medjuvrijeme

Onaj ko je jednom držao kist u ruci pozna uzvišeni drhtaj duše u trenu kad magija radjanja nove slike polako ispliva na svjetlost sunca. Puls stvaranja lagano udiše život tihoželjenom, dugomišljenom, tajnočekanom… Priča jedna, a čarolija hiljadu i jedna.

Maleni je kist otrgnut jednoj dječijoj ruci, davno; sagorio je u pepelu nevinih, al’ silom sahranjenih snova. Godine su donosile teška sunca i mutne oblake, ma sjajne motive za prazninu i pustoš, pa može li onda u cvatu iskidani cvijet ponovo biti otvoren i lijep?

Izmedju dvaju obala Nekada i Sad drijema beživotna jara, lebde bezbojni ljudi, bezoblične stvari, na tren se čine kao u najlon umotani, neko bi rekao i novi, a neotpakovani. Drijema metež od ispreturanih godina, umornih od vertigo plesova, nedovršenih i blijedih; i sve su one pale odjednom, naprečac, kao na kraju bitke, u momentu kad je i vremensko klatno izgubilo interes za njih.

Ne postoji filmska traka toliko duga ni takvog kvaliteta da bi na sebi podnijela svekolika trajanja i istrajavanja koja ne vode nikuda; otuda je i jednolični šum nade utihnuo, izgubio se kao tudj. Samoća u svečanoj haljini tišine tu se ukopala… Mimo, van, tamo, negdje, nešto… je prolazilo.

***

Nijemost koja se razliježe od obale do obale narušena bi stidljivim kretanjem. Negdje na dnu, ispod tereta izgorijelih olupina, sada već stari kist pokazivao je mimikom slabašne znakove… avaj! Ali, ko umije da ih iščita? Prah se krunio, česticama pričao, pokazivao…

Kist je bio poklonjen djetetu iskrenošću i nadom da će biti zvijezda vodilja, a ono čemu je udahnuta sudbina, mora svoj put i preći, takve se ne pita za vrijeme i način. Izgleda da ništa u životu nije slučajno. Srce je jedini most koji se možda i urušiti može, ali idalje kuca. Tuga pa vjera, strah pa snaga…

***

Nikad veće tišine, ni tjeskobnog proljeća kao što je ovo. Smanjuje se dah, pa skoro da ga nestaje. Sužavaju se vidici i svaki trepet oka prestaje. Baš, kao pred sve velike stvari. Tako tvrde oni koji znaju, pa valjda i znaju.

Jedno je nejasno svitanje uspjelo pronijeti dašak nekakvog krnjeg sunca do kista i njegovog praha. Šarali su nešto, kao u lahoru se prošivali, kao kroz dugu da je prošla želja…  Njihov je šeret trajao tako dugo dok se ne ukaza zlatni ram. Za bijelo platno.

***

Kroz spuštene vjedje svijet se ne može gledati jasno, kao što nema ni slikara koji dušom ne gleda. Makar i kroz onaj slabašni dah, živ čovjek dušom glasno govori. Pa…

Otvorih oči i ugledah ram, dočeka me široko platno.

Progledah srcem, kist prosu zlatni prah, i pokrenu se vremena klatno.

Do gole istine svučena želja stoji na otoku kamene samoće. Koliko god da je jasna i čista, vidljiva i čedna, ostaje zakopana mjestom; ukorijenjena komadićima davno razbijenog ogledala, zamućenog stradanjem, suzama, tugama, prećutanim romanima. Nepregledni i široki putevi postaše neobilježene staze, uske, skučene, s pogledom na ponor. I taj se pogled jedared sunovratio, a s njim i ‘zera’ tla za pod cipelu budućim koracima.

Vrijeme je iluzija, ali idalje ne miluje. Ostao je krug, ponekad izgleda dovršeno, ponekad iscjepkano; sigurno je postalo samo da širiti se neće. Ostala je i jedna tačka u središtu njegovom, poput ose oko koje se ništa ne vrti. Božemoj, i stajati i gledati je takodjer dar. Uvjerili su me.

