Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put predje sav, do kraja. I tuda putujem, gledajuci, gledajuci bez daha. (M.A.)
Samo ona trpi sve laži svijeta od njegovog postanja do beskonačnosti.
Nije slučajno da upravo ova rječca igra posebnu ulogu, ulogu veznika u poredbenim rečenicama. A rečenice nikad nisu same sebi svrha, već odraz stanja, načina, odnosa subjekata i objekata, radnji i sl. Rječca “kao” i veznik “kao” s našom svakodnevnicom igraju vertigo. Umješno, i naizgled bez naše svijesti i prisustva… Mi smo samo subjekti koji misle da imaju svoje tlo pod svojim nogama.
***
Kao novo budjenje, kao blistavo jutro, kao sunčano nebo, kao muzika sa radija. Kao crna kafa, kao sjaj u očima, kao nova haljina, kao ruž na usnama. Kao poljubac na vratima, kao novi radni dan, kao dobar posao, kao divan san.
Kao uspjeh i priznavanje, kao sjajan šef, kao odgovornost, kao pohvalna riječ. Kao ispunjenje želja, kao ja sam neko, kao mogu sve, kao bez mene se ne može.
Kao čist javni prevoz, kao mlijeko i hljeb, kao žurba kući, kao lijepa vijest. Kao dan je divan, kao čekam te, kao pogled podrške, kao razumijevanje.
Kao ručak podgrijan, kao za sutra plan, kao ispeglana košulja, kao za ljubav ram. Kao izgubljeni daljinski, kao svadja susjeda, kao tajni razgovor, kao plašt ćutanja.
Sve je kao… ili možda skoro sve?
Kao tišine val, kao pogled sumnje, kao teški žal, kao smješak slab? Kao maštanje o sreći, kao gorki okus olova, kao preko sebe preći, kao lažna nadanja?
I kao još jednom laku noć, i kao umor hronično lažan, i kao druga strana kreveta, i kao pogled s prozora prazan? I kao trenutak usamljenosti, i kao vječnost laganja, i kao suza u oku, i kao divna balada padanja?
Onaj ko je jednom držao kist u ruci pozna uzvišeni drhtaj duše u trenu kad magija radjanja nove slike polako ispliva na svjetlost sunca. Puls stvaranja lagano udiše život tihoželjenom, dugomišljenom, tajnočekanom… Priča jedna, a čarolija hiljadu i jedna.
Maleni je kist otrgnut jednoj dječijoj ruci, davno; sagorio je u pepelu nevinih, al’ silom sahranjenih snova. Godine su donosile teška sunca i mutne oblake, ma sjajne motive za prazninu i pustoš, pa može li onda u cvatu iskidani cvijet ponovo biti otvoren i lijep?
Izmedju dvaju obala Nekada i Sad drijema beživotna jara, lebde bezbojni ljudi, bezoblične stvari, na tren se čine kao u najlon umotani, neko bi rekao i novi, a neotpakovani. Drijema metež od ispreturanih godina, umornih od vertigo plesova, nedovršenih i blijedih; i sve su one pale odjednom, naprečac, kao na kraju bitke, u momentu kad je i vremensko klatno izgubilo interes za njih.
Ne postoji filmska traka toliko duga ni takvog kvaliteta da bi na sebi podnijela svekolika trajanja i istrajavanja koja ne vode nikuda; otuda je i jednolični šum nade utihnuo, izgubio se kao tudj. Samoća u svečanoj haljini tišine tu se ukopala… Mimo, van, tamo, negdje, nešto… je prolazilo.
***
Nijemost koja se razliježe od obale do obale narušena bi stidljivim kretanjem. Negdje na dnu, ispod tereta izgorijelih olupina, sada već stari kist pokazivao je mimikom slabašne znakove… avaj! Ali, ko umije da ih iščita? Prah se krunio, česticama pričao, pokazivao…
Kist je bio poklonjen djetetu iskrenošću i nadom da će biti zvijezda vodilja, a ono čemu je udahnuta sudbina, mora svoj put i preći, takve se ne pita za vrijeme i način. Izgleda da ništa u životu nije slučajno. Srce je jedini most koji se možda i urušiti može, ali idalje kuca. Tuga pa vjera, strah pa snaga…
***
Nikad veće tišine, ni tjeskobnog proljeća kao što je ovo. Smanjuje se dah, pa skoro da ga nestaje. Sužavaju se vidici i svaki trepet oka prestaje. Baš, kao pred sve velike stvari. Tako tvrde oni koji znaju, pa valjda i znaju.
Jedno je nejasno svitanje uspjelo pronijeti dašak nekakvog krnjeg sunca do kista i njegovog praha. Šarali su nešto, kao u lahoru se prošivali, kao kroz dugu da je prošla želja… Njihov je šeret trajao tako dugo dok se ne ukaza zlatni ram. Za bijelo platno.
