medjuvrijeme

U koje nebo ti sada gledaš?

U čijim očima dio sebe tražiš?

…

Zašto baš u ovom trenu slutim

strah se tvoj raspuko

u staklenu ciku.

Pogledaj u sebe…

Šta primaš: ljubav ili naviku?

Priznaj,

makar ljubičastom naivnom oblaku,

kakve plamene dubine u sebi ćutiš.

Priznaj,

makar držeći skrštene prste na ledjima,

kao što nijemima usne svoje držiš.

Tiho na zapadu

jenjava sunca jesenjeg sjaj,

iz odškrinute škatule srca

dopire loman glas.

Znam, to se užareno u tebi

želja rasplamsava,

dok guši je omča

davno propalih godina.

Ja mogu sjenu na sjenu

i laž na laž slagati,

i nijeme ljubičaste oblake

još dugo čekati.

A ti…

Kad u postelju za dvoje

legneš sam

u svoj ispruženi dlan

pogledaj…

Čuješ li linije života riku?

Odgovori.

Šta držiš: ljubav ili naviku?…

Jednom su se dotakle dvije duše, dva su se srca razlila u jedno. Jednom je isto što i zauvijek. Nema razlike, ama baš nikakve.

Jednom… samo jednom su te usne popile cijelog, i tijelo je progutalo bivšeg, sadašnjeg i budućeg tebe. Bili smo i ostali jedinka. Nisi postojao više ti, nisam postojala više ja, postojali smo „samo“ mi.

Možda sam ja zaludna samo sanjala tu „jednoću“, to „jedinstvo“. Možda sam te izmislila, možda sam te iz ničega stvorila. Ako smo bili, zašto više nismo?… Ako nisi postojao, što te sada tražim? Možda sam… hiljadu možda… ali znam da sam te imala za cijeli jedan treperavi život.

Od tada ne postoji vrijeme, ne postoji prošlost, sadašnjost, budućnost. Postoje oči koje te još jasno vide, obrisi srca koje te sluti, usne jedne koje te ćute… Meni dovoljno da znam da si jedini.

I da… postoje ruke koje tebi žure, strpljivo čekaju jedan dodir blag.

Postoji još i jedan nevin san koji se nada tvome nježnom šapatu na uho, šapatu koji će utisnuti riječ „mi“ zauvijek u moje žile, i tako poništiti svako slijedeće „možda“.

Gubim dah, gubim sebe u pahuljama prvog snijega,

Tražim ti usne, tražim onaj pogled,

A ničeg nema, a tako bolno ničeg nema.

Samo daljine, beskrajne daljine su izmedju nas,

Kao da se nikad poznavali nismo…

A možda i nismo.

Ostao je još samo zid, kao opominjući trag,

Još samo jedan nepremostivi jaz.

Kao da smo živjeli u nečijim tudjim tijelima,

Kao da smo voljeli nekim tudjim srcima.

Bože, šta ja to pričam, i šta opet tražim…

Kad dobro znam da ničeg nema,

Da tako bolno ničeg nema.

Osim daljine.

I bezbrojnih milja tuge izmedju nas.