Odstajati i ogledati se – pa poći dalje, davno je prošlo vrijeme, ali to već pripada nekim bivšim životima. A druga je stvar što poneki tunel nema svoj kraj, i druga je stvar što su neke sudbine kao zimzeleno drveće, koje nijemo stoji, nikud se ne miče, ljudskom oku ugodno u svako godišnje doba, a njemu samom nelagodno od svoga postojanja i silnih, začudjujućih pogleda. Nažalost, uvijek je lakše pričati o onome što je „druga stvar“, što nije „moja stvar“, što je na margini i slično. A na koju se notu zakačio odgovor na „prvo i pravo pitanje“? Biće na neku koju mjesto ne drži, osim ako…

Tango. Svilena misao o tebi sačuvana od beskupuloznog izjedanja vremena. Znam, ne može se plesati u mjestu, ali još čuvam jedan ples duše, i zagrljaj vreo, taman za tvoj vrat. Još… Znam, prerano si otkinut notni zapis od srca, od mene, ali te pamti krvotok i drhtaj nedovršen; nije li dovoljno za čekanje?

Radi se o jednostavnom čekanju, da jedna kompozicija posloži svoje tonove, o čekanju koje će da ispuni posljednji tango za ono što nikad nismo bili. Bliskost ujednačenog ritma dvaju tijela jedini je damar još živom snu! Dugujem ti svaki neodsvirani takt koji od plesa radja poeziju. Duguješ mi pogled, koji, dugo traženim biserima, pravi ogrlicu za moj vrat.

Želja, i tuga, roj nedovršenih nota stvara ponekad rat; ruža puna trnja ometa mi horizonte snivanja; suze, izvjestan kraj,  pokrivač od paučine štiti me od noći… jer, noći su strašne. Tišina razlaže tijelo kao kakvu nepovezanu buku nenaštimani klavir. Misli se vrte u zanosu nadanja; još samo fragmentarno do sebe dopirem… tvoj dah mi treba u ličnost da me poveže. Ali…

Ako moju neveselu misao vjetar ikad spusti tebi na dlan, molim te, sklopi oči, prepusti se, zapleši s njom tango, onakav kakav nisi nikad plesao; neka taj ples bude sve što bili bismo mi… da nije nemilih darova stajanja i gledanja…

Ponor ka unutra, ka dnu bića, kažu, da je jedan od koraka koji će da osvijetle buduća mora. Potrebno je duboko roniti pa iznaći izgubljena jedra. Znam. A vazduha nema. Svakoga dana sve ga je manje.

Kao sa kuglom od čelika, ponekad stopala lako dotiču dno, ono koje nisu željela. I tada nam se učini to tako mora. Uvijek ima stvari na koje olako nalijepimo etiketu moranja. Psihološki efekat koji time stvaramo vrlo je upitan, i to sa više tačaka, no valjda je u ljudskoj prirodi, s vremena na vrijeme, ponekad i duže vrijeme – da sklapa oči. Lakše je. Ne vidim, pa manje peče.

Otvoriti oči, čije trepuške više nisu trepuške već u vrtlogu strahova i sjenki, čelične rešetke kaveza – ne mogu naprečac. Svjetlo ubija, svaka naglost pokosi, a ljudi nemaju milosti.

I kad se desi da naidju neki južni, razigrani vjetrovi, i kad bih možda rado brodila, i suncu, i mjesecu viteški prkosila… odjednom tajac. Izbačena na obali, u haljama nesigurnosti, shvatam da vjetar ne goni one koji su korijen pustili na nenamijenjeno im mjesto, na tlu gdje nisu smjeli ni trebali.

U pokori, u molitvi, u cvrkutu ptica šapućem izmišljene riječi, tražim mape za puteve padanja, suzom bilježim staze lutanja.

