medjuvrijeme

I bojno polje, i livada cvjetna,

I vatra i led.

I ubijena žena, i žena sretna,

I čemer i med…

***

Moju si strast ispio jednakom silinom,

Kao što svojom nježnošću našu si sreću slikao.

Moju si misao gutao istinskom žestinom,

Kao što svojom drskošću našu si radost brisao.

***

I izlazak sunca, i korak do dna,

I korijen i mjena.

I radjanje jutra, i smrt jednog sna,

I dijete i žena…

***

Moje si želje kovitlao, pa ih na kraju isparao,

Kao što svojim rukama od mene si kraljicu vajao.

Moje si pjesme ko sitan novac bezbrižno gubio,

Kao što svojim riječima moju si svjetlost brusio.

***

I ledena zima, i jara ljetna,

I tuga i san.

I burna oluja, i tišina sjetna,

I noć i dan…

***

Moje si najveće mane zvijezdama pod skute prinio,

Kao što svojom gordošću besane si noći trovao.

Moje si sulude strahove u hrabrost svetu privio,

Kao što svojom hirovitošću u kavez si nas okovao.

I…

*****

Pomaknem se, ali ukrug bježim,

Srcem vrištim, a zemlja me guta;

Usne mičem, glas me ne odaje,

Ti se vraćaš, ne vidim nam puta…

****

Onaj ko je jednom držao kist u ruci pozna uzvišeni drhtaj duše u trenu kad magija radjanja nove slike polako ispliva na svjetlost sunca. Puls stvaranja lagano udiše život tihoželjenom, dugomišljenom, tajnočekanom… Priča jedna, a čarolija hiljadu i jedna.

Maleni je kist otrgnut jednoj dječijoj ruci, davno; sagorio je u pepelu nevinih, al’ silom sahranjenih snova. Godine su donosile teška sunca i mutne oblake, ma sjajne motive za prazninu i pustoš, pa može li onda u cvatu iskidani cvijet ponovo biti otvoren i lijep?

Izmedju dvaju obala Nekada i Sad drijema beživotna jara, lebde bezbojni ljudi, bezoblične stvari, na tren se čine kao u najlon umotani, neko bi rekao i novi, a neotpakovani. Drijema metež od ispreturanih godina, umornih od vertigo plesova, nedovršenih i blijedih; i sve su one pale odjednom, naprečac, kao na kraju bitke, u momentu kad je i vremensko klatno izgubilo interes za njih.

Ne postoji filmska traka toliko duga ni takvog kvaliteta da bi na sebi podnijela svekolika trajanja i istrajavanja koja ne vode nikuda; otuda je i jednolični šum nade utihnuo, izgubio se kao tudj. Samoća u svečanoj haljini tišine tu se ukopala… Mimo, van, tamo, negdje, nešto… je prolazilo.

***

Nijemost koja se razliježe od obale do obale narušena bi stidljivim kretanjem. Negdje na dnu, ispod tereta izgorijelih olupina, sada već stari kist pokazivao je mimikom slabašne znakove… avaj! Ali, ko umije da ih iščita? Prah se krunio, česticama pričao, pokazivao…

Kist je bio poklonjen djetetu iskrenošću i nadom da će biti zvijezda vodilja, a ono čemu je udahnuta sudbina, mora svoj put i preći, takve se ne pita za vrijeme i način. Izgleda da ništa u životu nije slučajno. Srce je jedini most koji se možda i urušiti može, ali idalje kuca. Tuga pa vjera, strah pa snaga…

***

Nikad veće tišine, ni tjeskobnog proljeća kao što je ovo. Smanjuje se dah, pa skoro da ga nestaje. Sužavaju se vidici i svaki trepet oka prestaje. Baš, kao pred sve velike stvari. Tako tvrde oni koji znaju, pa valjda i znaju.

