Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put predje sav, do kraja. I tuda putujem, gledajuci, gledajuci bez daha. (M.A.)
Samo ona trpi sve laži svijeta od njegovog postanja do beskonačnosti.
Nije slučajno da upravo ova rječca igra posebnu ulogu, ulogu veznika u poredbenim rečenicama. A rečenice nikad nisu same sebi svrha, već odraz stanja, načina, odnosa subjekata i objekata, radnji i sl. Rječca “kao” i veznik “kao” s našom svakodnevnicom igraju vertigo. Umješno, i naizgled bez naše svijesti i prisustva… Mi smo samo subjekti koji misle da imaju svoje tlo pod svojim nogama.
***
Kao novo budjenje, kao blistavo jutro, kao sunčano nebo, kao muzika sa radija. Kao crna kafa, kao sjaj u očima, kao nova haljina, kao ruž na usnama. Kao poljubac na vratima, kao novi radni dan, kao dobar posao, kao divan san.
Kao uspjeh i priznavanje, kao sjajan šef, kao odgovornost, kao pohvalna riječ. Kao ispunjenje želja, kao ja sam neko, kao mogu sve, kao bez mene se ne može.
Kao čist javni prevoz, kao mlijeko i hljeb, kao žurba kući, kao lijepa vijest. Kao dan je divan, kao čekam te, kao pogled podrške, kao razumijevanje.
Kao ručak podgrijan, kao za sutra plan, kao ispeglana košulja, kao za ljubav ram. Kao izgubljeni daljinski, kao svadja susjeda, kao tajni razgovor, kao plašt ćutanja.
Sve je kao… ili možda skoro sve?
Kao tišine val, kao pogled sumnje, kao teški žal, kao smješak slab? Kao maštanje o sreći, kao gorki okus olova, kao preko sebe preći, kao lažna nadanja?
I kao još jednom laku noć, i kao umor hronično lažan, i kao druga strana kreveta, i kao pogled s prozora prazan? I kao trenutak usamljenosti, i kao vječnost laganja, i kao suza u oku, i kao divna balada padanja?
Svako novo jutro nekome je porod radosti, a nekome tuge. Zimska jutra osviću uz prilično bolne porodjajne muke, s tom razlikom što postoje ljudi koji uz jedan „hop“ uskoče u polutamu novog dana, a drugi se spretno ili manje spretno sa kapom punom bola provuku kroz dnevnu svjetlost.
Koliko smo glumci? Naturščici koji svoje role igraju oskarovski sjajno?! Brojite li u sebi sve one kojima biste rado zakačili o revere maramicu vezenu, moliću lijepo, zlatnim koncem s ovim natpisom? A gdje ste vi; gdje sam ja na ovim izlizanim daskama pretvaranja?
Biti društveno prihvaćen postulat je današnjice, i to zakucan na onom suludom broju jedan. Biti prvi u svemu i svačemu, nepitajući za cijenu, vrlo je primamljiva ponuda, reklo bi se. No… glumci, makar i ovi profesionalni naturščici vole da mijenjaju odijela, namještaju svjetlo pozornice kako im volja, i kad im se baš ne svidja ugao naći će vrlo brzo podobnog reditelja da reflektor obasja baš njih i njihov „oreol“. Tja… nisu operski pjevači, mada, božemoj, glumci i to mogu biti, pa će operske arije, bez pardona, „virtuozno“ izvesti. Ne učini li vam se često da su bespotrebno bučni? Ne čini vam se – jesu, i to toliko da od njihovih glasova, njihovog nastojanja da se kompletno i bezukusno upakuju u „savremeno lijepo“ i ne razumijete salvu izgovorenih riječi koje su od svoje suštine sramotno ogoljene i svedene na svoju žalosnu, beskrupuloznu formu. Znam da svijet ovaj nije zbog mene same stvoren, ali pronicljivo gledajući prema „pozornici“ teško se otimam dojmu da svijet jeste za „takve“ ili „onakve“ glumce stvoren.
Biti cjelina i biti svoj, biti ono što čovjekov istinski duh traži od njega nije više medju ličnim ciljevima koji se nalaze na vrhu piramide ljudskosti.
Ako pretjerujem, ne želim da se izvinjavam; čak ni ako se tu radi samo o decembru… Postoje datumi s kojima ne možete učiniti ništa, osim mirno čekati da prodju, kao što postoje i ljudi koje nikad ne poželite sresti.
