medjuvrijeme

Nisam tražila za sebe da neko mora presuši, da bih po njegovom tlu bosih stopala ostavila trag. Nisam tražila za sebe da neko pticama nebo uskrati, da bi let meni podario. Nisam.

Niko nije mogao u boci poruku poslati. Niko nije mogao golubu izljubljenu maramu uz prsten vezati. Niko.

Nisam tražila za sebe vrh svijeta da dotaknem, niti da odozgo nečijim pogledom zemlju obuhvatim. Nisam tražila za sebe svilom sa istoka tijelo da se pokriva, niti u njenoj mekoti da mi neko padne pred skute. Nisam.

Niko nije mogao osmijehom moga postojanja se buditi. Niko nije mogao snagom mojih želja zvijezdama ukrasti sjaj. Niko.

Postoje ljudi kojima nije dato… Nekima zato što se zapisana tuga, još pri rodjenju, utisnula naglo na skriveno mjesto ispod srca; al’ sve što se snagom munje sruči na živo biće, neminovno žulja, i to po pravilu, na duge staze. Postoje i oni drugi kojima nije dato… zato što za sebe i ne traže ništa. A srce u kavez od čamotinje, nedostatkom samopoštovanja zaključano. Sâmo.

*****

U dlanove sam mora ulijevala. Bosim nogama tragove u pijesku ostavljala. Vjetar je fijukao, kao po posljednjem zadatku nakon kojeg slijedi kraj svijeta. A tragova je bilo raznih, i mnoštvo, ali svaki pogled na njih svjedokom je kako ih vjetar raznosi. Oluja.

Ptice sam na balkonu okupljala. Pričala im nezavršene priče, koje snagu za ljudske oči nikad nisu skupile. A ptičice su me gledale sa puno razumjevanja. Do jeseni. Onda bi odlazile da se više ne vrate. Daleko.

Poruke sam dobivala i držala u ruci. Nekad sa smijehom, nekad sa suzama. Kratke, uopštene… ali i takve su govorile nešto – nekome ko je znao da čita; a onome ko čitati nije mogao, preostajalo je samo da ih sakrije. Tišina.

Golubove sam hranila. Slušala šta mi šapuću. Riječi su lebdile u prostoru omedjene misterijom nevidjenog. Stid.

Kule u oblacima sam zidala. Kroz prozore njihove prostrla širok pogled. Krugovi želja su poput eha odjekivali prostranstvom. Nestajali u daljini. Spuštam kapke.

U svili sam spavala. Izmišljala boje za svoje snove. A jutrom…  sjajem sunca sa istoka vezla jastuk potajnih nadanja. Mir.

*****

Lažni mir. Život u rukavicama. Dame već odavno ne nose rukavice, pa opet su dame, zar ne?

Na katedrali je odzvonilo. Biće da je vrijeme!

*****

Za sebe, ja noćas tražim put do sebe. Za sebe, tražim svoj otisak prsta. Stvarni.

Samo.

I avlijom i kućom širio se miris tek pržene kafe. Dok je mati vješto baratala šišom, njena je kći jedinica stajala pored prozora, gledajući na ulicu. Ili se to samo tako činilo? Majka je brižljivo prebirala zrnevlje kafe, ispod oka motreći na prozor. S vremena na vrijeme teški uzdah joj se otkidao iz njedara, pa bi se osmjehnula blago, bojeći se da joj kći ne otkrije strahove.

A Ona je idalje stajala prikovana uz male, zelene prozore. Vrtila je krajičke, poput behara, bijelih zavjesa. Nesvjesno se poigravala vezom na njima, nekada davno prstima njene majke izrađenim. Samo je tijelom bila tu, a dušom… Šetala je Donjom mahalom, u predvečerje. Padine Veleža čuvale su Mostar, ali i nju od same sebe. Nosila je svjež buket jorgovana. Nježan, ljubičasto-bijeli svežanj. Stiskala je blijedim rukama tanke drškice, kao da su one posljednja veza s Onim ko ih je poklonio. Smiješila se, i odbacivala misao da On sutra putuje.

Kaldrmom je zvonio zvuk posljednjeg viđenja, isprekidan stihovima koje joj je recitovao, vješto, živo, toplo; dok je huk Neretve Njegovoj pjesmi držao ujednačeni ritam. I moglo je korzo biti prepuno ljudi, i moglo je sunce u svom zalasku potonuti tamo negdje gdje je konac svijeta, i mogla se svaka mostarska kula urušiti u hladnu neretvanjsku vodu… Ništa od svega toga nije moglo poremetiti Njenu i Njegovu sreću. Dok su se nozdrve opijale mirisom proljeća, dok su riječi sa Njegovih usana milovale svaki treptaj Njenih očiju, a duše narastale do najviše zvijezde nebeske – postojali su samo njih dvoje: pjesnik i muza – sreća i nada, oslonac i snaga jedno drugome.

Pala je noć i majka je, kao i svaka, brinula; na kapiju avlije izvirivala već nekoliko puta. Eh, konačno ugleda kći, svijetle joj oči tamne i u mraku. A koraci teški. Baš kao da slute, da se ova noć mora produžiti, da bijeli dan ne smije osvanuti. Nikada. Ugledavši ih, majka se povukla u kuću.