***
Kroz spuštene vjedje svijet se ne može gledati jasno, kao što nema ni slikara koji dušom ne gleda. Makar i kroz onaj slabašni dah, živ čovjek dušom glasno govori. Pa…
Otvorih oči i ugledah ram, dočeka me široko platno.
Progledah srcem, kist prosu zlatni prah, i pokrenu se vremena klatno.
Do gole istine svučena želja stoji na otoku kamene samoće. Koliko god da je jasna i čista, vidljiva i čedna, ostaje zakopana mjestom; ukorijenjena komadićima davno razbijenog ogledala, zamućenog stradanjem, suzama, tugama, prećutanim romanima. Nepregledni i široki putevi postaše neobilježene staze, uske, skučene, s pogledom na ponor. I taj se pogled jedared sunovratio, a s njim i ‘zera’ tla za pod cipelu budućim koracima.
Vrijeme je iluzija, ali idalje ne miluje. Ostao je krug, ponekad izgleda dovršeno, ponekad iscjepkano; sigurno je postalo samo da širiti se neće. Ostala je i jedna tačka u središtu njegovom, poput ose oko koje se ništa ne vrti. Božemoj, i stajati i gledati je takodjer dar. Uvjerili su me.
Odstajati i ogledati se – pa poći dalje, davno je prošlo vrijeme, ali to već pripada nekim bivšim životima. A druga je stvar što poneki tunel nema svoj kraj, i druga je stvar što su neke sudbine kao zimzeleno drveće, koje nijemo stoji, nikud se ne miče, ljudskom oku ugodno u svako godišnje doba, a njemu samom nelagodno od svoga postojanja i silnih, začudjujućih pogleda. Nažalost, uvijek je lakše pričati o onome što je „druga stvar“, što nije „moja stvar“, što je na margini i slično. A na koju se notu zakačio odgovor na „prvo i pravo pitanje“? Biće na neku koju mjesto ne drži, osim ako…
Tango. Svilena misao o tebi sačuvana od beskupuloznog izjedanja vremena. Znam, ne može se plesati u mjestu, ali još čuvam jedan ples duše, i zagrljaj vreo, taman za tvoj vrat. Još… Znam, prerano si otkinut notni zapis od srca, od mene, ali te pamti krvotok i drhtaj nedovršen; nije li dovoljno za čekanje?
Radi se o jednostavnom čekanju, da jedna kompozicija posloži svoje tonove, o čekanju koje će da ispuni posljednji tango za ono što nikad nismo bili. Bliskost ujednačenog ritma dvaju tijela jedini je damar još živom snu! Dugujem ti svaki neodsvirani takt koji od plesa radja poeziju. Duguješ mi pogled, koji, dugo traženim biserima, pravi ogrlicu za moj vrat.
Želja, i tuga, roj nedovršenih nota stvara ponekad rat; ruža puna trnja ometa mi horizonte snivanja; suze, izvjestan kraj, pokrivač od paučine štiti me od noći… jer, noći su strašne. Tišina razlaže tijelo kao kakvu nepovezanu buku nenaštimani klavir. Misli se vrte u zanosu nadanja; još samo fragmentarno do sebe dopirem… tvoj dah mi treba u ličnost da me poveže. Ali…
Ako moju neveselu misao vjetar ikad spusti tebi na dlan, molim te, sklopi oči, prepusti se, zapleši s njom tango, onakav kakav nisi nikad plesao; neka taj ples bude sve što bili bismo mi… da nije nemilih darova stajanja i gledanja…
Egoizam, sebičnost, bahatost, hvalisavost, ponos (bez temelja) i šta sve ne, ne mogu da se sjetim sad brojnih „za današnji kvazisvijet laskavih“ osobina koje pojedinciimaju.
Danas se život sveo na kredit, u svoj svojoj bijedi. Živimo na kredit, umiremo na kredit, radjamo se i umiremo kreditirajućisve same kvazivrijednosti, nažalost. Ne želim generalizirati stvari, o ovome govorim kao ojednom sveprisutnom i stvarnom faktu. Ali, i to je samo pravilo, koje ima svoje izuzetke, naravno. Kao i svako pravilo. Uostalom… ne znam ni što sam spomenula ovaj kredit…
Vrludaju mi umorne misli od ljudskog jada, onog nužnog, do jedne druge ljudske bijede, one koja nije nužna, a mnogo više i češće nas ostavi puste i siromašne. Oh, itekako nas ostavi puste i obezvrijedjene!
Kažu ljudi smo, pa griješimo. Pih, koliko je malih sitnih duša našlo u ovoj rečenici opravdanje za sve što oni „jesu“. Nemamo mi pojma koliko smo sitni.
