Život u ogledalu

Primum non nocere.

Deja vu ili paramnesia

maj18

Iako se vode vrlo važni razgovori, u toku je prvenstvo u fudbalu pa pleni pažnju. Ono jeste uistinu se lakše da pratiti utakmica, a i odmah se znaju rezultati, očigledne su i nameštajke i namerni fauli. Može i slobodno da se zviždi, tapše, besni i psuje sudija ali i igrači ako igraju loše. Mislim može da se pusti srcu na volju, to je strast. Mogu biti krivi i gosti a i domaći… tamo zaista sve može, za razliku od ovde.

Važni razgovori su takodje u toku, ali govornici su nekako smoreni, a govori poznati ko’ da su prepisani iz davnina… Govori ustvari i nemaju pravu temu. Svaki put se nastoji da se govorom kaže sve – sve ono što je za govor, ne za razgovor. Dok jedan govori praveći dramske pauze da otpije gutljaj mineralne, govori a pri tome ne kaže ništa, drugi je fotogeničan pa biranim rečima isto ne kaže ništa – a prvi se istopi od miline. Deja vu ili po srpski ‘već vidjeno’.

Današnji govori idu u pravcu pravljenja (naj)novijih planova, a istini za volju, istih je bilo sijaset pa su pali u Dunav i… ostala pogodna mesta. Ali eto, danas opet počesmo da pravimo nove planove, da nas vode, ka cilju. Samo da nas ne odvedu još dalje… A i Kijev nije daleko, samo koju hiljadu kilometara i to kopnenom linijom, mislim, šta tu ima izmedju samo Madjarska i eto!

Zaigrali se opasano na terenu i u devedesetom minutu 0:0. Sudija svira kraj!

Kraj?
Ma ne, ovo je finalna utakmica, igraju se produžeci.
Sada? A sutra?
Sutra je prvi dan posle danas, to je filozofija.

I tako, u Tresilištu sve po starom: tresla se gora rodio se miš!

Sedi gde si, ni za ’de si nisi

– Lep ovaj Zlatibor, ideš li na odmor?

– Mogla bih, nisam još odlučila.

– Prijalo bi ti sigurno.

– Misliš da bi trebala?

– Mislim da bi ti prijalo.

– Zbog vazduha, planinskog?

– Ne, tamo ne moraš da nosis naočare.

– Navike su čudo.

– Misliš na nešto konkretno?

– Ništa posebno, samo na ove moje ružičaste naočare…

– I, ideš li?

– Nisam još odlučila, sutra ću, ili malo sutra.

– Zašto?

– Volim. Roza naočare.

– Kockari igraju na boju i broj.

– I to je filozofija, zar ne?

posted under Točak života

Email will not be published

Website example

Your Comment:

Mesecna arhiva

Sa sigurnošću mogu reći da sam najmladje, četvrto dete u porodici. Ne teram šegu sa vašim poverenjem doista, samo u domu mojih roditelja znam ko sam bez da se prethodno pogledam u ogledalo. Sve ostale slike i prilike mene preuzmem kada se počešljam, iz ogledala.

Ne znam koju mene ćete ugledati u ogledalu tiskanih reči, ali znam da ćete nakon ovog susreta u vašem ogledalu života videti nekog malo drugačijeg sebe, bar na kratko.

Ne verujete?
Proverite.

Idite do ogledala i pogledajte u oči onoga koji gleda u vas.