Stajali su tako pod prozorima; vrijeme je krojilo urotu protiv njih, zajedno sa teškim oblakom koji se pojavio niotkud, samo što nije ugušio cijeli grad. A Ona… Upijala je svaku Njegovu riječ, ponavljala sve što je govorio. On se smijao, zadirkivao… Prinosila je buketić prema usnama… a već se teglila čežnja svih budućih dana između njih… zlurado, podlo i surovo.

Oči su sjale, usne se smijale, zvonko i grohotom, kao što samo mladost može da se smije. Pozdrav, dugo otezani, umotao se u jedan iznenadni trenutak, i progutao svu ljepotu gugutanja, poezije i miomirisa. Njeno Sve, Najdraži Njen obećao je da neće ostati dugo, obećao je da će misliti svakog trena na nju, obećao je zlatne čase koje će da dijele kad se vrati… U mirisu jorgovana ostala je zapletena nada krunjena sa usana Njegovih…

Nije se vratio. Mislio je na Nju svakog trena, ali do kraja svog kratkog života. Sudbina je zaustavila kazaljke onda kad je htjela. Nemilosrdno. Zlatni su se časi njihove zajedničke mladosti naprasno pretvorili u gorke kapi prostog trajanja, tavorenja.

Minule su godine, i mnogo korzoa, puno je vode Neretva pronijela. Samo je miris jorgovana čuvao Nadu, samo je bjelina zavjesa, zajedno s Njom, napamet znala svaki Njegov izgovoreni stih. Svojim je perom ispisao, ne jednu, već sudbine dvije, najmanje…

Ona još stoji uz prozor. Isti onaj pod kojim su se posljednji put gledali. Sama je. Osluškuje bat koraka koji ne dolaze i osjeća stravično komešanje neodsanjanih snova razbacanih stazom između Njega i Nje. Tamne su se oči od težine suza mutile…

Majka ju je zvala. Ona nije čula. Popela se u sobu, noseći na tacni kafu. Mirišljavu, svježu. Znala je da nemir, koji ju je svladao dok je bila u avliji, nikad ne dolazi tek onako.

Okrenula je kći prema sebi. Spustila topli majčinski poljubac na njeno čelo. Sjele su…

Još jedan u nizu dana koji ispisuju trajanje, ljudsko i ono nadljudsko. Svakodnevno saznaju obje koliko su im daleko postavljene granice… Koliko su jake, i dokle sve mogu… Sobu, po ko zna koji put, puni razgovor o Njemu, započet stihovima: „U ove čase zvijezdâ i snovâ/U vašu baštu ja sam dolazio;/Mirisao je jorgovan i zova/I mrki čempres povijô se ti’o…“

Donjom mahalom danas se čuju neki drugi zvuci, bat nekih drugih koraka. Neretva teče, neumitno. I šta bi drugo? Jaka je i silovita ko pet rijeka… Samo u jednoj kući, u dnu ulice, jedan krhki jorgovan, u tišini pazi na jedno žensko srce… pjesnik i muza, sreća i nada, oslonac i snaga jedno drugome.

(*fotografija: odlican.com)

Oluja je prošla. Kao i do sada, prodje onako kako se i pojavi. Prodje čim tvoje tijelo ne dodiruje moje. A kad prodje, ostajem sama sa svojom borbom, i opet sam, čini mi se, na početku.

Danima ćutim, i želim samo da ćutim… želim da se ne sretnem sa pogledom tvojim. Želim da te ne vidim, i da se ne ogledaš na meni… samo to želim… Postajem svjesna da sam samo pjesak. Postajem svjesna?! Da li ja ovo polako napredujem ka… Ka čemu? Dugo je vremena otkad ne znam ko sam i šta želim… mnogo si puta od tada okrenuo sat. A ja danas pokušavam makar jedno zrno svoje, poodavno istrošene, snage usmjeriti na ono što bih željela. Nadam se da će to jedno zrno pronaći još jedno, pa još jedno, sve dok mi tako udruženi ne daju apsolutnu moć da ne budem više dio života tvog. Da, vrlo čudno… valjda je trebalo da kažem da ti ne budeš više dio života mog, valjda…

Ne shvatam ništa… Prisutan si u svemu. Boli me to tvoje sveprisustvo. Evo i sada, kada si me pustio da se pretačem iz sebe opet u sebe, i kada ne posmatraš to, ipak si tu. Osjetim pogled tvoj, a nema te ovdje. Osjetim da znaš sa čim se sve borim, ali kako kad nisi tu? Ponirem u sebe, tu si, osvrćem se oko sebe, tu si.