Jedno je nejasno svitanje uspjelo pronijeti dašak nekakvog krnjeg sunca do kista i njegovog praha. Šarali su nešto, kao u lahoru se prošivali, kao kroz dugu da je prošla želja…  Njihov je šeret trajao tako dugo dok se ne ukaza zlatni ram. Za bijelo platno.

***

Kroz spuštene vjedje svijet se ne može gledati jasno, kao što nema ni slikara koji dušom ne gleda. Makar i kroz onaj slabašni dah, živ čovjek dušom glasno govori. Pa…

Otvorih oči i ugledah ram, dočeka me široko platno.

Progledah srcem, kist prosu zlatni prah, i pokrenu se vremena klatno.

Ponor ka unutra, ka dnu bića, kažu, da je jedan od koraka koji će da osvijetle buduća mora. Potrebno je duboko roniti pa iznaći izgubljena jedra. Znam. A vazduha nema. Svakoga dana sve ga je manje.

Kao sa kuglom od čelika, ponekad stopala lako dotiču dno, ono koje nisu željela. I tada nam se učini to tako mora. Uvijek ima stvari na koje olako nalijepimo etiketu moranja. Psihološki efekat koji time stvaramo vrlo je upitan, i to sa više tačaka, no valjda je u ljudskoj prirodi, s vremena na vrijeme, ponekad i duže vrijeme – da sklapa oči. Lakše je. Ne vidim, pa manje peče.

Otvoriti oči, čije trepuške više nisu trepuške već u vrtlogu strahova i sjenki, čelične rešetke kaveza – ne mogu naprečac. Svjetlo ubija, svaka naglost pokosi, a ljudi nemaju milosti.

I kad se desi da naidju neki južni, razigrani vjetrovi, i kad bih možda rado brodila, i suncu, i mjesecu viteški prkosila… odjednom tajac. Izbačena na obali, u haljama nesigurnosti, shvatam da vjetar ne goni one koji su korijen pustili na nenamijenjeno im mjesto, na tlu gdje nisu smjeli ni trebali.

U pokori, u molitvi, u cvrkutu ptica šapućem izmišljene riječi, tražim mape za puteve padanja, suzom bilježim staze lutanja.

Sada, kad bih da se dotakne jedno drugo i drugačije dno, koje možda u sebi krije odgonetku za bistrije vode, kuglu od čelika nema ko da ponudi, da se to što mora što prije završi. Ne. I kamen se zarekao na ćutanje i cinični smijeh. More odzvanja blijedim duhovima koje treba smiriti. A fenjer, za nastavak puta, izgleda, nužda će da potpali.

Da li ste znali kako dubokih mora ima? I tamnih, pa hirovitih; bjesnih, pa tužnih; olujnih, pa beživotnih. A jedra su jedna. Za jedan pogled krojena, otvoren i jasan, nezamućen i bistar. Kako pjesma ima svoju muzu, tako vjetar ima svoje jedro; kao veo za čuvanje, kao šapat za tajnu. S očima tog vjetra uprtim u ledja, propadam iz pitanja u pitanje, iz ambisa u provaliju, sa kraja u beskraj…

Kovitlac. Bura. Kiša. Oluja. Led… Ne prestaje.

Raskvašeno nebo s morem se stopilo… Ponovo.

Negdje iz malog prsta vučem snagu, s mukom, al’… potpaljeni fenjer u odsjaju svoga jedra, mora naći mir. Jednom.

Nisam tražila za sebe da neko mora presuši, da bih po njegovom tlu bosih stopala ostavila trag. Nisam tražila za sebe da neko pticama nebo uskrati, da bi let meni podario. Nisam.

Niko nije mogao u boci poruku poslati. Niko nije mogao golubu izljubljenu maramu uz prsten vezati. Niko.

Nisam tražila za sebe vrh svijeta da dotaknem, niti da odozgo nečijim pogledom zemlju obuhvatim. Nisam tražila za sebe svilom sa istoka tijelo da se pokriva, niti u njenoj mekoti da mi neko padne pred skute. Nisam.

