medjuvrijeme

Ni u šta kao u rječcu “kao” ne staje toliko laži.

Samo ona trpi sve laži svijeta od njegovog postanja do beskonačnosti.

Nije slučajno da upravo ova rječca igra posebnu ulogu, ulogu veznika u poredbenim rečenicama. A rečenice nikad nisu same sebi svrha, već odraz stanja, načina, odnosa subjekata i objekata, radnji i sl. Rječca “kao” i veznik “kao” s našom svakodnevnicom igraju vertigo. Umješno, i naizgled bez naše svijesti i prisustva… Mi smo samo subjekti koji misle da imaju svoje tlo pod svojim nogama.

***

Kao novo budjenje, kao blistavo jutro, kao sunčano nebo, kao muzika sa radija. Kao crna kafa, kao sjaj u očima, kao nova haljina, kao ruž na usnama. Kao poljubac na vratima, kao novi radni dan, kao dobar posao, kao divan san.

Kao uspjeh i priznavanje, kao sjajan šef, kao odgovornost, kao pohvalna riječ. Kao ispunjenje želja, kao ja sam neko, kao mogu sve, kao bez mene se ne može.

Kao čist javni prevoz, kao mlijeko i hljeb, kao žurba kući, kao lijepa vijest. Kao dan je divan, kao čekam te, kao pogled podrške, kao razumijevanje.

Kao ručak podgrijan, kao za sutra plan, kao ispeglana košulja, kao za ljubav ram. Kao izgubljeni daljinski, kao svadja susjeda, kao tajni razgovor, kao plašt ćutanja.

Sve je kao… ili možda skoro sve?

Kao tišine val, kao pogled sumnje, kao teški žal, kao smješak slab? Kao maštanje o sreći, kao gorki okus olova, kao preko sebe preći, kao lažna nadanja?

I kao još jednom laku noć, i kao umor hronično lažan, i kao druga strana kreveta, i kao pogled s prozora prazan? I kao trenutak usamljenosti, i kao vječnost laganja, i kao suza u oku, i kao divna balada padanja?

A strahota gubljenja?…

Hod po žici.

Ili, kao hod po žici?

Ponor ka unutra, ka dnu bića, kažu, da je jedan od koraka koji će da osvijetle buduća mora. Potrebno je duboko roniti pa iznaći izgubljena jedra. Znam. A vazduha nema. Svakoga dana sve ga je manje.

Kao sa kuglom od čelika, ponekad stopala lako dotiču dno, ono koje nisu željela. I tada nam se učini to tako mora. Uvijek ima stvari na koje olako nalijepimo etiketu moranja. Psihološki efekat koji time stvaramo vrlo je upitan, i to sa više tačaka, no valjda je u ljudskoj prirodi, s vremena na vrijeme, ponekad i duže vrijeme – da sklapa oči. Lakše je. Ne vidim, pa manje peče.

Otvoriti oči, čije trepuške više nisu trepuške već u vrtlogu strahova i sjenki, čelične rešetke kaveza – ne mogu naprečac. Svjetlo ubija, svaka naglost pokosi, a ljudi nemaju milosti.

I kad se desi da naidju neki južni, razigrani vjetrovi, i kad bih možda rado brodila, i suncu, i mjesecu viteški prkosila… odjednom tajac. Izbačena na obali, u haljama nesigurnosti, shvatam da vjetar ne goni one koji su korijen pustili na nenamijenjeno im mjesto, na tlu gdje nisu smjeli ni trebali.

U pokori, u molitvi, u cvrkutu ptica šapućem izmišljene riječi, tražim mape za puteve padanja, suzom bilježim staze lutanja.

Sada, kad bih da se dotakne jedno drugo i drugačije dno, koje možda u sebi krije odgonetku za bistrije vode, kuglu od čelika nema ko da ponudi, da se to što mora što prije završi. Ne. I kamen se zarekao na ćutanje i cinični smijeh. More odzvanja blijedim duhovima koje treba smiriti. A fenjer, za nastavak puta, izgleda, nužda će da potpali.

Da li ste znali kako dubokih mora ima? I tamnih, pa hirovitih; bjesnih, pa tužnih; olujnih, pa beživotnih. A jedra su jedna. Za jedan pogled krojena, otvoren i jasan, nezamućen i bistar. Kako pjesma ima svoju muzu, tako vjetar ima svoje jedro; kao veo za čuvanje, kao šapat za tajnu. S očima tog vjetra uprtim u ledja, propadam iz pitanja u pitanje, iz ambisa u provaliju, sa kraja u beskraj…

Kovitlac. Bura. Kiša. Oluja. Led… Ne prestaje.

Raskvašeno nebo s morem se stopilo… Ponovo.

Negdje iz malog prsta vučem snagu, s mukom, al’… potpaljeni fenjer u odsjaju svoga jedra, mora naći mir. Jednom.

U koje nebo ti sada gledaš?

U čijim očima dio sebe tražiš?

…

Zašto baš u ovom trenu slutim

strah se tvoj raspuko

u staklenu ciku.

Pogledaj u sebe…

Šta primaš: ljubav ili naviku?

Priznaj,

makar ljubičastom naivnom oblaku,

kakve plamene dubine u sebi ćutiš.

Priznaj,

makar držeći skrštene prste na ledjima,

kao što nijemima usne svoje držiš.

Tiho na zapadu

jenjava sunca jesenjeg sjaj,

iz odškrinute škatule srca

dopire loman glas.

Znam, to se užareno u tebi

želja rasplamsava,

dok guši je omča

davno propalih godina.

Ja mogu sjenu na sjenu

i laž na laž slagati,

i nijeme ljubičaste oblake

još dugo čekati.

A ti…

Kad u postelju za dvoje

legneš sam

u svoj ispruženi dlan

pogledaj…

Čuješ li linije života riku?

Odgovori.

Šta držiš: ljubav ili naviku?…