medjuvrijeme

Ponor ka unutra, ka dnu bića, kažu, da je jedan od koraka koji će da osvijetle buduća mora. Potrebno je duboko roniti pa iznaći izgubljena jedra. Znam. A vazduha nema. Svakoga dana sve ga je manje.

Kao sa kuglom od čelika, ponekad stopala lako dotiču dno, ono koje nisu željela. I tada nam se učini to tako mora. Uvijek ima stvari na koje olako nalijepimo etiketu moranja. Psihološki efekat koji time stvaramo vrlo je upitan, i to sa više tačaka, no valjda je u ljudskoj prirodi, s vremena na vrijeme, ponekad i duže vrijeme – da sklapa oči. Lakše je. Ne vidim, pa manje peče.

Otvoriti oči, čije trepuške više nisu trepuške već u vrtlogu strahova i sjenki, čelične rešetke kaveza – ne mogu naprečac. Svjetlo ubija, svaka naglost pokosi, a ljudi nemaju milosti.

I kad se desi da naidju neki južni, razigrani vjetrovi, i kad bih možda rado brodila, i suncu, i mjesecu viteški prkosila… odjednom tajac. Izbačena na obali, u haljama nesigurnosti, shvatam da vjetar ne goni one koji su korijen pustili na nenamijenjeno im mjesto, na tlu gdje nisu smjeli ni trebali.

U pokori, u molitvi, u cvrkutu ptica šapućem izmišljene riječi, tražim mape za puteve padanja, suzom bilježim staze lutanja.

Sada, kad bih da se dotakne jedno drugo i drugačije dno, koje možda u sebi krije odgonetku za bistrije vode, kuglu od čelika nema ko da ponudi, da se to što mora što prije završi. Ne. I kamen se zarekao na ćutanje i cinični smijeh. More odzvanja blijedim duhovima koje treba smiriti. A fenjer, za nastavak puta, izgleda, nužda će da potpali.

Da li ste znali kako dubokih mora ima? I tamnih, pa hirovitih; bjesnih, pa tužnih; olujnih, pa beživotnih. A jedra su jedna. Za jedan pogled krojena, otvoren i jasan, nezamućen i bistar. Kako pjesma ima svoju muzu, tako vjetar ima svoje jedro; kao veo za čuvanje, kao šapat za tajnu. S očima tog vjetra uprtim u ledja, propadam iz pitanja u pitanje, iz ambisa u provaliju, sa kraja u beskraj…

Kovitlac. Bura. Kiša. Oluja. Led… Ne prestaje.

Raskvašeno nebo s morem se stopilo… Ponovo.

Negdje iz malog prsta vučem snagu, s mukom, al’… potpaljeni fenjer u odsjaju svoga jedra, mora naći mir. Jednom.

Nemir nikad ne putuje sam. Uvijek je tu pratnja i podrška… suludih pitanja koja čekaju svoje odgovore. Čekanjem se sami satjerujemo u ćošak. Kraj puta omedjen samo vazduhom koji udara jednoličan takt tenzije slobodi čija smo marioneta postali. Da mnogostruko znamo pogriješiti prema sebi, jasno je; ostaje nejasno zašto se greške ponavljaju, sumanuto se lančano povezuju, zapetljavaju i na koncu dave.

Negdje je memorisan odredjeni kod, u koji je stalo nešto od zapisane neminovnosti. Razumom se može obuhvatiti jedna takva činjenica. A je li to dovoljno da bi se zvalo skloništem ili opravdanjem? Ako ćemo žmuriti na jedno oko, možda. Ali opet samo djelimično. Medjutim, ne živi se život u dijelovima, već u svojoj punini. Niti su dijelovi ljudskih bića ono što nam je drago, što volimo, do čega nam je izuzetno stalo… Ne.

Negdje smo onda zaglavili. U procijepu izmedju sebe i sebe, u provaliji u kojoj stoji kamen bez postolja. Onako, kao čičak zakačen, ni manje ni više, nego na vazduh.

Uznemireni duhovi prošlosti i nevini duhovi života koji nadolazi svoje suočavanje trebaju nalijepiti na ovaj kamen. U igri plakanja zbog svega što priznajemo ili odbacujemo, zbog svega što je dalo kukavičluku vjetar u ledja, a hrabrosti korijen sasjeklo, zbog svih olovnih tuga i vulkanskih osjećanja… nestaće ono naizgled čvrsto tlo na kojem se kao upinjemo opstati. A onda? Ne, neće ostati strah, naprotiv…

Smanjiti procijep izmedju sebe i sebe, neminovnosti i realnog, sanjanog i proživljenog, ponekad može i suzama obilježeni put… Spiranjem, odnosno odbacivanjem svih onih djelimičnih, ili polovičnih ‘ja’ i svega onog što usporava hod po sadašnjosti, za posljedicu donosi jasan pogled na sopstveno biće, ali ne bilo kakvo već – cijelo; biće, koje hodi noseći čiste vidike na svojim putevima zadovoljstva i mira.