Sada, kad bih da se dotakne jedno drugo i drugačije dno, koje možda u sebi krije odgonetku za bistrije vode, kuglu od čelika nema ko da ponudi, da se to što mora što prije završi. Ne. I kamen se zarekao na ćutanje i cinični smijeh. More odzvanja blijedim duhovima koje treba smiriti. A fenjer, za nastavak puta, izgleda, nužda će da potpali.

Da li ste znali kako dubokih mora ima? I tamnih, pa hirovitih; bjesnih, pa tužnih; olujnih, pa beživotnih. A jedra su jedna. Za jedan pogled krojena, otvoren i jasan, nezamućen i bistar. Kako pjesma ima svoju muzu, tako vjetar ima svoje jedro; kao veo za čuvanje, kao šapat za tajnu. S očima tog vjetra uprtim u ledja, propadam iz pitanja u pitanje, iz ambisa u provaliju, sa kraja u beskraj…

Kovitlac. Bura. Kiša. Oluja. Led… Ne prestaje.

Raskvašeno nebo s morem se stopilo… Ponovo.

Negdje iz malog prsta vučem snagu, s mukom, al’… potpaljeni fenjer u odsjaju svoga jedra, mora naći mir. Jednom.

Nisam tražila za sebe da neko mora presuši, da bih po njegovom tlu bosih stopala ostavila trag. Nisam tražila za sebe da neko pticama nebo uskrati, da bi let meni podario. Nisam.

Niko nije mogao u boci poruku poslati. Niko nije mogao golubu izljubljenu maramu uz prsten vezati. Niko.

Nisam tražila za sebe vrh svijeta da dotaknem, niti da odozgo nečijim pogledom zemlju obuhvatim. Nisam tražila za sebe svilom sa istoka tijelo da se pokriva, niti u njenoj mekoti da mi neko padne pred skute. Nisam.

Niko nije mogao osmijehom moga postojanja se buditi. Niko nije mogao snagom mojih želja zvijezdama ukrasti sjaj. Niko.

Postoje ljudi kojima nije dato… Nekima zato što se zapisana tuga, još pri rodjenju, utisnula naglo na skriveno mjesto ispod srca; al’ sve što se snagom munje sruči na živo biće, neminovno žulja, i to po pravilu, na duge staze. Postoje i oni drugi kojima nije dato… zato što za sebe i ne traže ništa. A srce u kavez od čamotinje, nedostatkom samopoštovanja zaključano. Sâmo.

*****

U dlanove sam mora ulijevala. Bosim nogama tragove u pijesku ostavljala. Vjetar je fijukao, kao po posljednjem zadatku nakon kojeg slijedi kraj svijeta. A tragova je bilo raznih, i mnoštvo, ali svaki pogled na njih svjedokom je kako ih vjetar raznosi. Oluja.

Ptice sam na balkonu okupljala. Pričala im nezavršene priče, koje snagu za ljudske oči nikad nisu skupile. A ptičice su me gledale sa puno razumjevanja. Do jeseni. Onda bi odlazile da se više ne vrate. Daleko.

Poruke sam dobivala i držala u ruci. Nekad sa smijehom, nekad sa suzama. Kratke, uopštene… ali i takve su govorile nešto – nekome ko je znao da čita; a onome ko čitati nije mogao, preostajalo je samo da ih sakrije. Tišina.

Golubove sam hranila. Slušala šta mi šapuću. Riječi su lebdile u prostoru omedjene misterijom nevidjenog. Stid.

Kule u oblacima sam zidala. Kroz prozore njihove prostrla širok pogled. Krugovi želja su poput eha odjekivali prostranstvom. Nestajali u daljini. Spuštam kapke.

U svili sam spavala. Izmišljala boje za svoje snove. A jutrom…  sjajem sunca sa istoka vezla jastuk potajnih nadanja. Mir.

*****

Lažni mir. Život u rukavicama. Dame već odavno ne nose rukavice, pa opet su dame, zar ne?

Na katedrali je odzvonilo. Biće da je vrijeme!

*****

Za sebe, ja noćas tražim put do sebe. Za sebe, tražim svoj otisak prsta. Stvarni.

Samo.