medjuvrijeme

Noc, gluho doba noci, nije spavao. Nocas su, cinilo mu se, sve kazaljke svijeta odlucile da stoje, njemu u inat, tako kujuci zavjeru da ova noc nikad ne prestane. Trznuo se, naglo, okrenuvsi rucni sat koji je stajao na stolu pored kreveta; ooo, ne! Pa to su tek tri sata i jedanaest minuta. I nije to prva noc koju je budan probdio. Nije. A da jeste najduza – jeste.

U vrtlogu misli, u kosmaru svojih sanja, davno je prestao i pokusavati razgraniciti kad je Ona tu, a kada nije tu i… gdje uopste tu. I na sami nagovjestaj da je mozda nema kraj njega, sada, nocas, zmarci bi ga prozeli cijelim tijelom. Samo su silina bliskosti i blizina njenog daha koji je tako zivo osjecao bili nijemi svjedoci da ona nikada i nikud nije otisla. Jedini svjedoci i jedini siguran znak da je svaka unutrasnja borba unaprijed osudjena na propast.

Odakle mu onda nocas ta strasna potreba da nju, svoju muzu i ikonu, smjesti negdje, da joj da tacno definisano mjesto u svom svijetu i da je ulije u oblik srca svoga zauvijek. Cega li se to tako jezivo bojao? Nije sumnjao u snagu njene ljubavi, vjerovao je njoj vise no sebi, volio nju i sve sto ima i trun veze s njom vise no ista svoje. Otkud mu nocas ta potreba da trazi dokaz za lupanje njenog srca; da provjerava svoj odraz u njenim bistrim ocima; cinio se sam sebi malim, nezrelim, slabim, otisao tako daleko da bi pomisljao da je uopste nije vrijedan. Koje se to sile roje protiv njega? I zasto? Da li je ovo samo noc punog mjeseca?

Znao je da rijeci jesu nozevi, s ostricama vrlo britkim, znao je tacno koliko puta ju je povrijedio svjesno kusajuci njenu ljubav; a nakon toga se stidio samog sebe. Znao je da nije bilo niceg toliko velikog ni ozbiljnog da mu ona ne bi oprostila, znao je… da neke slabosti nikad nece pobijediti razum. Sve je to znao, kao sto je znao da mu upravo to ne daje za pravo suditi bilo kome, njoj ponajmanje.

Nastupi stanka, u njegovom bilu, izmedju cetiri zida koja osluskuju tajni bat njegovih misli. A nakon toga provalise u sjecanja sva sitna radovanja koja mu je ona podarila, kako se samo nesebicno davala, kako se samo zvonko i djetinje smijala. Uhvati sebe kako u ruci steze svoj rucni sat, od kada je gledao koliko je sati, nije ga bio ispustio, a nije toga uopste bio svjestan. Svom svojom snagom je stezao sat u ruci, kao da ce time natjerati vrijeme da pocne teci. Ali, i u takvom grcu pomisao na njen osmijeh je bila dovoljna da se osjeti nevjerovatno velikim, jakim, stamenim da bi cio svijet nosio na dlanu, samo za nju, samo zbog nje. U toj tisini jasno je cuo njen sapat i osjetio toplinu usana. Tesko je disao… ali je shvatio da ce Ona samo slobodna na nacin na koji je morala biti – biti posve i sigurno njegova. Dok su se njegove usne sirile u lagani osmijeh, pomisli ‘leti golubice, leti mila moja, slobodno… gdje god da odes, ja sada znam da ces se na moje rame vratiti, jer – u tvojim krilima je i moja snaga, u tvojim ocima sva moja radost, a tvoja je dusa jedino ogledalo u kojem mogu znati ko sam zaista.’

Odjednom je jako dobro znao zasto su kazaljke nocas tako tvrdoglavo stajale. Ispustio je sat na stolic pored kreveta; pomislio ‘voz stize u 9:15, moras izgledati svjez i odmoran, ta znas kako se ona brizno duri cim osjeti da to nije tako’. Okrenuo se prema zidu i zaspao.

