medjuvrijeme

Do gole istine svučena želja stoji na otoku kamene samoće. Koliko god da je jasna i čista, vidljiva i čedna, ostaje zakopana mjestom; ukorijenjena komadićima davno razbijenog ogledala, zamućenog stradanjem, suzama, tugama, prećutanim romanima. Nepregledni i široki putevi postaše neobilježene staze, uske, skučene, s pogledom na ponor. I taj se pogled jedared sunovratio, a s njim i ‘zera’ tla za pod cipelu budućim koracima.

Vrijeme je iluzija, ali idalje ne miluje. Ostao je krug, ponekad izgleda dovršeno, ponekad iscjepkano; sigurno je postalo samo da širiti se neće. Ostala je i jedna tačka u središtu njegovom, poput ose oko koje se ništa ne vrti. Božemoj, i stajati i gledati je takodjer dar. Uvjerili su me.

Odstajati i ogledati se – pa poći dalje, davno je prošlo vrijeme, ali to već pripada nekim bivšim životima. A druga je stvar što poneki tunel nema svoj kraj, i druga je stvar što su neke sudbine kao zimzeleno drveće, koje nijemo stoji, nikud se ne miče, ljudskom oku ugodno u svako godišnje doba, a njemu samom nelagodno od svoga postojanja i silnih, začudjujućih pogleda. Nažalost, uvijek je lakše pričati o onome što je „druga stvar“, što nije „moja stvar“, što je na margini i slično. A na koju se notu zakačio odgovor na „prvo i pravo pitanje“? Biće na neku koju mjesto ne drži, osim ako…

Tango. Svilena misao o tebi sačuvana od beskupuloznog izjedanja vremena. Znam, ne može se plesati u mjestu, ali još čuvam jedan ples duše, i zagrljaj vreo, taman za tvoj vrat. Još… Znam, prerano si otkinut notni zapis od srca, od mene, ali te pamti krvotok i drhtaj nedovršen; nije li dovoljno za čekanje?

Radi se o jednostavnom čekanju, da jedna kompozicija posloži svoje tonove, o čekanju koje će da ispuni posljednji tango za ono što nikad nismo bili. Bliskost ujednačenog ritma dvaju tijela jedini je damar još živom snu! Dugujem ti svaki neodsvirani takt koji od plesa radja poeziju. Duguješ mi pogled, koji, dugo traženim biserima, pravi ogrlicu za moj vrat.

Želja, i tuga, roj nedovršenih nota stvara ponekad rat; ruža puna trnja ometa mi horizonte snivanja; suze, izvjestan kraj,  pokrivač od paučine štiti me od noći… jer, noći su strašne. Tišina razlaže tijelo kao kakvu nepovezanu buku nenaštimani klavir. Misli se vrte u zanosu nadanja; još samo fragmentarno do sebe dopirem… tvoj dah mi treba u ličnost da me poveže. Ali…

Ako moju neveselu misao vjetar ikad spusti tebi na dlan, molim te, sklopi oči, prepusti se, zapleši s njom tango, onakav kakav nisi nikad plesao; neka taj ples bude sve što bili bismo mi… da nije nemilih darova stajanja i gledanja…

Noću su istine drukčije. I sve o čemu mislim kao da se raspukne po svojim šavovima, iako bih se danju mogla zaklinjati u sve svoje da su to ‘cijele’ ili ‘gotove’ stvari. Kad kažem stvari, mislim na sve ono što može biti predmet dodira, vidjenja, mišljenja… whatever… ok… Nisam jednostavna osoba, volim da komplikujem stvari…

Jesen se uvijek iznova čudno u meni uznemiri. Donese nove poglede, shvatanja i pitanja. Kao da se jedan krug zatvara, a novi otvara. Kao da postoje stvari koje jasnije vidim i bolje razumijem. No, isto tako novi se krug otvara, a s njime dolaze i nova nerazumijevanja.

Noću se tako uhvatim u koštac sa starim i novim krugovima. Bolje rečeno oni mene uhvate u kovitlac. Nije rijedak slučaj da noć probdijem budna, uvijena u jesenje magle; hladne, teške, tajnovite.

Tegle se za mnom kao predugi šal. Zapinju zdravorazumskim mislima tok. U stanju su da zamagle i najjasnije jasno donesenu odluku i iz krvnih žila izbiju nadu, pa skoro zauvijek.

Tako… noću se priče otvaraju kao babuške. I upravo kad mislim da je to – to, i da nema dalje… voilà! Ima još… priča u priči, istina u istini. Magla je sumnji saveznica. Umornom tijelu nepobjedivi neprijatelj. Hladni rat izmedju maglovitih noći i utegnute samoće, čini se, biće never ending story. I… ima još… priča u priči, istina u istini… Jedino čega nema, niti u magli, niti u snu, čak ni u najokrutnijoj prevari jeste zagrljaj. Malecki, ali topao i željeni. Onaj zbog kojeg maglovite noći mogu radjati sunčana jutra.

Izbjegavam ogledala, ali me jesen uhvati na prevaru.

Lomim se danas, sve se u meni buni i prkosi nečemu čemu ni sama još ne znam ime. Osjećam se kao tanka čaša za vino, radjena od finog i tanušnog stakla, brušena i oblikovana do krajnje perfekcije, a stvorena samo za grijeh, samo…

Ne znam šta radim, i ne znam šta zelim, evo sad, u ovom trenu. Iz duboko zatravljene podsvjesti pokušava se probiti spoznaja da ja nisam neko ko ne zna šta hoće u životu i od života, ali, avaj! Toj spoznaji puta do mene nema. Makar danas…

Lomim se… prelama se svaki atom moga tijela, svaki atom ove tanke duše, prelamam se ne na dva dijela, na milion njih, pa se ti dijelovi prelamaju na novih milion komadica.

Jednom je neko rekao da Bogu nije teško ispuniti nama svaku zelju, samo kada mi znamo šta tačno želimo i ako to iskreno želimo, parafraziram, neka mi oprosti osoba od koje sam ovo čula. Ja vjerujem u ove riječi, vjerujem da bi mi Bog ispunio želju, samo kada bih ovog trena bila u potpunosti iskrena prema sebi i naglas rekla šta želim. Samo toliko iskrena bih trebala biti. A ja to nisam… Stid me je… sebe same… Ja bježim od sebe same, i istoj toj sebi se vraćam, jer nemam kome. (Ili mislim da nemam kome?!) Živim u krugu, zidanom od starog kamena, i nema vjetra, ni takve oluje koja bi mogla da se probije kroz takav kamen i takav zid.

I šta je onda ovo? Šta je ova praznina, kako se ona uvukla u moj dobro čuvani krug? Hoće li mi ikad iko reći kako i zašto ja ovu prazninu vidim i osjećam kao puninu, kako sam ispražnjena i ispunjena u jednom jedinom trenu? Da li ja ovo i mrzim i volim, da li se i stidim i ponosim u jednoj te istoj sekundi, ovoga što zovu vrijeme?

Naposlijetku će, nadam se, neko ili nešto da mi otvori oči… da odgovori na ova pitanja. Možda sam samo blesavo zbunjena, možda nisam ni prva ni posljednja kojoj se nešto slično dešava. Možda… A bojim se da sam samo bila nesmotreni čuvar svoga kruga u hiljaditom djeliću sekunde, a da je upravo taj maleni djelić sekunde bio sasvim dovoljan da me ovako isprazniš i ispuniš u isto vrijeme.

Pješčani sam sat. A ti njegov zadovoljan i sretan vlasnik.