medjuvrijeme

Nisam tražila za sebe da neko mora presuši, da bih po njegovom tlu bosih stopala ostavila trag. Nisam tražila za sebe da neko pticama nebo uskrati, da bi let meni podario. Nisam.

Niko nije mogao u boci poruku poslati. Niko nije mogao golubu izljubljenu maramu uz prsten vezati. Niko.

Nisam tražila za sebe vrh svijeta da dotaknem, niti da odozgo nečijim pogledom zemlju obuhvatim. Nisam tražila za sebe svilom sa istoka tijelo da se pokriva, niti u njenoj mekoti da mi neko padne pred skute. Nisam.

Niko nije mogao osmijehom moga postojanja se buditi. Niko nije mogao snagom mojih želja zvijezdama ukrasti sjaj. Niko.

Postoje ljudi kojima nije dato… Nekima zato što se zapisana tuga, još pri rodjenju, utisnula naglo na skriveno mjesto ispod srca; al’ sve što se snagom munje sruči na živo biće, neminovno žulja, i to po pravilu, na duge staze. Postoje i oni drugi kojima nije dato… zato što za sebe i ne traže ništa. A srce u kavez od čamotinje, nedostatkom samopoštovanja zaključano. Sâmo.

*****

U dlanove sam mora ulijevala. Bosim nogama tragove u pijesku ostavljala. Vjetar je fijukao, kao po posljednjem zadatku nakon kojeg slijedi kraj svijeta. A tragova je bilo raznih, i mnoštvo, ali svaki pogled na njih svjedokom je kako ih vjetar raznosi. Oluja.

Ptice sam na balkonu okupljala. Pričala im nezavršene priče, koje snagu za ljudske oči nikad nisu skupile. A ptičice su me gledale sa puno razumjevanja. Do jeseni. Onda bi odlazile da se više ne vrate. Daleko.

Poruke sam dobivala i držala u ruci. Nekad sa smijehom, nekad sa suzama. Kratke, uopštene… ali i takve su govorile nešto – nekome ko je znao da čita; a onome ko čitati nije mogao, preostajalo je samo da ih sakrije. Tišina.

Golubove sam hranila. Slušala šta mi šapuću. Riječi su lebdile u prostoru omedjene misterijom nevidjenog. Stid.

Kule u oblacima sam zidala. Kroz prozore njihove prostrla širok pogled. Krugovi želja su poput eha odjekivali prostranstvom. Nestajali u daljini. Spuštam kapke.

U svili sam spavala. Izmišljala boje za svoje snove. A jutrom…  sjajem sunca sa istoka vezla jastuk potajnih nadanja. Mir.

*****

Lažni mir. Život u rukavicama. Dame već odavno ne nose rukavice, pa opet su dame, zar ne?

Na katedrali je odzvonilo. Biće da je vrijeme!

*****

Za sebe, ja noćas tražim put do sebe. Za sebe, tražim svoj otisak prsta. Stvarni.

Samo.

more se suza pretvorilo u prozirni veo.

riječi su nestale, umrla je tišina.

bezdan…

Jutra su moja svetinja,

moj stvarni mir, moja potreba.

Ali…

nije da nema dana kad gubim taj mir.

Ma…

dese se i jutra kad se zakovitlam u sopstveni nemir.

Igra se vjetar s mojom kosom,

plešu sjene na fasadama zgrada,

pogledam u vrhove svojih cipela,

s vremena na vrijeme.

I idem…

Hodam i pitam se…

pitam se o čemu razmišljaš sada.

Da li i tebi godi jutarnja tišina?

Ova moja ima svoju težinu,

i što je teža – sve mi je draža.

Pa i nemir može biti dobrodošao,

u jutrima kao što je ovo.

Ispunjenim tobom.

Kiša je tutnjala o okna prozora,

java se udvarala snu,

ili sam ja to samo tako mislila, ko će ga znati?…

U polusnu, u snu, u nekom dijelu mene,

čuo se topot vojske dječjih koraka,

nadirali su prema meni, opkoljavali me,

svojim rukicama grlili,

u grohotu smijeha padali…

Tutnje veseli glasovi,

zvoni cijeli jedan svijet satkan od neiskvarenog smijeha,

vuku me, padam,

širom otvorene znatiželjne okice postavljaju pitanja,

ja dajem odgovore… I to sve tačno!

I sve kao čudeći se što nigdje ne griješim…

A onda me oni ponosno ponovo grle,

ponovo smijeh, i ponovo glasovi…

Budim se na jastuku mokrom od (ne)sna.

Tišina je.

U polusnu, u snu, u nekom dijelu sebe

dobro znam da nijedan taj glas

nije otkinut od mene,

i nije posve moj…

Kiša je prestala padati.

Tišina…

Tišina, koju više ne mogu podnijeti.

Ovo objašnjenje je bilo samo digresija, potreba, pokušaj sagledavanja šta je to, i koje je to stanje prethodilo ovom u kojem sam sad, pješčanom satu. Strah me je, da je ipak ovaj pokušaj još samo jedan neuspio pokušaj… Nižu se pokušaji na nekakav konac od silika, onaj koji teško puca, ili tačnije rečeno, nikad ne puca, slažu se tako kao da će biti najljepša niska bisera, a neće… već sad to osjećam… ali će svakako biti jedan lanac nužno prisutan na vratu života moga… Biće valjda podnošljivo, sve dok ne počne da me davi…

Posmatraš nijemo pješčani sat. Ćutiš. Kako me to tvoje ćutanje nervira, hoćeš li ikada shvatiti? A još me više nervira što naslućujem šta to ćutiš. Ćutiš nas… ćutiš ovo proticanje i pretakanje iz jedne polovine sata u onu drugu, istu. Ti si taj koji odlučuje kad će se pjesak iz jedne polovine početi presipati u drugu. I to me nervira. A ne mogu ništa učiniti, niti neučiniti. Omedjena sam granicama koje si ti iscrtao. Pjesak mojih želja i nadanja samo je zarobljenik ovog oblika koji si mu ti dao. Da bude još tužnije, providno je ovo staklo u kojem pjesak stoji. Nema boju.

Posmatraš nijemo proticanje pjeska. Imaš onaj glupavi smješak na licu, onaj koji stavljaš samo kad se zbog nečega raduješ i kad ti nešto suludo godi. Svojim pogledom pratiš svako zrno. Pod lupom držiš svaku moju misao i strepnju. Osjećam se ogoljenom skroz… Znaš šta mislim i osjećam, znaš šta želim i ne želim, znaš koliko te i volim i mrzim, znaš sve ono što sam odćutala i što ću da odćutim, znaš sve ono što ja sama nikad neću saznati… Znaš sve što ja jesam… a radićeš samo ono što ti jesi, i što će biti tvoje zadovoljstvo, ne obazirući se na mene. Idalje se ćutke smješkaš. Sad već znaš koliko me to čini nervoznom, neurotičnom čak! Dok tebe sve samo dodatno zabavlja.

Pretakaju se zrnca, čini mi se sve brže i brže, kako ja postajem svjesna tvog pogleda, svoje golotinje i onoga što ćutiš. Tek odjednom… Uzimaš sat, okrećeš ga… pjesak nanovo počinje da protiče iz jedne polovine u drugu, lagano… Kao da ničeg nije ni bilo u onom prethodnom pretakanju, kao da protiče evo sada baš – prvi put.