Oluja je prošla. Kao i do sada, prodje onako kako se i pojavi. Prodje čim tvoje tijelo ne dodiruje moje. A kad prodje, ostajem sama sa svojom borbom, i opet sam, čini mi se, na početku.

Danima ćutim, i želim samo da ćutim… želim da se ne sretnem sa pogledom tvojim. Želim da te ne vidim, i da se ne ogledaš na meni… samo to želim… Postajem svjesna da sam samo pjesak. Postajem svjesna?! Da li ja ovo polako napredujem ka… Ka čemu? Dugo je vremena otkad ne znam ko sam i šta želim… mnogo si puta od tada okrenuo sat. A ja danas pokušavam makar jedno zrno svoje, poodavno istrošene, snage usmjeriti na ono što bih željela. Nadam se da će to jedno zrno pronaći još jedno, pa još jedno, sve dok mi tako udruženi ne daju apsolutnu moć da ne budem više dio života tvog. Da, vrlo čudno… valjda je trebalo da kažem da ti ne budeš više dio života mog, valjda…

Ne shvatam ništa… Prisutan si u svemu. Boli me to tvoje sveprisustvo. Evo i sada, kada si me pustio da se pretačem iz sebe opet u sebe, i kada ne posmatraš to, ipak si tu. Osjetim pogled tvoj, a nema te ovdje. Osjetim da znaš sa čim se sve borim, ali kako kad nisi tu? Ponirem u sebe, tu si, osvrćem se oko sebe, tu si.

Da mi je samo da nisam ovako omedjena staklom ovim. Da mi je da pjesak ovaj vjetar zagrli i ponese gdje god hoće, da pravi dine, tamo gdje hoće, pa da me prospe po nikad nedokučenoj pustinji koja se prostire u meni. Da mi je da taj pjesak dobije svoju slobodu i uhvati se za krila vjetra. A da ti ne budeš tu kad se to desi. Ali, ne… i onda kada fizički nisi prisutan, u meni si, u dubini očiju mojih, u dubini ove neke druge mene. Ovo je i strah i strast, i radost i bol, ovo je i ludilo i mir, ovo je sve to odjednom, samo sigurno nije onaj potpuni osjećaj, dugo sanjani, a koji svakoj ženi treba. Mene je sad stid taj pravi osjećaj i spomenuti imenom ovdje. A godinama mi je to bio ideal… Bio?… Da, bio… Ja sam sva ostala negdje u prošlosti, moje pravo biće je negdje miljama daleko odavde, i od tebe takvog.

Nadam se da će shvatiti ovaj unutrašnji lom makar oni koji su sebi jednom u životu rekli: „Nikad ne bih uradio to i to… ma nikad – nikad“. Eh, prodje neko vrijeme od te vaše izjave, a vi i ne shvatite kad vrlo nonšalantno predjete granicu istog tog „nikad“ koje ste jednom izgovorili. Ja danas samo molim da mi neka viša sila da snagu da sagledam oblik sata ovog, i da, ma kako da se završi, nakon toga ne smijem reći „nikad više“.

Ovo objašnjenje je bilo samo digresija, potreba, pokušaj sagledavanja šta je to, i koje je to stanje prethodilo ovom u kojem sam sad, pješčanom satu. Strah me je, da je ipak ovaj pokušaj još samo jedan neuspio pokušaj… Nižu se pokušaji na nekakav konac od silika, onaj koji teško puca, ili tačnije rečeno, nikad ne puca, slažu se tako kao da će biti najljepša niska bisera, a neće… već sad to osjećam… ali će svakako biti jedan lanac nužno prisutan na vratu života moga… Biće valjda podnošljivo, sve dok ne počne da me davi…

Posmatraš nijemo pješčani sat. Ćutiš. Kako me to tvoje ćutanje nervira, hoćeš li ikada shvatiti? A još me više nervira što naslućujem šta to ćutiš. Ćutiš nas… ćutiš ovo proticanje i pretakanje iz jedne polovine sata u onu drugu, istu. Ti si taj koji odlučuje kad će se pjesak iz jedne polovine početi presipati u drugu. I to me nervira. A ne mogu ništa učiniti, niti neučiniti. Omedjena sam granicama koje si ti iscrtao. Pjesak mojih želja i nadanja samo je zarobljenik ovog oblika koji si mu ti dao. Da bude još tužnije, providno je ovo staklo u kojem pjesak stoji. Nema boju.

