medjuvrijeme

Nisam tražila za sebe da neko mora presuši, da bih po njegovom tlu bosih stopala ostavila trag. Nisam tražila za sebe da neko pticama nebo uskrati, da bi let meni podario. Nisam.

Niko nije mogao u boci poruku poslati. Niko nije mogao golubu izljubljenu maramu uz prsten vezati. Niko.

Nisam tražila za sebe vrh svijeta da dotaknem, niti da odozgo nečijim pogledom zemlju obuhvatim. Nisam tražila za sebe svilom sa istoka tijelo da se pokriva, niti u njenoj mekoti da mi neko padne pred skute. Nisam.

Niko nije mogao osmijehom moga postojanja se buditi. Niko nije mogao snagom mojih želja zvijezdama ukrasti sjaj. Niko.

Postoje ljudi kojima nije dato… Nekima zato što se zapisana tuga, još pri rodjenju, utisnula naglo na skriveno mjesto ispod srca; al’ sve što se snagom munje sruči na živo biće, neminovno žulja, i to po pravilu, na duge staze. Postoje i oni drugi kojima nije dato… zato što za sebe i ne traže ništa. A srce u kavez od čamotinje, nedostatkom samopoštovanja zaključano. Sâmo.

*****

U dlanove sam mora ulijevala. Bosim nogama tragove u pijesku ostavljala. Vjetar je fijukao, kao po posljednjem zadatku nakon kojeg slijedi kraj svijeta. A tragova je bilo raznih, i mnoštvo, ali svaki pogled na njih svjedokom je kako ih vjetar raznosi. Oluja.

Ptice sam na balkonu okupljala. Pričala im nezavršene priče, koje snagu za ljudske oči nikad nisu skupile. A ptičice su me gledale sa puno razumjevanja. Do jeseni. Onda bi odlazile da se više ne vrate. Daleko.

Poruke sam dobivala i držala u ruci. Nekad sa smijehom, nekad sa suzama. Kratke, uopštene… ali i takve su govorile nešto – nekome ko je znao da čita; a onome ko čitati nije mogao, preostajalo je samo da ih sakrije. Tišina.

Golubove sam hranila. Slušala šta mi šapuću. Riječi su lebdile u prostoru omedjene misterijom nevidjenog. Stid.

Kule u oblacima sam zidala. Kroz prozore njihove prostrla širok pogled. Krugovi želja su poput eha odjekivali prostranstvom. Nestajali u daljini. Spuštam kapke.

U svili sam spavala. Izmišljala boje za svoje snove. A jutrom…  sjajem sunca sa istoka vezla jastuk potajnih nadanja. Mir.

*****

Lažni mir. Život u rukavicama. Dame već odavno ne nose rukavice, pa opet su dame, zar ne?

Na katedrali je odzvonilo. Biće da je vrijeme!

*****

Za sebe, ja noćas tražim put do sebe. Za sebe, tražim svoj otisak prsta. Stvarni.

Samo.

U koje nebo ti sada gledaš?

U čijim očima dio sebe tražiš?

…

Zašto baš u ovom trenu slutim

strah se tvoj raspuko

u staklenu ciku.

Pogledaj u sebe…

Šta primaš: ljubav ili naviku?

Priznaj,

makar ljubičastom naivnom oblaku,

kakve plamene dubine u sebi ćutiš.

Priznaj,

makar držeći skrštene prste na ledjima,

kao što nijemima usne svoje držiš.

Tiho na zapadu

jenjava sunca jesenjeg sjaj,

iz odškrinute škatule srca

dopire loman glas.

Znam, to se užareno u tebi

želja rasplamsava,

dok guši je omča

davno propalih godina.

Ja mogu sjenu na sjenu

i laž na laž slagati,

i nijeme ljubičaste oblake

još dugo čekati.

A ti…

Kad u postelju za dvoje

legneš sam

u svoj ispruženi dlan

pogledaj…

Čuješ li linije života riku?

Odgovori.

Šta držiš: ljubav ili naviku?…

Kad postanu tijesni zidovi kože, sopstvene, i kad bi vrištao od nemoći, od saznanja da drukčije biti neće… dodje li ti da tu nemoć kao aždaju smrviš jednim jedinim dahom tjeskobe?! Ne? Ti si sretnik onda. Sretnik je svako ko nije spoznao kako silovit može da bude udar sudbine, zapisane zvijezde, nazovite to već kako hoćete… vjerujte, nevažno joj je ime, istom žestinom razvlači niti duše i poigrava se njima. Izmedju tih niti, kao izmedju paučine, probijati se nije jednostavno ni lako. Svaki uzdah i izdah mogu smotati te niti u mrvicu, tolipacnu da neće biti vrijedna ni pomena.

I pitate me onda šta je realnost, šta snivanje; šta je sudbinsko, a šta volja? Ne znam… Štiklam dan na dan; posmatram sebe i ljude, ljude i sebe… Postoji u nekima od nas prostor, širina veća i od Volje, tolika da sve ikad željeno može lijepo da stane u nju, i lijepa je, tajanstvena, sva važna i moćna… ta Volja.  Istinska jedna veličina koja popunjava svaku poru jednog živog bića.

Ali, postoje i neki od nas kod kojih na taj veličanstveni prostor, Voljom i za Volju ispunjen, pane Mrlja. I stoji tako dok je čovjek živ. Stoji, odvaja se jasno od Volje, kao ulje od vode.

Dok će ti drugi olako reći ‘nije to ništa’ ti ćeš znati da jeste itekako ‘nešto’ s čim valja živjeti, svakodnevno se suočavati… ‘nešto’ zbog čega i vlastiti odraz u ogledalu postaje izazov. Dok drugima to samo tako ‘izgleda’, nekima od nas ‘jeste’.