Niko nije mogao osmijehom moga postojanja se buditi. Niko nije mogao snagom mojih želja zvijezdama ukrasti sjaj. Niko.

Postoje ljudi kojima nije dato… Nekima zato što se zapisana tuga, još pri rodjenju, utisnula naglo na skriveno mjesto ispod srca; al’ sve što se snagom munje sruči na živo biće, neminovno žulja, i to po pravilu, na duge staze. Postoje i oni drugi kojima nije dato… zato što za sebe i ne traže ništa. A srce u kavez od čamotinje, nedostatkom samopoštovanja zaključano. Sâmo.

*****

U dlanove sam mora ulijevala. Bosim nogama tragove u pijesku ostavljala. Vjetar je fijukao, kao po posljednjem zadatku nakon kojeg slijedi kraj svijeta. A tragova je bilo raznih, i mnoštvo, ali svaki pogled na njih svjedokom je kako ih vjetar raznosi. Oluja.

Ptice sam na balkonu okupljala. Pričala im nezavršene priče, koje snagu za ljudske oči nikad nisu skupile. A ptičice su me gledale sa puno razumjevanja. Do jeseni. Onda bi odlazile da se više ne vrate. Daleko.

Poruke sam dobivala i držala u ruci. Nekad sa smijehom, nekad sa suzama. Kratke, uopštene… ali i takve su govorile nešto – nekome ko je znao da čita; a onome ko čitati nije mogao, preostajalo je samo da ih sakrije. Tišina.

Golubove sam hranila. Slušala šta mi šapuću. Riječi su lebdile u prostoru omedjene misterijom nevidjenog. Stid.

Kule u oblacima sam zidala. Kroz prozore njihove prostrla širok pogled. Krugovi želja su poput eha odjekivali prostranstvom. Nestajali u daljini. Spuštam kapke.

U svili sam spavala. Izmišljala boje za svoje snove. A jutrom…  sjajem sunca sa istoka vezla jastuk potajnih nadanja. Mir.

*****

Lažni mir. Život u rukavicama. Dame već odavno ne nose rukavice, pa opet su dame, zar ne?

Na katedrali je odzvonilo. Biće da je vrijeme!

*****

Za sebe, ja noćas tražim put do sebe. Za sebe, tražim svoj otisak prsta. Stvarni.

Samo.

U koje nebo ti sada gledaš?

U čijim očima dio sebe tražiš?

…

Zašto baš u ovom trenu slutim

strah se tvoj raspuko

u staklenu ciku.

Pogledaj u sebe…

Šta primaš: ljubav ili naviku?

Priznaj,

makar ljubičastom naivnom oblaku,

kakve plamene dubine u sebi ćutiš.

Priznaj,

makar držeći skrštene prste na ledjima,

kao što nijemima usne svoje držiš.

Tiho na zapadu

jenjava sunca jesenjeg sjaj,

iz odškrinute škatule srca

dopire loman glas.

Znam, to se užareno u tebi

želja rasplamsava,

dok guši je omča

davno propalih godina.

Ja mogu sjenu na sjenu

i laž na laž slagati,

i nijeme ljubičaste oblake

još dugo čekati.

A ti…

Kad u postelju za dvoje

legneš sam

u svoj ispruženi dlan

pogledaj…

Čuješ li linije života riku?

Odgovori.

Šta držiš: ljubav ili naviku?…

Igrale su sjene.
Putevi se mrsili,
Obrisi duše jedne su te uporno tražili.

Nije daljina ono što je izmedju nas,
Niti je blizina ono što nas je spojilo,
Ma to se samo treptaj oka tvog
U olupinu srca jednog prolio.

Znaš li da život si jedan probudio?
Znaš li da je tvoje postojanje
Jedra jedna razvilo?