Ali, ima onih koji su sebi vrlo veliki i važni, i misle da moraju takvi biti i svima nama ostalima. Izvinjavam se, nisam vas baš odmah prepoznala. Takve su osobe „obogaćene“i sve silnim vrlinama koje pomenuh na početku. To valjda ide sve u paketu, šta li?!
Danas je ideal biti sebičan, pohlepan, biti uvijek upravu, imati uvijek „ispravan“ stav, znati sve „bolje“ od svih, idealno ste „podobni“ ako nemate ni trunke razumijevanja za ostatak ljudskog roda. Jer Bože, ko su svi ti mali ljudovi?! Nedostatak komunikacije plodno je tlo za razvijanje ovih i ovakvih koji nose ovo sjeme, jaojjj, ma to se razvija očas posla, ide taj razvoj ovih kliconoša, nosilaca nekog čudnog virusa koji se zove „današnjica“ vrlo brzo. Oni su baš iskoristili sve prednosti napretka XXI vijeka. Ne čase ni časa da sebi opskrbe sve što su naumili. Sredstvo nije bitno.
A gdje li se to izgubio „Čovjek“, pitam se. Ima li još negdje, makar i u tragovima, živih onih Velikih, u koje smo se zaklinjali? Ima li još onih koji će nas obradovati svojim pogledom, nasmijati zdravom šalom, potapšati po ramenu kad nam nije dobro, saslušati kad nam sve niz brdo krene, onih koji će razumjeti svu ljudsku sreću i ljudsku tugu, onako čistu, neokaljanu virusom „današnjice“?
Ustajem svako jutro pitajući se ko li će mi to danas dati „kredit“, uslovno rečeno. Ovdje ne mislim na onu vrstu kredita koju maloprije spomenuh. Da, ovo je jedan drugi, drugačiji „kredit“, onaj s nalogom da nekom budem prijatelj, da mu budem čovjek i da mi bude čovjek, da ga razumijem, da plačemo i smijemo se zajedno, da se očima sporazumijevamo, da svaki trzaj lica ima svoje značenje koje ne treba riječi, bilo kakve. Da… to mi je prva jutarnja misao. I onda slijedi druga, a to je: kako ću s velikom radošću vraćati takav „kredit“, istom takvom snagom, pažnjom, ljubavlju, smijehom i suzama s kojima sam ga i dobila. Namjerno sam ovdje upotrijebila riječ „kredit“. Zašto? Zato što – koliko daješ, toliko valjda i primaš. Makar bi trebalo da je tako. Trebalo, ali nije baš.
Pokušavam graditi svoj mali svijet, u kojem će sve biti onako kako ja želim, gdje neće biti kvaziživota, kvaziprijateljstva, ni kvaziumiranja. Želim širom otvoriti vrata svog svijeta „Čovjeku“. Znam da postoji još negdje, možda se malo stidi, ali znam da postoji i hoću da vjerujem da postoji.
A svi vi koji ste se prepoznali u prvoj kategoriji, o kojoj sam pričala na početku ove priče, možete ostati u svom lažnom postojanju koliko vas volja, ali evo samo da vam kažem da biti „Čovjek“ - ne boli, nimalo. Postoji svijet i mimo vašeg! Čudite se?! Daaaa, drznuo se pa postoji. Stvarno. Istina je samo da se „ne isplati“ onako kako biste vi to željeli. Ali, hajd’ sad, to će biti neka druga priča.
No, sve ima svoju „cijenu“. Ja svoju već plaćam. I nije mi žao.
Ovo objašnjenje je bilo samo digresija, potreba, pokušaj sagledavanja šta je to, i koje je to stanje prethodilo ovom u kojem sam sad, pješčanom satu. Strah me je, da je ipak ovaj pokušaj još samo jedan neuspio pokušaj… Nižu se pokušaji na nekakav konac od silika, onaj koji teško puca, ili tačnije rečeno, nikad ne puca, slažu se tako kao da će biti najljepša niska bisera, a neće… već sad to osjećam… ali će svakako biti jedan lanac nužno prisutan na vratu života moga… Biće valjda podnošljivo, sve dok ne počne da me davi…
Posmatraš nijemo pješčani sat. Ćutiš. Kako me to tvoje ćutanje nervira, hoćeš li ikada shvatiti? A još me više nervira što naslućujem šta to ćutiš. Ćutiš nas… ćutiš ovo proticanje i pretakanje iz jedne polovine sata u onu drugu, istu. Ti si taj koji odlučuje kad će se pjesak iz jedne polovine početi presipati u drugu. I to me nervira. A ne mogu ništa učiniti, niti neučiniti. Omedjena sam granicama koje si ti iscrtao. Pjesak mojih želja i nadanja samo je zarobljenik ovog oblika koji si mu ti dao. Da bude još tužnije, providno je ovo staklo u kojem pjesak stoji. Nema boju.
