medjuvrijeme

Nemir nikad ne putuje sam. Uvijek je tu pratnja i podrška… suludih pitanja koja čekaju svoje odgovore. Čekanjem se sami satjerujemo u ćošak. Kraj puta omedjen samo vazduhom koji udara jednoličan takt tenzije slobodi čija smo marioneta postali. Da mnogostruko znamo pogriješiti prema sebi, jasno je; ostaje nejasno zašto se greške ponavljaju, sumanuto se lančano povezuju, zapetljavaju i na koncu dave.

Negdje je memorisan odredjeni kod, u koji je stalo nešto od zapisane neminovnosti. Razumom se može obuhvatiti jedna takva činjenica. A je li to dovoljno da bi se zvalo skloništem ili opravdanjem? Ako ćemo žmuriti na jedno oko, možda. Ali opet samo djelimično. Medjutim, ne živi se život u dijelovima, već u svojoj punini. Niti su dijelovi ljudskih bića ono što nam je drago, što volimo, do čega nam je izuzetno stalo… Ne.

Negdje smo onda zaglavili. U procijepu izmedju sebe i sebe, u provaliji u kojoj stoji kamen bez postolja. Onako, kao čičak zakačen, ni manje ni više, nego na vazduh.

Uznemireni duhovi prošlosti i nevini duhovi života koji nadolazi svoje suočavanje trebaju nalijepiti na ovaj kamen. U igri plakanja zbog svega što priznajemo ili odbacujemo, zbog svega što je dalo kukavičluku vjetar u ledja, a hrabrosti korijen sasjeklo, zbog svih olovnih tuga i vulkanskih osjećanja… nestaće ono naizgled čvrsto tlo na kojem se kao upinjemo opstati. A onda? Ne, neće ostati strah, naprotiv…

Smanjiti procijep izmedju sebe i sebe, neminovnosti i realnog, sanjanog i proživljenog, ponekad može i suzama obilježeni put… Spiranjem, odnosno odbacivanjem svih onih djelimičnih, ili polovičnih ‘ja’ i svega onog što usporava hod po sadašnjosti, za posljedicu donosi jasan pogled na sopstveno biće, ali ne bilo kakvo već – cijelo; biće, koje hodi noseći čiste vidike na svojim putevima zadovoljstva i mira.

Mjesec oktobar je mjesec borbe protiv raka dojke. To znamo skoro svi, manje-više. I evo bliži se kraj oktobra… mnogo je toga rečeno tokom ovih mjesec dana kako o ženama, tako i o toj nadnaravnoj borbi protiv raka.

Puno je medija posvetilo svoju pažnju toj borbi, puno je aktivnosti provedeno na osvješćivanju žena, puno je ljudi podiglo svoj glas u znak podrške svima onima koje tu podršku trebaju. Da, ovo na momenat zazvuči kao da smo jako puno učinili za te žene. Da, samo tako zazvuči, u biti je to samo privid.

Ja nosim ogromnu gorčinu u sebi od same pomisli da nešto tako strašno i ozbiljno tek tako, eto Bože, ima “svoj mjesec”, mjesec borbe protiv opake bolesti. Čim nešto ima kao svoje odredjeno vrijeme, meni već nije dobro, ma nije mi nimalo dobro… Kako je ljudski um u stanju tako jezivo da izbanalizuje stvari, to je skoro ravno osmom svjetskom čudu! Ko li se to samo dosjetio da treba da postoji “čak” mjesec za borbu protiv raka? Ko li se to samo drznuo da milionima žena širom svijeta tako bjedno udari još jedan šamar? Bijesna sam… ogorčena sam… ja sam samo žena koja je svjesna da ne smije pomisliti “meni se to nikad neće desiti”, svima nama se to može desiti. I kakav bi to očaj bio da znam da u cijeloj godini postoji mjesec dana u kojima će se “društvo” boriti i za mene takvu.

A znamo dobro da je i to samo jedna od situacija zloupotrebljenih od strane mnogih za vlastitu promociju i skupljanje bodova u tamo nekim knjigama koje te žene nikad neće vidjeti i ne znače im ništa. A domovi zdravlja i bolnice će i nakon što prodje ovaj oktobar idalje biti bez aparata za mamografiju i prateće opreme, i bez svega onoga što je ženama oboljelim od raka dojke nužno potrebno, kad već do te bolesti dodje. A o prevenciji je vrlo teško i govoriti, kad je sve već tako kako jeste.

Mogu samo reći ipak jedno veliko “hvala” časnim izuzecima koji se bore za to da pruže ljepše sutra svim tim ženama, i bore se za to ne samo u oktobru mjesecu, već tokom cijele godine, već godinama.

I želim da znate, kako oboljele žene NISU svojom bolešću nestale, naprotiv to je samo početak jednog drugačijeg života, koji može biti oplemenjen sa još više ljubavi ako vi to shvatite na vrijeme i pružite makar jedan, ali iskren i topao zagrljaj podrške tim ženama.

Završiću riječima koje sam čula od uglednog novinara čiji rad mnogo cijenim, gospodina Aleksandra Hršuma. U njegovoj zadnjoj emisiji išao je prilog koji završava ovako: “Svaka je žena nečija inspiracija”, a Aleksandar se na to nadovezao ovako: “Želite li vi sačuvati Vašu inspiraciju?”

Hvala Aleksandru, hvala svima koji se srcem i iskreno bore protiv raka.

Gdje ste vi juče, danas, sutra u toj borbi, zapitajte se malo…