Da mi je samo da nisam ovako omedjena staklom ovim. Da mi je da pjesak ovaj vjetar zagrli i ponese gdje god hoće, da pravi dine, tamo gdje hoće, pa da me prospe po nikad nedokučenoj pustinji koja se prostire u meni. Da mi je da taj pjesak dobije svoju slobodu i uhvati se za krila vjetra. A da ti ne budeš tu kad se to desi. Ali, ne… i onda kada fizički nisi prisutan, u meni si, u dubini očiju mojih, u dubini ove neke druge mene. Ovo je i strah i strast, i radost i bol, ovo je i ludilo i mir, ovo je sve to odjednom, samo sigurno nije onaj potpuni osjećaj, dugo sanjani, a koji svakoj ženi treba. Mene je sad stid taj pravi osjećaj i spomenuti imenom ovdje. A godinama mi je to bio ideal… Bio?… Da, bio… Ja sam sva ostala negdje u prošlosti, moje pravo biće je negdje miljama daleko odavde, i od tebe takvog.

Nadam se da će shvatiti ovaj unutrašnji lom makar oni koji su sebi jednom u životu rekli: „Nikad ne bih uradio to i to… ma nikad – nikad“. Eh, prodje neko vrijeme od te vaše izjave, a vi i ne shvatite kad vrlo nonšalantno predjete granicu istog tog „nikad“ koje ste jednom izgovorili. Ja danas samo molim da mi neka viša sila da snagu da sagledam oblik sata ovog, i da, ma kako da se završi, nakon toga ne smijem reći „nikad više“.

Dugujem objašnjenje… i sebi i drugima. Ih, kamo sreće da je samo jedno… ma dugujem mnogo i mnogima…

Volim jesen, ovu tihu jesen, koja ćuti a lagano se uvlači u naše duše, otkrivajući u njima tajne snove i isto toliko tajne, a magične puteve ka novom i drugačijem, budi u nama svijest o prolaznosti, o padanju, a opet nekako budi i nadu u jedno novo radjanje i jedno novo dizanje.

Malo sam konfuzna… oprostićete mi. Možda ja samo tražim opravdanje za svoje ponašanje, nazivajući lažnim imenima sve one stvari kojima ne želim nikad ni ugledati pravu, validnu legitimaciju, na kojoj bi bilo ispisano valjda njihovo pravo ime. Zovem stvari onako kako ja želim da se zovu, vidim samo ono što hoću da vidim. Ili se još jednom samoobmanjujem?!

Sipaš svoje strašću zadojene riječi u ovu čašu… tamne su, kao i vino koje si pio, a slatkasto gorke, baš kao što ti sav i jesi. Sam čašu puniš, sam je ispijaš kao da si dovoljan samome sebi. A nisi, priznao si to u jednom trenutku slabosti. Koji si ti srećnik, ti imas samo jedan svoj trenutak slabosti, a ja ih imam stotine, nataložene u podrum… pih, pričam o njima kao o domaćem vinu, ljubomorno čuvanom za posebne goste, i kao da će godinama takvi trenuci dobiti na vrijednosti. Eh, ovo je baš bio loš pokušaj vlastite poraze doživjeti kao pobjede. (Nekad sam to jezivo dobro znala i umjela, sad malo toga znam i umijem.)

Nisi sam sebi dovoljan, samo misliš da jesi, predstavljaš se takvim… Cio si samo dok imaš u šta da se ulijevaš. To je krasni smisao tvog postojanja. A odlučio si ulijevati se u mene, bez pardona, kao u nešto što je oduvijek tvoje. I mrzim što si tako odlučan, mrzim što mi oduzmeš svaki dah i svaki tren u kojem bih mogla, ma samo i pokušati, da ti se suprotstavim. Mrzim što si tako samouvjeren, mrzim što ti oblikuješ ovo staklo, i stvaraš oblik koji će tebe najviše zadovoljiti.

Mrzim… Mrzim što mi sve to, negdje u nekoj drugoj i dalekoj meni – godi. Budiš u toj drugoj meni, davno uljuljkane u siguran san, one čiste životinjske nagone! Da, i trebam li ti reći koliko mrzim to? Ili pak, volim? Ne znam sad šta sam htjela reći…

Budiš u meni neku drugu ženu, koja nikad nije željela isplivati na površinu. A uspavljuješ onu prvu, koja vjeruje da strast i ljubav nikad nisu bili isto, i da savršeno mogu postojati odvojeni jedno od drugog. Ovoj ćeš prvoj meni lukavo otpjevati neku dragu uspavanku za laku noć, u jednoj malo prohladnoj jesenjoj noći, kiša će dobovati po prozorima, samo da bi i ona stavila do znanja da si apsolutno u pravu, da bi te podržala i dala novi smisao tvojoj uspavanci. U sljedećem trenu budit ćeš ovu drugu mene, takodjer uz dobovanje kiše… kiše, koja će ti opet dati podršku, u jednom drugom ritmu. Ova “druga” pomisliće, strast je valjda ono što piše na tvojim ličnim dokumentima umjesto imena. Pomisliće, ali samo na kratko. A dugo će ostati ubjedjena da jesen ima veze s cjelokupnim njenim bićem i stanjem, nastaviti kriviti kišu i opalo lišće na bulevarima ove svoje druge duše za sve što čini ili ne čini. (Makar imam toliko snage da mogu naći opravdanje za ovu oluju…)

Rekoh li da volim jesen, ovu tihu i tajnovitu jesen? Ah, da… jesam, to sam rekla na početku. Pa to sam samo i htjela da kažem.