Ljepota je stvar nutarnjeg, ne stvar obličja materijalnog. Sloboda je djelanje iz ljubavi, a bez boje moranja i interesa. Ljubav je onaj duboki treptaj u nama koji je prethodnica svakom smislenom životnom koraku. Griješim? Onda je to moja intimna stvar, ljuljaću svoju iluziju na drhtavim rukama sna.
Kad se navuku zavjese, imate li ideju šta ostane na „pozornici“ i iza nje? Postoje znanja koja ne želimo znati, ali su tu, za našim petama…
Ukoliko ste pak od onih „drugih“ koji, uprkos i uprkos, duši haljinu osmijeha rado odijevaju, onda znam da ćete radije vjerovati i osjećati ono što jeste i što je datost u vašoj toploj loži, jer – postoje znanja koja su naša, procesom iskustava utisnutih na kožu, kao i procesom proživljenih emocija stvarana. Takvim je znanjima prijeko potrebno priznanje.
Savršenstvo ne postoji i to je jasno.
Stoga… iz sumornog jutra zakoračih u decembarski hladan dan noseći pod miškom skrivenu tugu, a pod srcem toplu nadu; nadu da ću u svom malom svijetu svojim dragim, velikim ljudima uspjeti našarati krasotice duge u očima. Osmijehom. Uprkos… i uprkos!
Noću su istine drukčije. I sve o čemu mislim kao da se raspukne po svojim šavovima, iako bih se danju mogla zaklinjati u sve svoje da su to ‘cijele’ ili ‘gotove’ stvari. Kad kažem stvari, mislim na sve ono što može biti predmet dodira, vidjenja, mišljenja… whatever… ok… Nisam jednostavna osoba, volim da komplikujem stvari…
Jesen se uvijek iznova čudno u meni uznemiri. Donese nove poglede, shvatanja i pitanja. Kao da se jedan krug zatvara, a novi otvara. Kao da postoje stvari koje jasnije vidim i bolje razumijem. No, isto tako novi se krug otvara, a s njime dolaze i nova nerazumijevanja.
Noću se tako uhvatim u koštac sa starim i novim krugovima. Bolje rečeno oni mene uhvate u kovitlac. Nije rijedak slučaj da noć probdijem budna, uvijena u jesenje magle; hladne, teške, tajnovite.
Tegle se za mnom kao predugi šal. Zapinju zdravorazumskim mislima tok. U stanju su da zamagle i najjasnije jasno donesenu odluku i iz krvnih žila izbiju nadu, pa skoro zauvijek.
Tako… noću se priče otvaraju kao babuške. I upravo kad mislim da je to – to, i da nema dalje… voilà! Ima još… priča u priči, istina u istini. Magla je sumnji saveznica. Umornomtijelu nepobjedivi neprijatelj. Hladni rat izmedju maglovitih noći i utegnute samoće, čini se, biće never ending story. I… ima još… priča u priči, istina u istini… Jedino čega nema, niti u magli, niti u snu, čak ni u najokrutnijoj prevari jeste zagrljaj. Malecki, ali topao i željeni. Onaj zbog kojeg maglovite noći mogu radjati sunčana jutra.
Izbjegavam ogledala, ali me jesen uhvati na prevaru.
Egoizam, sebičnost, bahatost, hvalisavost, ponos (bez temelja) i šta sve ne, ne mogu da se sjetim sad brojnih „za današnji kvazisvijet laskavih“ osobina koje pojedinciimaju.
Danas se život sveo na kredit, u svoj svojoj bijedi. Živimo na kredit, umiremo na kredit, radjamo se i umiremo kreditirajućisve same kvazivrijednosti, nažalost. Ne želim generalizirati stvari, o ovome govorim kao ojednom sveprisutnom i stvarnom faktu. Ali, i to je samo pravilo, koje ima svoje izuzetke, naravno. Kao i svako pravilo. Uostalom… ne znam ni što sam spomenula ovaj kredit…
Vrludaju mi umorne misli od ljudskog jada, onog nužnog, do jedne druge ljudske bijede, one koja nije nužna, a mnogo više i češće nas ostavi puste i siromašne. Oh, itekako nas ostavi puste i obezvrijedjene!
