medjuvrijeme

Do gole istine svučena želja stoji na otoku kamene samoće. Koliko god da je jasna i čista, vidljiva i čedna, ostaje zakopana mjestom; ukorijenjena komadićima davno razbijenog ogledala, zamućenog stradanjem, suzama, tugama, prećutanim romanima. Nepregledni i široki putevi postaše neobilježene staze, uske, skučene, s pogledom na ponor. I taj se pogled jedared sunovratio, a s njim i ‘zera’ tla za pod cipelu budućim koracima.

Vrijeme je iluzija, ali idalje ne miluje. Ostao je krug, ponekad izgleda dovršeno, ponekad iscjepkano; sigurno je postalo samo da širiti se neće. Ostala je i jedna tačka u središtu njegovom, poput ose oko koje se ništa ne vrti. Božemoj, i stajati i gledati je takodjer dar. Uvjerili su me.

Odstajati i ogledati se – pa poći dalje, davno je prošlo vrijeme, ali to već pripada nekim bivšim životima. A druga je stvar što poneki tunel nema svoj kraj, i druga je stvar što su neke sudbine kao zimzeleno drveće, koje nijemo stoji, nikud se ne miče, ljudskom oku ugodno u svako godišnje doba, a njemu samom nelagodno od svoga postojanja i silnih, začudjujućih pogleda. Nažalost, uvijek je lakše pričati o onome što je „druga stvar“, što nije „moja stvar“, što je na margini i slično. A na koju se notu zakačio odgovor na „prvo i pravo pitanje“? Biće na neku koju mjesto ne drži, osim ako…

Tango. Svilena misao o tebi sačuvana od beskupuloznog izjedanja vremena. Znam, ne može se plesati u mjestu, ali još čuvam jedan ples duše, i zagrljaj vreo, taman za tvoj vrat. Još… Znam, prerano si otkinut notni zapis od srca, od mene, ali te pamti krvotok i drhtaj nedovršen; nije li dovoljno za čekanje?

Radi se o jednostavnom čekanju, da jedna kompozicija posloži svoje tonove, o čekanju koje će da ispuni posljednji tango za ono što nikad nismo bili. Bliskost ujednačenog ritma dvaju tijela jedini je damar još živom snu! Dugujem ti svaki neodsvirani takt koji od plesa radja poeziju. Duguješ mi pogled, koji, dugo traženim biserima, pravi ogrlicu za moj vrat.

Želja, i tuga, roj nedovršenih nota stvara ponekad rat; ruža puna trnja ometa mi horizonte snivanja; suze, izvjestan kraj,  pokrivač od paučine štiti me od noći… jer, noći su strašne. Tišina razlaže tijelo kao kakvu nepovezanu buku nenaštimani klavir. Misli se vrte u zanosu nadanja; još samo fragmentarno do sebe dopirem… tvoj dah mi treba u ličnost da me poveže. Ali…

Ako moju neveselu misao vjetar ikad spusti tebi na dlan, molim te, sklopi oči, prepusti se, zapleši s njom tango, onakav kakav nisi nikad plesao; neka taj ples bude sve što bili bismo mi… da nije nemilih darova stajanja i gledanja…

U šta se broje samoće? Da li iko zna… U šta se svrstava jeza od koje tijelo podrhtava, onda kad samoća grize knjigu stvaranja? Hodeći putevima proljeća, negdje smo se ipak mimoišli. Da li samo za vječnost ili za tren samo?

Uslijed tjeskobe od vremena, kao u inat neizgovorenim riječima, raskršća su se sama otvarala.

Neka mi ne kaže niko da korake svoje uvijek sami biramo, kažite mi da koraka svojih treba da se plašim. Možda bih tako hrabrija bila.

Neka mi ne kaže niko da proći će sve, i da sve može prestati da postoji i boli, jer – neće; uzdah koji se od tuge otkida, kao i suza, iz uzavrele krvi ponikla, ostaće svjedocima nijeme potrebe… za rukama poput zlatnih listova, i očima punim duginog osmijeha.

