova nerazumijevanja.

Noću se tako uhvatim u koštac sa starim i novim krugovima. Bolje rečeno oni mene uhvate u kovitlac. Nije rijedak slučaj da noć probdijem budna, uvijena u jesenje magle; hladne, teške, tajnovite.

Tegle se za mnom kao predugi šal. Zapinju zdravorazumskim mislima tok. U stanju su da zamagle i najjasnije jasno donesenu odluku i iz krvnih žila izbiju nadu, pa skoro zauvijek.

Tako… noću se priče otvaraju kao babuške. I upravo kad mislim da je to – to, i da nema dalje… voilà! Ima još… priča u priči, istina u istini. Magla je sumnji saveznica. Umornom tijelu nepobjedivi neprijatelj. Hladni rat izmedju maglovitih noći i utegnute samoće, čini se, biće never ending story. I… ima još… priča u priči, istina u istini… Jedino čega nema, niti u magli, niti u snu, čak ni u najokrutnijoj prevari jeste zagrljaj. Malecki, ali topao i željeni. Onaj zbog kojeg maglovite noći mogu radjati sunčana jutra.

Izbjegavam ogledala, ali me jesen uhvati na prevaru.

Dugujem objašnjenje… i sebi i drugima. Ih, kamo sreće da je samo jedno… ma dugujem mnogo i mnogima…

Volim jesen, ovu tihu jesen, koja ćuti a lagano se uvlači u naše duše, otkrivajući u njima tajne snove i isto toliko tajne, a magične puteve ka novom i drugačijem, budi u nama svijest o prolaznosti, o padanju, a opet nekako budi i nadu u jedno novo radjanje i jedno novo dizanje.

Malo sam konfuzna… oprostićete mi. Možda ja samo tražim opravdanje za svoje ponašanje, nazivajući lažnim imenima sve one stvari kojima ne želim nikad ni ugledati pravu, validnu legitimaciju, na kojoj bi bilo ispisano valjda njihovo pravo ime. Zovem stvari onako kako ja želim da se zovu, vidim samo ono što hoću da vidim. Ili se još jednom samoobmanjujem?!

Sipaš svoje strašću zadojene riječi u ovu čašu… tamne su, kao i vino koje si pio, a slatkasto gorke, baš kao što ti sav i jesi. Sam čašu puniš, sam je ispijaš kao da si dovoljan samome sebi. A nisi, priznao si to u jednom trenutku slabosti. Koji si ti srećnik, ti imas samo jedan svoj trenutak slabosti, a ja ih imam stotine, nataložene u podrum… pih, pričam o njima kao o domaćem vinu, ljubomorno čuvanom za posebne goste, i kao da će godinama takvi trenuci dobiti na vrijednosti. Eh, ovo je baš bio loš pokušaj vlastite poraze doživjeti kao pobjede. (Nekad sam to jezivo dobro znala i umjela, sad malo toga znam i umijem.)

Nisi sam sebi dovoljan, samo misliš da jesi, predstavljaš se takvim… Cio si samo dok imaš u šta da se ulijevaš. To je krasni smisao tvog postojanja. A odlučio si ulijevati se u mene, bez pardona, kao u nešto što je oduvijek tvoje. I mrzim što si tako odlučan, mrzim što mi oduzmeš svaki dah i svaki tren u kojem bih mogla, ma samo i pokušati, da ti se suprotstavim. Mrzim što si tako samouvjeren, mrzim što ti oblikuješ ovo staklo, i stvaraš oblik koji će tebe najviše zadovoljiti.

Mrzim… Mrzim što mi sve to, negdje u nekoj drugoj i dalekoj meni – godi. Budiš u toj drugoj meni, davno uljuljkane u siguran san, one čiste životinjske nagone! Da, i trebam li ti reći koliko mrzim to? Ili pak, volim? Ne znam sad šta sam htjela reći…

Budiš u meni neku drugu ženu, koja nikad nije željela isplivati na površinu. A uspavljuješ onu prvu, koja vjeruje da strast i ljubav nikad nisu bili isto, i da savršeno mogu postojati odvojeni jedno od drugog. Ovoj ćeš prvoj meni lukavo otpjevati neku dragu uspavanku za laku noć, u jednoj malo prohladnoj jesenjoj noći, kiša će dobovati po prozorima, samo da bi i ona stavila do znanja da si apsolutno u pravu, da bi te podržala i dala novi smisao tvojoj uspavanci. U sljedećem trenu budit ćeš ovu drugu mene, takodjer uz dobovanje kiše… kiše, koja će ti opet dati podršku, u jednom drugom ritmu. Ova “druga” pomisliće, strast je valjda ono što piše na tvojim ličnim dokumentima umjesto imena. Pomisliće, ali samo na kratko. A dugo će ostati ubjedjena da jesen ima veze s cjelokupnim njenim bićem i stanjem, nastaviti kriviti kišu i opalo lišće na bulevarima ove svoje druge duše za sve što čini ili ne čini. (Makar imam toliko snage da mogu naći opravdanje za ovu oluju…)

Rekoh li da volim jesen, ovu tihu i tajnovitu jesen? Ah, da… jesam, to sam rekla na početku. Pa to sam samo i htjela da kažem.