Kažu ljudi smo, pa griješimo. Pih, koliko je malih sitnih duša našlo u ovoj rečenici opravdanje za sve što oni „jesu“. Nemamo mi pojma koliko smo sitni.
Ali, ima onih koji su sebi vrlo veliki i važni, i misle da moraju takvi biti i svima nama ostalima. Izvinjavam se, nisam vas baš odmah prepoznala. Takve su osobe „obogaćene“i sve silnim vrlinama koje pomenuh na početku. To valjda ide sve u paketu, šta li?!
Danas je ideal biti sebičan, pohlepan, biti uvijek upravu, imati uvijek „ispravan“ stav, znati sve „bolje“ od svih, idealno ste „podobni“ ako nemate ni trunke razumijevanja za ostatak ljudskog roda. Jer Bože, ko su svi ti mali ljudovi?! Nedostatak komunikacije plodno je tlo za razvijanje ovih i ovakvih koji nose ovo sjeme, jaojjj, ma to se razvija očas posla, ide taj razvoj ovih kliconoša, nosilaca nekog čudnog virusa koji se zove „današnjica“ vrlo brzo. Oni su baš iskoristili sve prednosti napretka XXI vijeka. Ne čase ni časa da sebi opskrbe sve što su naumili. Sredstvo nije bitno.
A gdje li se to izgubio „Čovjek“, pitam se. Ima li još negdje, makar i u tragovima, živih onih Velikih, u koje smo se zaklinjali? Ima li još onih koji će nas obradovati svojim pogledom, nasmijati zdravom šalom, potapšati po ramenu kad nam nije dobro, saslušati kad nam sve niz brdo krene, onih koji će razumjeti svu ljudsku sreću i ljudsku tugu, onako čistu, neokaljanu virusom „današnjice“?
Ustajem svako jutro pitajući se ko li će mi to danas dati „kredit“, uslovno rečeno. Ovdje ne mislim na onu vrstu kredita koju maloprije spomenuh. Da, ovo je jedan drugi, drugačiji „kredit“, onaj s nalogom da nekom budem prijatelj, da mu budem čovjek i da mi bude čovjek, da ga razumijem, da plačemo i smijemo se zajedno, da se očima sporazumijevamo, da svaki trzaj lica ima svoje značenje koje ne treba riječi, bilo kakve. Da… to mi je prva jutarnja misao. I onda slijedi druga, a to je: kako ću s velikom radošću vraćati takav „kredit“, istom takvom snagom, pažnjom, ljubavlju, smijehom i suzama s kojima sam ga i dobila. Namjerno sam ovdje upotrijebila riječ „kredit“. Zašto? Zato što – koliko daješ, toliko valjda i primaš. Makar bi trebalo da je tako. Trebalo, ali nije baš.
Pokušavam graditi svoj mali svijet, u kojem će sve biti onako kako ja želim, gdje neće biti kvaziživota, kvaziprijateljstva, ni kvaziumiranja. Želim širom otvoriti vrata svog svijeta „Čovjeku“. Znam da postoji još negdje, možda se malo stidi, ali znam da postoji i hoću da vjerujem da postoji.
A svi vi koji ste se prepoznali u prvoj kategoriji, o kojoj sam pričala na početku ove priče, možete ostati u svom lažnom postojanju koliko vas volja, ali evo samo da vam kažem da biti „Čovjek“ - ne boli, nimalo. Postoji svijet i mimo vašeg! Čudite se?! Daaaa, drznuo se pa postoji. Stvarno. Istina je samo da se „ne isplati“ onako kako biste vi to željeli. Ali, hajd’ sad, to će biti neka druga priča.
No, sve ima svoju „cijenu“. Ja svoju već plaćam. I nije mi žao.
Budim se tog jednog jutra u maju, koje je po svemu trebalo biti isto kao i mnoga moja jutra. Ali će se vrlo brzo ispostaviti da to jutro nije, i neće nikad biti, samo jedno u nizu mojih dragih i običnih majskih jutara. Biće to jutro obilježeno flomasterom u boji na mom malom kalendaru.
