Svako novo jutro nekome je porod radosti, a nekome tuge. Zimska jutra osviću uz prilično bolne porodjajne muke, s tom razlikom što postoje ljudi koji uz jedan „hop“ uskoče u polutamu novog dana, a drugi se spretno ili manje spretno sa kapom punom bola provuku kroz dnevnu svjetlost.
Koliko smo glumci? Naturščici koji svoje role igraju oskarovski sjajno?! Brojite li u sebi sve one kojima biste rado zakačili o revere maramicu vezenu, moliću lijepo, zlatnim koncem s ovim natpisom? A gdje ste vi; gdje sam ja na ovim izlizanim daskama pretvaranja?
Biti društveno prihvaćen postulat je današnjice, i to zakucan na onom suludom broju jedan. Biti prvi u svemu i svačemu, nepitajući za cijenu, vrlo je primamljiva ponuda, reklo bi se. No… glumci, makar i ovi profesionalni naturščici vole da mijenjaju odijela, namještaju svjetlo pozornice kako im volja, i kad im se baš ne svidja ugao naći će vrlo brzo podobnog reditelja da reflektor obasja baš njih i njihov „oreol“. Tja… nisu operski pjevači, mada, božemoj, glumci i to mogu biti, pa će operske arije, bez pardona, „virtuozno“ izvesti. Ne učini li vam se često da su bespotrebno bučni? Ne čini vam se – jesu, i to toliko da od njihovih glasova, njihovog nastojanja da se kompletno i bezukusno upakuju u „savremeno lijepo“ i ne razumijete salvu izgovorenih riječi koje su od svoje suštine sramotno ogoljene i svedene na svoju žalosnu, beskrupuloznu formu. Znam da svijet ovaj nije zbog mene same stvoren, ali pronicljivo gledajući prema „pozornici“ teško se otimam dojmu da svijet jeste za „takve“ ili „onakve“ glumce stvoren.
Biti cjelina i biti svoj, biti ono što čovjekov istinski duh traži od njega nije više medju ličnim ciljevima koji se nalaze na vrhu piramide ljudskosti.
Ako pretjerujem, ne želim da se izvinjavam; čak ni ako se tu radi samo o decembru… Postoje datumi s kojima ne možete učiniti ništa, osim mirno čekati da prodju, kao što postoje i ljudi koje nikad ne poželite sresti.
Ljepota je stvar nutarnjeg, ne stvar obličja materijalnog. Sloboda je djelanje iz ljubavi, a bez boje moranja i interesa. Ljubav je onaj duboki treptaj u nama koji je prethodnica svakom smislenom životnom koraku. Griješim? Onda je to moja intimna stvar, ljuljaću svoju iluziju na drhtavim rukama sna.
Kad se navuku zavjese, imate li ideju šta ostane na „pozornici“ i iza nje? Postoje znanja koja ne želimo znati, ali su tu, za našim petama…
Ukoliko ste pak od onih „drugih“ koji, uprkos i uprkos, duši haljinu osmijeha rado odijevaju, onda znam da ćete radije vjerovati i osjećati ono što jeste i što je datost u vašoj toploj loži, jer – postoje znanja koja su naša, procesom iskustava utisnutih na kožu, kao i procesom proživljenih emocija stvarana. Takvim je znanjima prijeko potrebno priznanje.
Savršenstvo ne postoji i to je jasno.
Stoga… iz sumornog jutra zakoračih u decembarski hladan dan noseći pod miškom skrivenu tugu, a pod srcem toplu nadu; nadu da ću u svom malom svijetu svojim dragim, velikim ljudima uspjeti našarati krasotice duge u očima. Osmijehom. Uprkos… i uprkos!
liliana