Put je to utisnut u naša stopala još davno… Zato… Hodaj… Nebo strpljive voli…

I da se nebo rastoči, i mjesec da raspukne,

i zvijezda svaka u suzu da se pretvori,

ništa, ali ništa ne može da potopi

jedan osmjeh,

oka jednog sjaj.

Zemlja da se u prah i pepeo satre,

sunce da zauvijek iza horizonta pobjegne,

sjenka će tvoja kročiti uz moju,

sve i da budemo jedino

što od vasione ostane.

(*photo by thinboyfatter, flickr.com)

Budim se tog jednog jutra u maju, koje je po svemu trebalo biti isto kao i mnoga moja jutra. Ali će se vrlo brzo ispostaviti da to jutro nije, i neće nikad biti, samo jedno u nizu mojih dragih i običnih majskih jutara. Biće to jutro obilježeno flomasterom u boji na mom malom kalendaru.

Prva kafica, moja crno-bijela šolja za kafu, ja je volim zvati „moj crno-bijeli svijet“, šminkanje, spremanje za posao… sve je najavljivalo još jedan sasvim običan dan. Dolazak na posao, uključujem kompjuter, gledam odsutno u prošarano nebo, ovo je jutro koje je prethodna noć kupala dugo, dugo, suzama svojim, kišom svojih tajni, otkidalo se nešto u toj prethodnoj noći, otkidalo se od nje same, da bi nama uljepšalo dan. Stajala sam tako, udišući svježinu tog okupanog jutra.

Buka automobila na raskršću, prekinula je tok mojih misli. Vratila sam se za sto. Počela provjeravati elektronsku poštu. Razvrstala mailove po važnosti, u glavi već praveći plan, odakle i kako početi s današnjim obavezama. Nakon što sam složila par kockica u svojoj glavi, udjem i na jednu baš onako čisto ličnu adresu, koja nema veze s poslom, i nalazim mail, od nekoga od koga mail nisam dobila odavno.

Da čudo bude veće, nije to bilo samo par rečenica, koje liče na tu osobu, bio je to jedan dugi, dugi mail, priča razdvojena paragrafima, čak… Pismo pisano u gluho doba noći, samo ne znam kome… U prvi momenat sam pomislila greška je. Ovo može biti samo greška. U nevjerici, vratim se na početak pisma, i počnem da čitam. Tek onda mi je došlo do mozga, u nazivu maila stoji „Bez cenzure“ – nasmijala sam se. Čitam, i ne vjerujem svojim očima. Čitam i pitam se da li je stvarno moguće da neko ko nosi oklop svoj uvijek sa sobom tako otvori svoje srce preda mnom. Nikad ni naslutiti nisam smjela da taj Limenko, kako sam ga uobičavala zvati, od milja, u šali, zaista ima svoje, živo srce ispod oklopa kojim je ovijen.

Jednom sam davno istoj toj osobi rekla da u biti od života i ljudi ne očukujem mnogo, bolje reći da sam naučila da ne smijem očekivati mnogo, rekla sam: što manje očekujem, manje ću se razočarati, a sve što dobijem, više ću cijeniti.

Pamtio je tu rečenicu, bila mu je na neki način šlagvort za cijelo pismo pisano u toj čudnoj majskoj noći. Da li da prenosim riječi iz pisma ovdje? Ne, za to nemam snage, evo sve nekako okolišam, ja ne mogu ni prenijeti sve što je on napisao. Ne mogu prenijeti tu emociju, tu energiju, koju je udahnuo svojim riječima. Ne, ne mogu još ni danas vjerovati da je stvarnost to što je rekao. Ne mogu… a želim povjerovati da stvari stoje u životu onako kako stoje u tom pismu, želim povjerovati da mu značim makar i dijelić onoga što on znači meni. Želim, a i bojim se osjećaja ovog. Strašno se bojim. Bojim se jer ne razumijem šta ga je nagnalo na takvo pisanje, tek tako, odjednom. Ili ja samo mislim da je odjednom?! On je taj koji je pokušavao održavati neku distancu izmedju nas, krijući se iza navodnog prijateljstva, a znam da je svjestan da smo tu tanku, nevidljivu granicu davno prešli. Ne želim te izgubiti, jako mi je stalo do tebe, do nas… i slične riječi prosto ne liče na njega, a ja sjedim i čitam ih. Kako?

Zbunjena sam ostala totalno, i taj dan, i danima poslije toga. Na brzinu sam se izlogovala, kao da bježim, kao da će sve što je rečeno u jednom pismu, zauvijek nestati samo ako ja ne gledam više u to. A neće, znam. (Ih, ovo mi je uža specijalnost, zavaravati samu sebe!)

Kako sada nastaviti radni dan? Kako znati šta je važno, a šta hitno? Više ništa ne znam… Da li je važnije sabrati svoje osjećaje i stati pred njih uzdignute glave, da li je važnije ostaviti posao i tom dragom „nekome“ napisati pismo, da li je možda ipak važnije završiti planirane poslove?… O kako mi je tog jutra trebao neko da mi naredjuje šta da radim! Očito sama nisam bila sposobna za bilo kakav oblik organizacije i rada. Užas…

Ponovo sam ustala, stala pokraj prozora, nastavila gledati u prošarano nebo, ovog divnog okupanog jutra, koje je nastalo tako što se nešto otkidalo u prethodnoj noći, od nečega, od nekoga, da bi nekom drugom uljepšalo dan. A možda i više od jednog dana.

(maj 2006.god.)