medjuvrijeme

Kad postanu tijesni zidovi kože, sopstvene, i kad bi vrištao od nemoći, od saznanja da drukčije biti neće… dodje li ti da tu nemoć kao aždaju smrviš jednim jedinim dahom tjeskobe?! Ne? Ti si sretnik onda. Sretnik je svako ko nije spoznao kako silovit može da bude udar sudbine, zapisane zvijezde, nazovite to već kako hoćete… vjerujte, nevažno joj je ime, istom žestinom razvlači niti duše i poigrava se njima. Izmedju tih niti, kao izmedju paučine, probijati se nije jednostavno ni lako. Svaki uzdah i izdah mogu smotati te niti u mrvicu, tolipacnu da neće biti vrijedna ni pomena.

I pitate me onda šta je realnost, šta snivanje; šta je sudbinsko, a šta volja? Ne znam… Štiklam dan na dan; posmatram sebe i ljude, ljude i sebe… Postoji u nekima od nas prostor, širina veća i od Volje, tolika da sve ikad željeno može lijepo da stane u nju, i lijepa je, tajanstvena, sva važna i moćna… ta Volja.  Istinska jedna veličina koja popunjava svaku poru jednog živog bića.

Ali, postoje i neki od nas kod kojih na taj veličanstveni prostor, Voljom i za Volju ispunjen, pane Mrlja. I stoji tako dok je čovjek živ. Stoji, odvaja se jasno od Volje, kao ulje od vode.

Dok će ti drugi olako reći ‘nije to ništa’ ti ćeš znati da jeste itekako ‘nešto’ s čim valja živjeti, svakodnevno se suočavati… ‘nešto’ zbog čega i vlastiti odraz u ogledalu postaje izazov. Dok drugima to samo tako ‘izgleda’, nekima od nas ‘jeste’.

Put je to utisnut u naša stopala još davno… Zato… Hodaj… Nebo strpljive voli…

Kako je tanka granica izmedju ljubavi i mržnje, kako je tanka granica izmedju svjesnog i nesvjesnog… kako su jaki okovi koje mi stavljaš… ili mi ih možda skidaš? Dovoljan je bio jedan tvoj dodir da pomiješam sve, da stvarne i imaginarne granice panu, da se samo stope u jedno, u nešto što je samo naše…

Taj jedan dodir sasvim je dovoljan da postanem sve ono što nikad nisam bila, da postanem jedna druga ja, koja ne da se samo prepušta tebi, već uživa u tebi, s tobom, svaki put zanosnije i uzvišenije. I umjesto one koja se lomi, i koja se bori sama sa sobom, umjesto one koja je zarobljena, postajem naprasno gospodar svoga tijela.

Prstima sam ti polako po ledjima pravila mapu, pravila svoj put ka nečemu novom, dok su usne nježno skidale vatru s usana tvojih. Da, volim baš taj tren, kad se vatra iz tijela tvoga razlijeva po meni, kad se vatra moga tijela razlijeva po tebi. Oh, kako je čaroban taj dodir usana.

Nije više bilo ni vremena ni granica, mi smo imali samo svoj prostor bez vremena i granica. Često si šaputao to da mi imamo samo prostor, ali bez vremena i granica, uživao si u tom saznanju, uživao si u tome što me tako lako ‘poništiš’, i to jednom tako trivijalnom izjavom. A svaki sam put pala na nju. Ne pitaj me zašto…

Ljubeći ti krajičak usana, grizući ti uvce, šaputala sam, više za sebe, nego za tebe, da pokušavam uliti nas u neki oblik… ‘Nas?’… To je bio prvi put da sam naglas, makar i tako nečujnim šapatom,  izgovorila tu riječ. I dok sam se toplim usnama spuštala prema tvome ramenu, osjetim dah tvoj na svome vratu, prošaputao si mi, od želje promuklim glasom: ‘Ne pokušavaj ništa, mi smo od tekućine koja se ne može uliti ni u jednu posudu.’ Kako pamtim te riječi… I kako ih nevjerovatno jasno čujem svaki put kad učiniš neku kretnju, pa makar i tako bezazlenu kao što je skloniti mi rukom kosu sa ramena, prebaciti je lagano niz ledja… Svaka kretnja, svaka tvoja kretnja učinjena ka meni, već je sama po sebi dovoljna prijetnja, korak jedan koji sluti da ćeš me opet, još jednom dovesti u stanje da mi šapatom prijetiš, nježno i mekano ‘dušo, ne pokušavaj ništa…’

Svaki tvoj pokret namjenjen meni, realna je opasnost, opasnost da ću se još jednom, ponovo, izgubiti u samoj sebi, u tebi, u nama, u nečemu što nema ni ime ni oblik. Ali, dok si mi tako blizu, ja samo poslušno šapućem: ‘Ne, ne pokušavam ništa.’ I dajem sve.