I u šta se onda broje samoće? U život, smrt, ili pak granicu njihovu? Slutim… da ni prvo ni drugo nije… Slutim… odgovor u nemiru… tišini koja pritiska poput mača presude. Pod kožom biju strašni bubnjevi, pobuna je: i koža neće izdržati; kao što ni koraci moji, ova bespuća bola po kojima hode, ne mogu više podnijeti.

Broje li se samoće i u šta? Vrijedi li pitati?

Oblak od čežnje prostrt nad planinama… kao da šapuće nešto… Pssst! Nešto kao: u knjigu stvaranja, makar bila i jezivom samoćom izgrižena, ostaće utisnuta jedna, nikad izgovorena želja… o rukama poput zlatnih listova, o očima punim duginog osmijeha.

I… ne pitam više u šta se samoće broje…

(*photo by shaporodiva, odlican.com)

Oluja je prošla. Kao i do sada, prodje onako kako se i pojavi. Prodje čim tvoje tijelo ne dodiruje moje. A kad prodje, ostajem sama sa svojom borbom, i opet sam, čini mi se, na početku.

Danima ćutim, i želim samo da ćutim… želim da se ne sretnem sa pogledom tvojim. Želim da te ne vidim, i da se ne ogledaš na meni… samo to želim… Postajem svjesna da sam samo pjesak. Postajem svjesna?! Da li ja ovo polako napredujem ka… Ka čemu? Dugo je vremena otkad ne znam ko sam i šta želim… mnogo si puta od tada okrenuo sat. A ja danas pokušavam makar jedno zrno svoje, poodavno istrošene, snage usmjeriti na ono što bih željela. Nadam se da će to jedno zrno pronaći još jedno, pa još jedno, sve dok mi tako udruženi ne daju apsolutnu moć da ne budem više dio života tvog. Da, vrlo čudno… valjda je trebalo da kažem da ti ne budeš više dio života mog, valjda…

Ne shvatam ništa… Prisutan si u svemu. Boli me to tvoje sveprisustvo. Evo i sada, kada si me pustio da se pretačem iz sebe opet u sebe, i kada ne posmatraš to, ipak si tu. Osjetim pogled tvoj, a nema te ovdje. Osjetim da znaš sa čim se sve borim, ali kako kad nisi tu? Ponirem u sebe, tu si, osvrćem se oko sebe, tu si.

Da mi je samo da nisam ovako omedjena staklom ovim. Da mi je da pjesak ovaj vjetar zagrli i ponese gdje god hoće, da pravi dine, tamo gdje hoće, pa da me prospe po nikad nedokučenoj pustinji koja se prostire u meni. Da mi je da taj pjesak dobije svoju slobodu i uhvati se za krila vjetra. A da ti ne budeš tu kad se to desi. Ali, ne… i onda kada fizički nisi prisutan, u meni si, u dubini očiju mojih, u dubini ove neke druge mene. Ovo je i strah i strast, i radost i bol, ovo je i ludilo i mir, ovo je sve to odjednom, samo sigurno nije onaj potpuni osjećaj, dugo sanjani, a koji svakoj ženi treba. Mene je sad stid taj pravi osjećaj i spomenuti imenom ovdje. A godinama mi je to bio ideal… Bio?… Da, bio… Ja sam sva ostala negdje u prošlosti, moje pravo biće je negdje miljama daleko odavde, i od tebe takvog.

Nadam se da će shvatiti ovaj unutrašnji lom makar oni koji su sebi jednom u životu rekli: „Nikad ne bih uradio to i to… ma nikad – nikad“. Eh, prodje neko vrijeme od te vaše izjave, a vi i ne shvatite kad vrlo nonšalantno predjete granicu istog tog „nikad“ koje ste jednom izgovorili. Ja danas samo molim da mi neka viša sila da snagu da sagledam oblik sata ovog, i da, ma kako da se završi, nakon toga ne smijem reći „nikad više“.