Posmatraš nijemo proticanje pjeska. Imaš onaj glupavi smješak na licu, onaj koji stavljaš samo kad se zbog nečega raduješ i kad ti nešto suludo godi. Svojim pogledom pratiš svako zrno. Pod lupom držiš svaku moju misao i strepnju. Osjećam se ogoljenom skroz… Znaš šta mislim i osjećam, znaš šta želim i ne želim, znaš koliko te i volim i mrzim, znaš sve ono što sam odćutala i što ću da odćutim, znaš sve ono što ja sama nikad neću saznati… Znaš sve što ja jesam… a radićeš samo ono što ti jesi, i što će biti tvoje zadovoljstvo, ne obazirući se na mene. Idalje se ćutke smješkaš.Sad već znaš koliko me to čini nervoznom, neurotičnom čak! Dok tebe sve samo dodatno zabavlja.
Pretakaju se zrnca, čini mi se sve brže i brže, kako ja postajem svjesna tvog pogleda, svoje golotinje i onoga što ćutiš. Tek odjednom… Uzimaš sat, okrećeš ga… pjesak nanovo počinje da protiče iz jedne polovine u drugu, lagano… Kao da ničeg nije ni bilo u onom prethodnom pretakanju, kao da protiče evo sada baš – prvi put.
Mjesec oktobar je mjesec borbe protiv raka dojke. To znamo skoro svi, manje-više. I evo bliži se kraj oktobra… mnogo je toga rečeno tokom ovih mjesec dana kako o ženama, tako i o toj nadnaravnoj borbi protiv raka.
Puno je medija posvetilo svoju pažnju toj borbi, puno je aktivnosti provedeno na osvješćivanju žena, puno je ljudi podiglo svoj glas u znak podrške svima onima koje tu podršku trebaju. Da, ovo na momenat zazvuči kao da smo jako puno učinili za te žene. Da, samo tako zazvuči, u biti je to samo privid.
Ja nosim ogromnu gorčinu u sebi od same pomisli da nešto tako strašno i ozbiljno tek tako, eto Bože, ima “svoj mjesec”, mjesec borbe protiv opake bolesti. Čim nešto ima kao svoje odredjeno vrijeme, meni već nije dobro, ma nije mi nimalo dobro… Kako je ljudski um u stanju tako jezivo da izbanalizuje stvari, to je skoro ravno osmom svjetskom čudu! Ko li se to samo dosjetio da treba da postoji “čak” mjesec za borbu protiv raka? Ko li se to samo drznuo da milionima žena širom svijeta tako bjedno udari još jedan šamar? Bijesna sam… ogorčena sam… ja sam samo žena koja je svjesna da ne smije pomisliti “meni se to nikad neće desiti”, svima nama se to može desiti. I kakav bi to očaj bio da znam da u cijeloj godini postoji mjesec dana u kojima će se “društvo” boriti i za mene takvu.
A znamo dobro da je i to samo jedna od situacija zloupotrebljenih od strane mnogih za vlastitu promociju i skupljanje bodova u tamo nekim knjigama koje te žene nikad neće vidjeti i ne znače im ništa. A domovi zdravlja i bolnice će i nakon što prodje ovaj oktobar idalje biti bez aparata za mamografiju i prateće opreme, i bez svega onoga što je ženama oboljelim od raka dojke nužno potrebno, kad već do te bolesti dodje. A o prevenciji je vrlo teško i govoriti, kad je sve već tako kako jeste.
Mogu samo reći ipak jedno veliko “hvala” časnim izuzecima koji se bore za to da pruže ljepše sutra svim tim ženama, i bore se za to ne samo u oktobru mjesecu, već tokom cijele godine, već godinama.
I želim da znate, kako oboljele žene NISU svojom bolešću nestale, naprotiv to je samo početak jednog drugačijeg života, koji može biti oplemenjen sa još više ljubavi ako vi to shvatite na vrijeme i pružite makar jedan, ali iskren i topao zagrljaj podrške tim ženama.
Završiću riječima koje sam čula od uglednognovinara čiji rad mnogo cijenim, gospodina Aleksandra Hršuma. U njegovoj zadnjoj emisiji išao je prilog koji završava ovako: “Svaka je žena nečija inspiracija”, a Aleksandar se na to nadovezao ovako: “Želite li vi sačuvati Vašu inspiraciju?”
Hvala Aleksandru, hvala svima koji se srcem i iskreno bore protiv raka.
Gdje ste vi juče, danas, sutra u toj borbi, zapitajte se malo…
liliana