Život u ogledalu

Primum non nocere.

Slično privlači slično

mart18

Prvo što jeste pre nastanka dela – posledice, jeste reč. Asocira li vas? Prva pomisao šta je? Reč, dabome. Ponekada, samo ponekada tu reč izgovorite. Kada bi se izgovarala svaka reč koju tokom jednog dana imamo u mislima, ne bi um dugo potrajao. Spržile bi ga reči. Znajući snagu izgovorene reči, energija koju sazmemo u njen nastanak je zastrašujuća. Osamdeset odsto ukupne energije organizam troši na misaoni proces, otuda i aksiom –“mi smo ono što mislimo“. Potreban je ogroman svesni napor da znamo svaku svoju misao i da je iskreno iznesemo pred sebe i snaga da ne padnemo pri spoznaji njene strašne suštine, sadržaja i namere koju pomoću nje treba da ostvarimo. Svaki put kada ispred ogledala skinete „masku“ i pogledate nameru svoje reči (u sklopu se to zove rečenica) imate mogućnost da odlučite. Kada odlučite da kažete misao – reć, dela su samo vaša. Tada nema opravdanja. Tu nema vrdanja. Nema mogućnosti da vam nije jasno. Samo neiskrenima nije jasno, jer to neće. Neće da ih boli istina, pa traće život na laganje sebe. Najteže je sebe opravdati a pri tome ne lagati.

Tesla-Olja-Ivanjicki

Upotreba reči je značajna izmedju ostaloga i iz jednog posebnog – energetskog razloga. Isto privlači isto, prožima se i tako akumulirano egzistira u čoveku koji po svojim mislima dela, stvara dogadjaje u fizičkom realnom svetu. Naći formulu srazmere izmedju svojih misli (istinskih namera koje u njima leže) i (pa)istine koju rečju serviramo drugome je domet. Domet sa mogućnošću da živite i znate šta je istina a šta laž.

Za današnji svet u ovome postoji i jedna opasnost. Ona se sastoji u mogućnosti da uporednim beleženjem reči i opšteg stanja čoveka lako uočimo diskrepancu i na taj način spoznamo šta zaista misli onaj koji je izgovorio reč(i) i obelodanimo njegovu nameru. Za mnoge ljude je zaista opasno ako se ovo sazna. Neki bi radije birali i bolest nego da se zna šta stvarno misle, odnosno koje su im krajnje namere priče.

U slučaju kada su misli u odnosu na izgovorene reči o jednoj temi različite (skrivene namere i slično) u realnom svetu dolazi do različite manifestacije dogadjaja, to vidimo kroz različite reakcije kod različitih ljudi na jednu istu reč, ali i kroz (prividno) ne reagovanje. To dovodi da se kasnije saznaje stvarnost, odnosno istinska namera čoveka. Uvek se kasnije lupite po čelu.

Osobe koje jedno misle a drugo govore smatraju sebe vrlo snalažljivim i prepredenim. Ali, (uvek jedno ‘ali’ devojci sreću kvari), privid je da mi bilo šta što činimo to činimo isključivo drugima. Ma kome mislili i govorili, mi upravo to zaista stvaramo nama. Kad – tad. „Kako je unutra tako je i spolja.“ Nečija ogledala su davno razbijena. U pukotine kroz koje se lomi svetlost ne moze se da smestiti savest…

Nekima treba retrovizor da bi se i napred kretali. Jedino reka gluposti teče u više smerova i uvek napred.

Govor tišine u Šljivostoku

Brigadira Sisoja posebno je brinula jedna stvar – pakovanje problema bilo je sve lošije.

- „Treba povući značajne poteze“- pomisli Sisoje prisećajući se svega onoga što se radi u takvim prilikama. – „ali kako?“

- „Uvek treba vući najznačajnije poteze.“

Medjutim, i dalje se niko ne usudjuje povući problem. To već postaje specijalnost Šljivostoka: sve vri, a ništa se ne dešava. Problemi koriste situaciju pa se gomilaju. Na jednoj strani gomila problema, a na drugoj još veća gomila zaključaka. Davimo se pritsnuti gomilama.

Institut za prodaju magle, rastura svoju maglu preko marketinga na veliko i malo. Sisoje je svojevremeno, samoinicijativno, takoreći neovlašteno rasturao deo magle. Zašto ne bi i sad rasturio deo zvanične magle – one na naučnim osnovama. Svestan je on da nijedna magla ne rešave problem. Ali bi možda uspela da pomeri za neko vreme, problem.

- „Najgore je, – naježi se Sisoje,- kad dobiješ problem u nasledstvo.“ Neko ti posle namerno ili slučajno rastera maglu i eto ti „brijanja na suvo“…

- Nijesam baš iz Sarajeva. Ne pomaže. Šta ću sa zubima?

- Treba se dosetiti… Svaki zub druga pasta za zube. Belina zaslepljuje.

PR Šljivostoka, propevala ptica sojka

Razgovori dve žene, jedna mlada kao rosa, druga kao rosa u podne ili nešto izmedju…

- Mogu li da počnem da govorim?
- A muzika?
- Nije važno, može bilo koja. Nema publike.
- Varate se. To su oni što su ostali bez karata.
- Pa, ko se tu karta?
- Ne znam. Ja sam za šou-biznis.
- Šta je to?
- Nisu mi rekli. Ali, mnogo je dobro. Tako kažu.
- Ko kaže?
- Ovi što plaćaju. A, ja moram da verujem. To je moja zahvalnost.
- Za čega?
- Za lovu, naravno…
- Igramo se poverenja?
- Ne znam, o tome drugi brinu.
- A vi?
- I ja brinem.
- O čemu?
- O žiro-računu, o garderobi, o reklami, imidzu, o tužbama. Pa, dosta.
- Moje poverenje nije na računu.
- Možeš da biraš, adut ili blef.
- Šta je najvažnije?
- Da ste u igri.
- A pevanje?
- Može i to, ko peva zlo ne misli. Naravno, nemam vremena.
- Zašto?
- Misli na lovu…
- Ko vas gura?
- A, zar treba?
- Ne treba, naravno.
- Ja sam ionako ispred.
- Ispred koga?
- Ispred onih što znaju znanje. Šta im to vredi, mogu samo da se duvaju. Duvanje za ništa. A, ja? Za lovu.

Hleb

posted under Misli i iskustva

Email will not be published

Website example

Your Comment:

Mesecna arhiva

Sa sigurnošću mogu reći da sam najmladje, četvrto dete u porodici. Ne teram šegu sa vašim poverenjem doista, samo u domu mojih roditelja znam ko sam bez da se prethodno pogledam u ogledalo. Sve ostale slike i prilike mene preuzmem kada se počešljam, iz ogledala.

Ne znam koju mene ćete ugledati u ogledalu tiskanih reči, ali znam da ćete nakon ovog susreta u vašem ogledalu života videti nekog malo drugačijeg sebe, bar na kratko.

Ne verujete?
Proverite.

Idite do ogledala i pogledajte u oči onoga koji gleda u vas.