Noću su istine drukčije. I sve o čemu mislim kao da se raspukne po svojim šavovima, iako bih se danju mogla zaklinjati u sve svoje da su to ‘cijele’ ili ‘gotove’ stvari. Kad kažem stvari, mislim na sve ono što može biti predmet dodira, vidjenja, mišljenja… whatever… ok… Nisam jednostavna osoba, volim da komplikujem stvari…

Jesen se uvijek iznova čudno u meni uznemiri. Donese nove poglede, shvatanja i pitanja. Kao da se jedan krug zatvara, a novi otvara. Kao da postoje stvari koje jasnije vidim i bolje razumijem. No, isto tako novi se krug otvara, a s njime dolaze i nova nerazumijevanja.

Noću se tako uhvatim u koštac sa starim i novim krugovima. Bolje rečeno oni mene uhvate u kovitlac. Nije rijedak slučaj da noć probdijem budna, uvijena u jesenje magle; hladne, teške, tajnovite.

Tegle se za mnom kao predugi šal. Zapinju zdravorazumskim mislima tok. U stanju su da zamagle i najjasnije jasno donesenu odluku i iz krvnih žila izbiju nadu, pa skoro zauvijek.

Tako… noću se priče otvaraju kao babuške. I upravo kad mislim da je to – to, i da nema dalje… voilà! Ima još… priča u priči, istina u istini. Magla je sumnji saveznica. Umornom tijelu nepobjedivi neprijatelj. Hladni rat izmedju maglovitih noći i utegnute samoće, čini se, biće never ending story. I… ima još… priča u priči, istina u istini… Jedino čega nema, niti u magli, niti u snu, čak ni u najokrutnijoj prevari jeste zagrljaj. Malecki, ali topao i željeni. Onaj zbog kojeg maglovite noći mogu radjati sunčana jutra.

Izbjegavam ogledala, ali me jesen uhvati na prevaru.

Noc, gluho doba noci, nije spavao. Nocas su, cinilo mu se, sve kazaljke svijeta odlucile da stoje, njemu u inat, tako kujuci zavjeru da ova noc nikad ne prestane. Trznuo se, naglo, okrenuvsi rucni sat koji je stajao na stolu pored kreveta; ooo, ne! Pa to su tek tri sata i jedanaest minuta. I nije to prva noc koju je budan probdio. Nije. A da jeste najduza – jeste.

U vrtlogu misli, u kosmaru svojih sanja, davno je prestao i pokusavati razgraniciti kad je Ona tu, a kada nije tu i… gdje uopste tu. I na sami nagovjestaj da je mozda nema kraj njega, sada, nocas, zmarci bi ga prozeli cijelim tijelom. Samo su silina bliskosti i blizina njenog daha koji je tako zivo osjecao bili nijemi svjedoci da ona nikada i nikud nije otisla. Jedini svjedoci i jedini siguran znak da je svaka unutrasnja borba unaprijed osudjena na propast.

Odakle mu onda nocas ta strasna potreba da nju, svoju muzu i ikonu, smjesti negdje, da joj da tacno definisano mjesto u svom svijetu i da je ulije u oblik srca svoga zauvijek. Cega li se to tako jezivo bojao? Nije sumnjao u snagu njene ljubavi, vjerovao je njoj vise no sebi, volio nju i sve sto ima i trun veze s njom vise no ista svoje. Otkud mu nocas ta potreba da trazi dokaz za lupanje njenog srca; da provjerava svoj odraz u njenim bistrim ocima; cinio se sam sebi malim, nezrelim, slabim, otisao tako daleko da bi pomisljao da je uopste nije vrijedan. Koje se to sile roje protiv njega? I zasto? Da li je ovo samo noc punog mjeseca?

Znao je da rijeci jesu nozevi, s ostricama vrlo britkim, znao je tacno koliko puta ju je povrijedio svjesno kusajuci njenu ljubav; a nakon toga se stidio samog sebe. Znao je da nije bilo niceg toliko velikog ni ozbiljnog da mu ona ne bi oprostila, znao je… da neke slabosti nikad nece pobijediti razum. Sve je to znao, kao sto je znao da mu upravo to ne daje za pravo suditi bilo kome, njoj ponajmanje.

Nastupi stanka, u njegovom bilu, izmedju cetiri zida koja osluskuju tajni bat njegovih misli. A nakon toga provalise u sjecanja sva sitna radovanja koja mu je ona podarila, kako se samo nesebicno davala, kako se samo zvonko i djetinje smijala. Uhvati sebe kako u ruci steze svoj rucni sat, od kada je gledao koliko je sati, nije ga bio ispustio, a nije toga uopste bio svjestan. Svom svojom snagom je stezao sat u ruci, kao da ce time natjerati vrijeme da pocne teci. Ali, i u takvom grcu pomisao na njen osmijeh je bila dovoljna da se osjeti nevjerovatno velikim, jakim, stamenim da bi cio svijet nosio na dlanu, samo za nju, samo zbog nje. U toj tisini jasno je cuo njen sapat i osjetio toplinu usana. Tesko je disao… ali je shvatio da ce Ona samo slobodna na nacin na koji je morala biti – biti posve i sigurno njegova. Dok su se njegove usne sirile u lagani osmijeh, pomisli ‘leti golubice, leti mila moja, slobodno… gdje god da odes, ja sada znam da ces se na moje rame vratiti, jer – u tvojim krilima je i moja snaga, u tvojim ocima sva moja radost, a tvoja je dusa jedino ogledalo u kojem mogu znati ko sam zaista.’

Odjednom je jako dobro znao zasto su kazaljke nocas tako tvrdoglavo stajale. Ispustio je sat na stolic pored kreveta; pomislio ‘voz stize u 9:15, moras izgledati svjez i odmoran, ta znas kako se ona brizno duri cim osjeti da to nije tako’. Okrenuo se prema zidu i zaspao.

Ne trebam ti reći. Nemam ni potrebu da ti išta govorim.

Želim oćutati sve što ti za mene jesi.

štaviše, imam potrebu da ti oćutim… Tu ljubav.

Da, da ćutim, s tobom i pored tebe.

Da te svojim mislima i tajnim pogledima milujem.

Da te ogrnem svom nježnošću svojom.

Imam potrebu da ti to ćutanje kaže više no što bi riječi ikad mogle.

I da ćutanje to bude kodirana mapa puteva znanih samo tebi i meni.

Neko je jednom davno rekao:

„ljudi se poštuju riječima, a vole ćutanjem.“

A ja tebe i poštujem i volim cijelim svojim bićem, i riječima i ćutanjem.

Ali, ne… ne trebam ti reći.