Plovim… Ponovo…

Jednom su se dotakle dvije duše, dva su se srca razlila u jedno. Jednom je isto što i zauvijek. Nema razlike, ama baš nikakve.

Jednom… samo jednom su te usne popile cijelog, i tijelo je progutalo bivšeg, sadašnjeg i budućeg tebe. Bili smo i ostali jedinka. Nisi postojao više ti, nisam postojala više ja, postojali smo „samo“ mi.

Možda sam ja zaludna samo sanjala tu „jednoću“, to „jedinstvo“. Možda sam te izmislila, možda sam te iz ničega stvorila. Ako smo bili, zašto više nismo?… Ako nisi postojao, što te sada tražim? Možda sam… hiljadu možda… ali znam da sam te imala za cijeli jedan treperavi život.

Od tada ne postoji vrijeme, ne postoji prošlost, sadašnjost, budućnost. Postoje oči koje te još jasno vide, obrisi srca koje te sluti, usne jedne koje te ćute… Meni dovoljno da znam da si jedini.

I da… postoje ruke koje tebi žure, strpljivo čekaju jedan dodir blag.

Postoji još i jedan nevin san koji se nada tvome nježnom šapatu na uho, šapatu koji će utisnuti riječ „mi“ zauvijek u moje žile, i tako poništiti svako slijedeće „možda“.

Lomim se danas, sve se u meni buni i prkosi nečemu čemu ni sama još ne znam ime. Osjećam se kao tanka čaša za vino, radjena od finog i tanušnog stakla, brušena i oblikovana do krajnje perfekcije, a stvorena samo za grijeh, samo…

Ne znam šta radim, i ne znam šta zelim, evo sad, u ovom trenu. Iz duboko zatravljene podsvjesti pokušava se probiti spoznaja da ja nisam neko ko ne zna šta hoće u životu i od života, ali, avaj! Toj spoznaji puta do mene nema. Makar danas…

Lomim se… prelama se svaki atom moga tijela, svaki atom ove tanke duše, prelamam se ne na dva dijela, na milion njih, pa se ti dijelovi prelamaju na novih milion komadica.

Jednom je neko rekao da Bogu nije teško ispuniti nama svaku zelju, samo kada mi znamo šta tačno želimo i ako to iskreno želimo, parafraziram, neka mi oprosti osoba od koje sam ovo čula. Ja vjerujem u ove riječi, vjerujem da bi mi Bog ispunio želju, samo kada bih ovog trena bila u potpunosti iskrena prema sebi i naglas rekla šta želim. Samo toliko iskrena bih trebala biti. A ja to nisam… Stid me je… sebe same… Ja bježim od sebe same, i istoj toj sebi se vraćam, jer nemam kome. (Ili mislim da nemam kome?!) Živim u krugu, zidanom od starog kamena, i nema vjetra, ni takve oluje koja bi mogla da se probije kroz takav kamen i takav zid.

I šta je onda ovo? Šta je ova praznina, kako se ona uvukla u moj dobro čuvani krug? Hoće li mi ikad iko reći kako i zašto ja ovu prazninu vidim i osjećam kao puninu, kako sam ispražnjena i ispunjena u jednom jedinom trenu? Da li ja ovo i mrzim i volim, da li se i stidim i ponosim u jednoj te istoj sekundi, ovoga što zovu vrijeme?

Naposlijetku će, nadam se, neko ili nešto da mi otvori oči… da odgovori na ova pitanja. Možda sam samo blesavo zbunjena, možda nisam ni prva ni posljednja kojoj se nešto slično dešava. Možda… A bojim se da sam samo bila nesmotreni čuvar svoga kruga u hiljaditom djeliću sekunde, a da je upravo taj maleni djelić sekunde bio sasvim dovoljan da me ovako isprazniš i ispuniš u isto vrijeme.

Pješčani sam sat. A ti njegov zadovoljan i sretan vlasnik.