Ponor ka unutra, ka dnu bića, kažu, da je jedan od koraka koji će da osvijetle buduća mora. Potrebno je duboko roniti pa iznaći izgubljena jedra. Znam. A vazduha nema. Svakoga dana sve ga je manje.
Kao sa kuglom od čelika, ponekad stopala lako dotiču dno, ono koje nisu željela. I tada nam se učini to tako mora. Uvijek ima stvari na koje olako nalijepimo etiketu moranja. Psihološki efekat koji time stvaramo vrlo je upitan, i to sa više tačaka, no valjda je u ljudskoj prirodi, s vremena na vrijeme, ponekad i duže vrijeme – da sklapa oči. Lakše je. Ne vidim, pa manje peče.
Otvoriti oči, čije trepuške više nisu trepuške već u vrtlogu strahova i sjenki, čelične rešetke kaveza – ne mogu naprečac. Svjetlo ubija, svaka naglost pokosi, a ljudi nemaju milosti.
I kad se desi da naidju neki južni, razigrani vjetrovi, i kad bih možda rado brodila, i suncu, i mjesecu viteški prkosila… odjednom tajac. Izbačena na obali, u haljama nesigurnosti, shvatam da vjetar ne goni one koji su korijen pustili na nenamijenjeno im mjesto, na tlu gdje nisu smjeli ni trebali.
U pokori, u molitvi, u cvrkutu ptica šapućem izmišljene riječi, tražim mape za puteve padanja, suzom bilježim staze lutanja.
Sada, kad bih da se dotakne jedno drugo i drugačije dno, koje možda u sebi krije odgonetku za bistrije vode, kuglu od čelika nema ko da ponudi, da se to što mora što prije završi. Ne. I kamen se zarekao na ćutanje i cinični smijeh. More odzvanja blijedim duhovima koje treba smiriti. A fenjer, za nastavak puta, izgleda, nužda će da potpali.
Da li ste znali kako dubokih mora ima? I tamnih, pa hirovitih; bjesnih, pa tužnih; olujnih, pa beživotnih. A jedra su jedna. Za jedan pogled krojena, otvoren i jasan, nezamućen i bistar. Kako pjesma ima svoju muzu, tako vjetar ima svoje jedro; kao veo za čuvanje, kao šapat za tajnu. S očima tog vjetra uprtim u ledja, propadam iz pitanja u pitanje, iz ambisa u provaliju, sa kraja u beskraj…
Kovitlac. Bura. Kiša. Oluja. Led… Ne prestaje.
Raskvašeno nebo s morem se stopilo… Ponovo.
Negdje iz malog prsta vučem snagu, s mukom, al’… potpaljeni fenjer u odsjaju svoga jedra, mora naći mir. Jednom.
liliana