Prva kafica, moja crno-bijela šolja za kafu, ja je volim zvati „moj crno-bijeli svijet“, šminkanje, spremanje za posao… sve je najavljivalo još jedan sasvim običan dan. Dolazak na posao, uključujem kompjuter, gledam odsutno u prošarano nebo, ovo je jutro koje je prethodna noć kupala dugo, dugo, suzama svojim, kišom svojih tajni, otkidalo se nešto u toj prethodnoj noći, otkidalo se od nje same, da bi nama uljepšalo dan. Stajala sam tako, udišući svježinu tog okupanog jutra.
Buka automobila na raskršću, prekinula je tok mojih misli. Vratila sam se za sto. Počela provjeravati elektronsku poštu. Razvrstala mailove po važnosti, u glavi već praveći plan, odakle i kako početi s današnjim obavezama. Nakon što sam složila par kockica u svojoj glavi, udjem i na jednu baš onako čisto ličnu adresu, koja nema vezes poslom, i nalazim mail, od nekoga od koga mail nisam dobila odavno.
Da čudo bude veće, nije to bilo samo par rečenica, koje liče na tu osobu, bio je to jedan dugi, dugi mail, priča razdvojena paragrafima, čak… Pismo pisano u gluho doba noći, samo ne znam kome… U prvi momenat sam pomislila greška je. Ovo može biti samo greška. U nevjerici, vratim se na početak pisma, i počnem da čitam. Tek onda mi je došlo do mozga, u nazivu maila stoji „Bez cenzure“ – nasmijala sam se. Čitam, i ne vjerujem svojim očima. Čitam i pitam se da li je stvarno moguće da neko ko nosi oklop svoj uvijek sa sobom tako otvori svoje srce preda mnom. Nikad ni naslutiti nisam smjela da taj Limenko, kako sam ga uobičavala zvati, od milja, u šali, zaista ima svoje, živo srce ispod oklopa kojim je ovijen.
Jednom sam davno istoj toj osobi rekla da u biti od života i ljudi ne očukujem mnogo, bolje reći da sam naučila da ne smijem očekivati mnogo, rekla sam: što manje očekujem, manje ću se razočarati, a sve što dobijem, više ću cijeniti.
Pamtio je tu rečenicu, bila mu je na neki način šlagvort za cijelo pismo pisano u toj čudnoj majskoj noći. Da li da prenosim riječi iz pisma ovdje? Ne, za to nemam snage, evo sve nekako okolišam, ja ne mogu ni prenijeti sve što je on napisao. Ne mogu prenijeti tu emociju, tu energiju, koju je udahnuo svojim riječima. Ne, ne mogu još ni danas vjerovati da je stvarnost to što je rekao. Ne mogu… a želim povjerovati da stvari stoje u životu onako kako stoje u tom pismu, želim povjerovati da mu značim makar i dijelić onoga što on znači meni. Želim, a i bojim se osjećaja ovog. Strašno se bojim. Bojim se jer ne razumijem šta ga je nagnalo na takvo pisanje, tek tako, odjednom. Ili ja samo mislim da je odjednom?! On je taj koji je pokušavao održavati neku distancu izmedju nas, krijući se iza navodnog prijateljstva, a znam da je svjestan da smo tu tanku, nevidljivu granicu davno prešli. Ne želim te izgubiti, jako mi je stalo do tebe, do nas… i slične riječi prosto ne liče na njega, a ja sjedim i čitam ih. Kako?
Zbunjena sam ostala totalno, i taj dan, i danima poslije toga. Na brzinu sam se izlogovala, kao da bježim, kao da će sve što je rečeno u jednom pismu, zauvijek nestati samo ako ja ne gledam više u to. A neće, znam. (Ih, ovo mi je uža specijalnost, zavaravati samu sebe!)
Kako sada nastaviti radni dan? Kako znati šta je važno, a šta hitno? Više ništa ne znam… Da li je važnije sabrati svoje osjećaje i stati pred njih uzdignute glave, da li je važnije ostaviti posao i tom dragom „nekome“ napisati pismo, da li je možda ipak važnije završiti planirane poslove?… O kako mi je tog jutra trebao neko da mi naredjuje šta da radim! Očito sama nisam bila sposobna za bilo kakav oblik organizacije i rada. Užas…
Ponovo sam ustala, stala pokraj prozora, nastavila gledati u prošarano nebo, ovog divnog okupanog jutra, koje je nastalo tako što se nešto otkidalo u prethodnoj noći, od nečega, od nekoga, da bi nekom drugom uljepšalo dan. A možda i više od jednog dana.
liliana