Posmatraš nijemo proticanje pjeska. Imaš onaj glupavi smješak na licu, onaj koji stavljaš samo kad se zbog nečega raduješ i kad ti nešto suludo godi. Svojim pogledom pratiš svako zrno. Pod lupom držiš svaku moju misao i strepnju. Osjećam se ogoljenom skroz… Znaš šta mislim i osjećam, znaš šta želim i ne želim, znaš koliko te i volim i mrzim, znaš sve ono što sam odćutala i što ću da odćutim, znaš sve ono što ja sama nikad neću saznati… Znaš sve što ja jesam… a radićeš samo ono što ti jesi, i što će biti tvoje zadovoljstvo, ne obazirući se na mene. Idalje se ćutke smješkaš. Sad već znaš koliko me to čini nervoznom, neurotičnom čak! Dok tebe sve samo dodatno zabavlja.

Pretakaju se zrnca, čini mi se sve brže i brže, kako ja postajem svjesna tvog pogleda, svoje golotinje i onoga što ćutiš. Tek odjednom… Uzimaš sat, okrećeš ga… pjesak nanovo počinje da protiče iz jedne polovine u drugu, lagano… Kao da ničeg nije ni bilo u onom prethodnom pretakanju, kao da protiče evo sada baš – prvi put.

Lomim se danas, sve se u meni buni i prkosi nečemu čemu ni sama još ne znam ime. Osjećam se kao tanka čaša za vino, radjena od finog i tanušnog stakla, brušena i oblikovana do krajnje perfekcije, a stvorena samo za grijeh, samo…

Ne znam šta radim, i ne znam šta zelim, evo sad, u ovom trenu. Iz duboko zatravljene podsvjesti pokušava se probiti spoznaja da ja nisam neko ko ne zna šta hoće u životu i od života, ali, avaj! Toj spoznaji puta do mene nema. Makar danas…

Lomim se… prelama se svaki atom moga tijela, svaki atom ove tanke duše, prelamam se ne na dva dijela, na milion njih, pa se ti dijelovi prelamaju na novih milion komadica.

Jednom je neko rekao da Bogu nije teško ispuniti nama svaku zelju, samo kada mi znamo šta tačno želimo i ako to iskreno želimo, parafraziram, neka mi oprosti osoba od koje sam ovo čula. Ja vjerujem u ove riječi, vjerujem da bi mi Bog ispunio želju, samo kada bih ovog trena bila u potpunosti iskrena prema sebi i naglas rekla šta želim. Samo toliko iskrena bih trebala biti. A ja to nisam… Stid me je… sebe same… Ja bježim od sebe same, i istoj toj sebi se vraćam, jer nemam kome. (Ili mislim da nemam kome?!) Živim u krugu, zidanom od starog kamena, i nema vjetra, ni takve oluje koja bi mogla da se probije kroz takav kamen i takav zid.

I šta je onda ovo? Šta je ova praznina, kako se ona uvukla u moj dobro čuvani krug? Hoće li mi ikad iko reći kako i zašto ja ovu prazninu vidim i osjećam kao puninu, kako sam ispražnjena i ispunjena u jednom jedinom trenu? Da li ja ovo i mrzim i volim, da li se i stidim i ponosim u jednoj te istoj sekundi, ovoga što zovu vrijeme?

Naposlijetku će, nadam se, neko ili nešto da mi otvori oči… da odgovori na ova pitanja. Možda sam samo blesavo zbunjena, možda nisam ni prva ni posljednja kojoj se nešto slično dešava. Možda… A bojim se da sam samo bila nesmotreni čuvar svoga kruga u hiljaditom djeliću sekunde, a da je upravo taj maleni djelić sekunde bio sasvim dovoljan da me ovako isprazniš i ispuniš u isto vrijeme.

Pješčani sam sat. A ti njegov zadovoljan i sretan vlasnik.