Dugujem objašnjenje… i sebi i drugima. Ih, kamo sreće da je samo jedno… ma dugujem mnogo i mnogima…

Volim jesen, ovu tihu jesen, koja ćuti a lagano se uvlači u naše duše, otkrivajući u njima tajne snove i isto toliko tajne, a magične puteve ka novom i drugačijem, budi u nama svijest o prolaznosti, o padanju, a opet nekako budi i nadu u jedno novo radjanje i jedno novo dizanje.

Malo sam konfuzna… oprostićete mi. Možda ja samo tražim opravdanje za svoje ponašanje, nazivajući lažnim imenima sve one stvari kojima ne želim nikad ni ugledati pravu, validnu legitimaciju, na kojoj bi bilo ispisano valjda njihovo pravo ime. Zovem stvari onako kako ja želim da se zovu, vidim samo ono što hoću da vidim. Ili se još jednom samoobmanjujem?!

Sipaš svoje strašću zadojene riječi u ovu čašu… tamne su, kao i vino koje si pio, a slatkasto gorke, baš kao što ti sav i jesi. Sam čašu puniš, sam je ispijaš kao da si dovoljan samome sebi. A nisi, priznao si to u jednom trenutku slabosti. Koji si ti srećnik, ti imas samo jedan svoj trenutak slabosti, a ja ih imam stotine, nataložene u podrum… pih, pričam o njima kao o domaćem vinu, ljubomorno čuvanom za posebne goste, i kao da će godinama takvi trenuci dobiti na vrijednosti. Eh, ovo je baš bio loš pokušaj vlastite poraze doživjeti kao pobjede. (Nekad sam to jezivo dobro znala i umjela, sad malo toga znam i umijem.)

Nisi sam sebi dovoljan, samo misliš da jesi, predstavljaš se takvim… Cio si samo dok imaš u šta da se ulijevaš. To je krasni smisao tvog postojanja. A odlučio si ulijevati se u mene, bez pardona, kao u nešto što je oduvijek tvoje. I mrzim što si tako odlučan, mrzim što mi oduzmeš svaki dah i svaki tren u kojem bih mogla, ma samo i pokušati, da ti se suprotstavim. Mrzim što si tako samouvjeren, mrzim što ti oblikuješ ovo staklo, i stvaraš oblik koji će tebe najviše zadovoljiti.

Mrzim… Mrzim što mi sve to, negdje u nekoj drugoj i dalekoj meni – godi. Budiš u toj drugoj meni, davno uljuljkane u siguran san, one čiste životinjske nagone! Da, i trebam li ti reći koliko mrzim to? Ili pak, volim? Ne znam sad šta sam htjela reći…

Budiš u meni neku drugu ženu, koja nikad nije željela isplivati na površinu. A uspavljuješ onu prvu, koja vjeruje da strast i ljubav nikad nisu bili isto, i da savršeno mogu postojati odvojeni jedno od drugog. Ovoj ćeš prvoj meni lukavo otpjevati neku dragu uspavanku za laku noć, u jednoj malo prohladnoj jesenjoj noći, kiša će dobovati po prozorima, samo da bi i ona stavila do znanja da si apsolutno u pravu, da bi te podržala i dala novi smisao tvojoj uspavanci. U sljedećem trenu budit ćeš ovu drugu mene, takodjer uz dobovanje kiše… kiše, koja će ti opet dati podršku, u jednom drugom ritmu. Ova “druga” pomisliće, strast je valjda ono što piše na tvojim ličnim dokumentima umjesto imena. Pomisliće, ali samo na kratko. A dugo će ostati ubjedjena da jesen ima veze s cjelokupnim njenim bićem i stanjem, nastaviti kriviti kišu i opalo lišće na bulevarima ove svoje druge duše za sve što čini ili ne čini. (Makar imam toliko snage da mogu naći opravdanje za ovu oluju…)

Rekoh li da volim jesen, ovu tihu i tajnovitu jesen? Ah, da… jesam, to sam rekla na početku. Pa to sam samo i htjela da kažem.